Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Srbija je sebi odabrala sasvim originalnog ministra spoljnih poslova. Sličnih njemu nema, tako da je kao takav jedan jedini. Svoju delatnost, svedenu na niz bizarnih anegdota i neodoljivih gafova, Ivica Dačić obavlja sasvim ozbiljno. Mada je i takva ozbiljnost uslovna, jer je šef ovdašnje diplomatije neka vrsta srpskog Oblomova i čvrsto se drži mukom zarađenog hedonizma, udobnosti, sistemske lenjosti i mamurne dnevne pospanosti.

Tek u večernjim satima, ako ga nekim čudom ne nateraju ranije, ministar živne, potegne, cugne, štrpne, dohvati se mikrofona i isproba sve svoje falševe, falsete, jodlovanja, zavijanja i ojkanja.

To jeste zabavniji, ako ne i važniji deo njegove dužnosti. Retko je sresti ministra sličnog ranga, koji sklonost ka estradnim trivijalijama i ispoljavanju nikavog muzičkog ukusa uporno održava, i tako u beskraj širi prostor sistemske neozbiljnosti i pijanog paorskog šarma. Nije problem u njegovom nesputanom nagonu da peva; uveren je inače u svoju južnjačku cakanost bucka koji obećava i snagu pijanog derta. I drugi su to radili, ali većina manje-više zna kad se primiče opasnost da se raspomamljeni zabavljači pretvore u budale. I na toj granici prekidaju.

Dačić Ivica, međutim, ne zna gde je ta granica. Ali, dobro. Vučićeva je stvar da konačno postavi pitanje ko to tamo peva i čemu se veseli. Mada i on misli da je zabavljač neodoljiv, te je često angažovan na zajebanom državnom poslu. Da Putinu izvede Kaljinku, na primer.

Ali, Dačićeva najbolja odlika ipak nije loše pevanje. Inače, nisu poznata svojstva koja su ga preporučila za sadašnju poziciju. Uz nedostatak muzičkog, Ivica ne poseduje ni diplomatski takt. Primio bi se on dužnosti i višestruko nižeg ranga, samo da mu ne razmazuju puter koji mu se topi na frizuri. Ima ljudi koji još nisu potpuno, ili nisu uopšte zaboravili aferu „koferče“, što ne znači da je ministar ucenjen. Sa takvim euforičnim rodoljubljem, napadnom rusofilijom i dobrim glasom, on je daleko izvan svake sumnje.

Diplomatski poslovi se inače ne obavljaju uz višak estradnog patriotizma. Busanje u debele srpske grudi – to može uz prigodne pesme, kafanski zanos i špricer. U ime naroda i države, ako nešto slično uopšte postoji – radi se mnogo drugačije.

Dobro je primetio Slaviša Lekić: ako Dačiću daš 100 dolara postoje dva ishoda, a ne znaš koji je gori. Ili će da uzme hemijski plajvaz i ispisuje budalaštine na banknoti, ili će da ti peva za sve pare.

O pevanju već beše reči. Ali, šta je nateralo ministra spoljnih dela da iz sebe trijumfalno izbaci tako budalastu ideju. I da je smatra genijalnom, jednim od onih jednostavnih ali briljantnih otkrića koja menjaju sve na svetu. Ne znam koliko prigodnih novčanica ministar ima, bilo bi dobro da povadi sve što može da sabere i da manijački ispisuje svoju lucidnu i volšebnu prostu rečenicu. Ćirilicom, naravno: Косово је Србија!

Ta se rečenica, magična u svojoj moći, raširena po dragocenim neprijateljskim novčanicama, po geometrijskoj diplomatskoj progresiji širi svetom. Ko god vidi te čarobne reči dopisaće svoju dosetku, koja može biti i drugačija, ali bolja ne. I sve će to prevaspitati moćne sile bez mozga, dovesti ih do saznanja do koga je Dačić došao odavno, gajeći u svojoj važnoj glavi pola Slobinog a pola Vučićevog političkog uma.

I onda će taj svet, u kome je Vučićev prijatelj Klinton uz babu Medlin bio najdraži gost u srcu Srbije, odjednom razumeti sve što nisu do Dačićevog izuma. Svi će oni, uz muku, izvinjenje i kajanje da priznaju nepravdu i odmah vrate otkinutu teritoriju, taman kad Vučić bude primoran da je prizna kao novu državu na Balkanu.

Tu je možda i kraj srpske spoljne politike, kao i kraj politike uopšte. Posle Kosova, osim Vučićeve vlasti, više nema šta da se čuva.

Dačiću će, odmah zatim, pripasti nauljeni kolac spoljne politike i nova prilika za salto mortale. Moraće da nađe formulu, makar ona bila i estradna, pomoću koje bi preimenovao svoje žustro rodoljublje i uskladio ga sa Vučićevim istorijskim delom, kad se bude dobilo bilo šta, ili čak ništa za sve.

Zna li uopšte Dačić šta sledi? Verovatno, ali nije u poziciji da razume šta to znači. Njegova estradno-rodoljubiva akcija deo je inercije. I sve to on je umočio u svoje umetničke emocije i kafansku patrijarhalnu dogmu.

Iz tog korpusa osećanja i razuma dolazi i njegova svađa sa kosovskom delegacijom u Njujorku. I to u holu palate UN.

Srpski ministar je gorljivo želeo da bude viđen i zapamćen kao agitator na poslednjoj barikadi, upravo negirajući sve diplomatske principe, pa i pristojnost do koje drži svaki gegula u velikom svetu. Ali ne i ovaj.

Tako je svađa na marginama izrasla u centralni dijalog delegata zavađenih balkanskih plemena. Tu se Dačić, koristeći bariton umesto pripadajućeg tenorčića, pokazao kao čuvar onoga što nije ugroženo, ali i svega što više ne postoji. On nije u stanju da napravi razliku između jednog i drugog, ali je vidan ministrov dar da njegova galama, u prilikama koje mu se učine zgodnim, postane važnija od svakog problema, pa i najvažniji problem.

I posle toga je medijima saopštio svoju preciznu misao o odbrani i ofanzivnom ataku u delikatnoj diplomatskoj borbi: „Ko tebe kamenom ti njega cvetom?! Ama jok, nego saksijom!“

Izgleda da kosovsku tajnu Vučić nije otkrio nikome, pa ni Dačiću. Otkrio bi je, ali je ni sam ne zna.

Možda je tajna u stihu setne pesme o poslednjem odlasku na Kosovo. Ili tamo gde se beži posle pada: Zbogom leto, jeseni i zimo, odlazimo da se ne vratimo!

Peščanik.net, 14.06.2019.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)