isčupana ulična svetiljka
Foto: Predrag Trokicić

Najava ujedinjenja Srpske napredne stranke sa Srpskim patriotskim savezom Aleksandra Šapića iznenadila je mnoge. List Danas preneo je izjavu izvora iz SNS-a da je ujedinjenje zateklo čak i prisutne članove Predsedništva stranke. Posle beogradskih izbora 2018. došlo je do postepenog približavanja Šapića vladajućoj stranci, što je kulminiralo postizbornom koalicijom i ulaskom SPAS-a u vladu 2020, ali formalno spajanje nije bilo očekivano.

Ujedinjavanje vladajuće sa trećom po veličini strankom u Narodnoj skupštini po mnogo čemu nije intuitivno, jer odstupa od modela negovanja „kooperativne opozicije“, prisutnog u gotovo svim hibridnim režimima i autokratijama u regionu. Kooperativna opozicija su formalno opozicione stranke koje sistematično više kritikuju opoziciju nego vlast, ne trpe isti nivo napada od strane medija bliskih vlasti i opstaju kombinacijom javnog i privatnog finansiranja, što je nedostupno drugim partijama.

Zašto je SNS pribegao ovom neuobičajenom manevru? Prve reakcije na vest fokusirale su se na predstojeće beogradske izbore. Navođeni su argumenti da bi postizborna koalicija sa Šapićevom strankom mogla da donese više glasova nego ujedinjena stranka, ali i da bi ti Šapićevi glasovi koje bi doneo SNS-u mogli da pomognu vladajućoj stranci da ostvari neveliki, ali psihološki važan rast rezultata na ovim kritičnim izborima.

Drugi validan ugao gledanja bio je da Vučić uvođenjem Šapića pokušava da reši unutarpartijski sukob u Beogradu i da smanji uticaj Nebojše Stefanovića na beogradske odbore. Ovakvo viđenje o strateškom potezu usmerenom na partijsku organizaciju u Beogradu, pre nego na izborne rezultate, donekle je potvrdio i funkcioner SNS-a Đukanović.

Ipak, postoji i treći, širi okvir u kom bi ovaj događaj mogao da se tumači. Po njemu, razmere ujedinjavanja SNS-a sa strankom Aleksandra Šapića prevazilaze okvire Beograda, bez obzira na to da li se govori o predstojećim izborima ili o stranačkoj organizaciji. Ujedinjavanje se može posmatrati i kao deo ideološkog profilisanja vladajuće stranke i njenog pozicioniranja u promenljivim evropskim okvirima.

Vučićevoj vlasti biće potrebno osiguranje, u slučaju da izostane podrška dosadašnjih saveznika, Nemačke i Evropske narodne partije, i moguće da će je tražiti među evroskeptičnim konzervativnim strankama. Ali to bi pratilo i vrednosno prestrojavanje Srpske napredne stranke, koja je do sada prema EU pokazivala liberalnu internacionalističku fasadu. Šapić bi sa političkim profilom koji je izgradio prethodnih godina mogao veoma uverljivo da igra tu ulogu, kao i da privuče nove glasače SNS-a, a njegova pozicija u tom slučaju ne bi bila na lokalnom, već na nacionalnom nivou, u izvršnoj vlasti.

Kao Skandinavija

Vučić je nakon osvajanja izbora 2012. sledio prepoznatljiv scenario konsolidacije moći i urušavanja demokratskih institucija, koji je na mnogo načina podsećao na procese u Turskoj, Bugarskoj, Mađarskoj ili Poljskoj. Ali, za razliku od ovih zemalja, u kojima su stranke na vlasti sprovodile i ideološku agendu, kojom su se suprotstavljale liberalizmu i internacionalizmu, Vučić do sada nikada nije pratio ove naredne korake.

Drugi autoritarni političari pokrenuli su u svojim zemljama konzervativni zaokret, pokušajima da se ograniče dostignuti nivoi prava i sloboda i oblikuju zatvorenija društva, izolovanija od spoljnih uticaja. Orban je u poznatom govoru na omladinskom kampu u Balvanjošu 2014. tom projektu dao i odgovarajuće ime: „nova država koju gradimo je iliberalna država, neliberalna država“.

Vučić je za to vreme utvrđivao vlast, ali sa dovoljno vidljivim internacionalističkim liberalnim primesama. Srbija se držala pravca približavanja Evropskoj uniji i demonstrativno je naglašavan značaj razvoja regionalne saradnje. Tokom migrantske krize Srbija se istakla postavljanjem prema situaciji kao humanitarnom, pre nego bezbednosnom pitanju. Deskriptivna zastupljenost žena u vlasti je povećavana, dok je na čelo vlade došla otvoreno gej osoba. Da bi se oslobodio nacionalističkog i antizapadnog nasleđa Srpske radikalne stranke Vučiću je bilo potrebno da performativno potvrđuje privrženost zapadu i to mu je uglavnom polazilo za rukom. Norveška ambasada u Beogradu čestitala je 2017. izbor Ane Brnabić sa porukom da „Srbija sada liči na napredne skandinavske zemlje“.

Vučićev liberalni internacionalizam nije bio namenjen stranačkoj bazi, već je imao spoljnu funkciju. Njime se podizao rejting u zapadnim prestonicama da bi investicije tekle, a na njima bazirana ekonomija mogla da raste; više poslova – više sigurnih glasova. Ali, urušavanje demokratije i gušenje političkog pluralizma unutar zemlje zaustavilo je napredovanje Srbije ka EU i ugrozilo odnose sa zapadnim demokratijama, koji su ostali funkcionalni pre svega zahvaljujući dugoročnom savezu sa vladajućom strankom u Nemačkoj i usko povezanom Evropskom narodnom partijom.

I tu je srž problema sa kojim se vladajuća stranka suočava. Režimi u Mađarskoj i Poljskoj pokazali su se uspešni, ne samo u strategiji postepenog urušavanja demokratije i ideološke transformacije, već i u izvozu ovih agendi u susedne zemlje i njihovom povezivanju. Ali, otpor prema ovakvim politikama je porastao u EU, kao i u Evropskoj narodnoj partiji, iz koje je Orbanov Fides nedavno konačno istupio. Ankete pokazuju da bi kraj ere Angele Merkel u Nemačkoj, posle septembarskih izbora, mogla da obeleži i nova parlamentarna većina, koja ne bi bila toliko tolerantna prema autoritarnim režimima u regionu.

Ukoliko bi došlo do ovakvog razvoja događaja, to bi promenilo dosadašnje odnose Vučića i njegovih glavnih podržavalaca u EU. Demokratsko urušavanje onemogućava nastavak evropskih integracija, što čini performans liberalnog internacionalizma manje isplativim, dok sve tanja podrška glavnog evropskog saveznika čini da raste potreba za novim partnerima. U takvim okolnostima, skidanje ove fasade ojačalo bi poziciju vladajuće stranke u Srbiji tako što bi je približilo regionalnim autokratama, koji bi postali njeni glavni zastupnici u Evropi, i istovremeno bi utvrdilo glasačku bazu vladajuće stranke, koja nema jakih preferenci prema internacionalizmu i liberalizmu. I tu na scenu stupa Šapić.

Mračni svetionici

Koherentna ideologija nikada nije bila ključna za funkcionisanje Srpske napredne stranke, ona programski predstavlja sveobuhvatnu (catch-all) partiju. Izbore je dobijala prevelikim pobedničkim koalicijama, kojima se glasačima šalje poruka „okupljanja“ različitih, često i suprotstavljenih društvenih i političkih segmenata (poljoprivrednika, radnika, većine i manjina, rojalista i socijalista itd). Ali, iako ovaj kameleonski pristup politici donosi mnoge koristi, on otežava političku komunikaciju i spolja ka saveznicima, i unutra, ka članstvu.

Šapić se, sa druge strane, od osnivanja stranke SPAS krajem leta 2018. profilisao kao desna politička opcija. Okupljanjem članova među kojima su se isticali bivši poslanici Dveri i Srpske radikalne stranke, i predstavljanjem „nacionalne politike“ koja je do tada bila van njegovog lokalnog fokusa, Šapić se po nekim pitanjima našao na krajnje desnom delu političkog spektra. Predsednik najveće urbane opštine u Srbiji počeo je da artikuliše poruke koje podsećaju na evroskeptične konzervativne stranke sa glasačkim bazama van gradova.

Mnoge koji nisu pratili Šapićev razvoj u „nacionalnog političara“ sa desnim pogledom na svet, mogli bi da iznenade stavovi koje danas zastupa. U nedavnom gostovanju na televiziji Nova S, Šapić je predstavio prilično koherentnu sliku spoljne i unutrašnje politike. Predsednik SPAS-a ne vidi razlog zastoja Srbije u evropskim integracijama u politici vlasti u Srbiji, već u tome što EU ne želi da primi Srbiju u članstvo. Po njegovom mišljenju EU Srbiju neopravdano uslovljava tako što „traži od nas nešto što ni oni ne primenjuju“, izveštaje Evropske komisije vidi kao „nedobronamerne“ i poručuje da im ne treba verovati, Fridom Haus je „Soroševa organizacija“, a mediji koji o svemu tome izveštavaju su „antidržavni“.

Ova slika je važna jer su u odnosu između dva Aleksandra, koji se gradio u prethodnom periodu, upravo nacionalna i „državna pitanja“, spoljna politika i položaj Srbije u svetu, bile teme oko kojih je došlo do visokog nivoa političkog saglasja. Prilikom objavljivanja sastava vlade, 20. oktobra prošle godine, Vučić je izneo nekoliko konkretnih tema o kojima su dva stranačka šefa razgovarala. Ovu izjavu vredi navesti u celosti:

„Neki su nekada isključivo novcem, isključivo oružjem, držali pod kontrolom takozvane neposlušne narode. Danas se to radi na drugačiji način. Iščezle su sintagme parlamentarne demokratije i danas je moguće da govorite samo o liberalnoj demokratiji, čak zloupotrebljavajući suštinu pojma liberalne demokratije, u kojoj više nije važno da li vi imate narodnu podršku ili nemate, već je važno da ste vi sebe proglasili za elitu i za nekog ko treba da upravlja nekom zemljom, i baš vas briga da li vas neko podržava ili ne. To je taj novi svet, to će biti podržano i novcem tajkuna, podržano i novcem pojedinih zemalja koje hoće da se pokažu kao svetionici demokratije, jer oni će time držati pod svojom palicom one koji nisu dovoljno poslušni. Dakle išli smo do takvih stvari, to su bile stvari o kojima smo razgovarali.“

Iako je Vučić u jeku krize izazvane pandemijom izveo najdublji otklon od Evropske unije od kada je došao na vlast, do ove izjave o formiranju vlade, u koju je ušla Šapićeva stranka, nismo često imali prilike da čujemo tako jasne kritike liberalne demokratije. Visoka usaglašenost dva stranačka lidera u otporu prema liberalnoj demokratiji, i udaljavanja od država koje je podstiču, mogla bi stoga da bude dugoročno značajna za vladajuću stranku.

Šuplje jezgro

Gotovo svi tabloidi bliski vlasti jednoobrazno su preneli Šapićevo „razotkrivanje“ zlonamernih stranih aktera i „preslišavanje“ novinarke na „tajkunskoj“ televiziji Nova S, uz obilno korišćenje vaterpolo termina (pucao peterce, poentirao uz zvuk sirene). Ovakvo prenošenje njegovih stavova od strane provladinih tabloida je znak snažne političke podrške koju Šapić dobija iz centra vlasti.

Zaista, način na koji Vučić opisuje njihov odnos, a za koji Šapić kaže da „dobija i jasne obrise prijateljstva“ nije uobičajen za najbliže stranačke saradnike, prema kojima se Vučić često javno odnosi sa nipodaštavanjem, i čije „čistke“ neretko obećava. Uporediv odnos donekle postoji sa Vulinom, koji godinama ima čvrst lični odnos sa Vučićem i koji je do sada najotvorenije nastupao sa antiliberalnom i nacionalističkom retorikom. Međutim, dok Vulinov Pokret socijalista, posle decenije saradnje sa SNS-om, zadržava odvojen identitet, „utapanje“ Šapića i njegove stranke je drugačijeg kvaliteta.

Šapić u anketama konzistentno ima manje negativnih poena od bilo kog drugog visokog funkcionera SNS-a, a pogotovo od bilo kog lidera drugih stranaka na desnici. Uz to, popularniji je upravo kod onih segmenata stanovništva kod kojih Srpska napredna stranka stoji sve slabije – kod mlađih, obrazovanijih, kao i stanovnika većih gradova. Stoga bi Šapić mogao ne samo da uverljivo komunicira sa postojećom bazom glasača naprednjaka, već i da je proširi. U odnosu na to, mogućnost da izgubi deo glasača u Beogradu sa najčvršćim opozicionim inklinacijama deluje periferno.

Ne treba zaboraviti da se Šapić kao političar formirao pod mentorstvom tadašnjeg predsednika Tadića. Šapićev nastup, ma koliko bio karikiran u opoziciji (Gangula, Nambija), ipak nije desnica kalibra Šešelja, Levijatana ili Vacića. To bi mogla pre da bude desnica koja cilja ka evropskim partijama koje predvode „kulturnu kontrarevoluciju“ i tako stvara naprednjacima odstupnicu ako, ili kada, izostane podrška Evropske narodne partije.

Na pitanje o tome koliko će se njegovi politički stavovi promeniti nakon utapanja u novu stranku, Šapić je odgovorio da će, upravo suprotno, on stranci dati svoj lični pečat, što dobro pokazuje kako vidi svoju buduću poziciju u SNS. Šapić je potencijalno mnogo važnije pojačanje za Srpsku naprednu stranku od kandidata na beogradskim izborima, on je neko ko bi mogao da posluži da se ispuni šuplje ideološko jezgro te stranke.

Ukoliko je ovo tumačenje o nameravanom ideološkom prestrojavanju ispravno, to bi moglo da znači nekoliko stvari. Ono bi moglo da objasni nedavni preokret, kada je Vučić najavio da bi mogao da odbije da potpiše zakon o istopolnim zajednicama koji bi predložila njegova vlada, i predstavljalo bi tek početak usvajanja vrednosno konzervativnijih politika.

Vučić je tokom 2020. učvršćivao odnose sa evroskeptičnim vladama u regionu koje su odmakle u procesima autokratizacije, što je postalo očigledno u specijalnom odnosu sa Orbanom. Ovaj proces bi u narednom periodu mogao da se produbi rastom ekonomske saradnje, ali i da se formalizuje, približavanjem evropskim političkim grupama i organizacijama u kojima one figuriraju.

Konačno, kakva bi mogla da bude pozicija Aleksandra Šapića u novoj, manje liberalnoj, više evroskeptičnoj vlasti? U poslednje vreme Šapić je sve manje određen prema funkcijama u Beogradu i umesto toga ističe dobijanje poverenja za neko „važno mesto u državi“. Teško je videti Šapića koji se dugo zadržava u lokalnoj politici; to bi pre mogao biti tranzicioni period pre prelaska u republičku izvršnu vlast. Najveća prepreka za opstanak autoritarnih režima je regulisanje liderske sukcesije. Možda je sada na delu pokušaj oblikovanja budućnosti režima, koji gleda dalje od narednih nekoliko meseci i rezultata na gradskim izborima.

Peščanik.net, 10.05.2021.

Srodni link: Ljubodrag Stojadinović – Bućka za Gangulu