Dizajn: Slaviša Savić
Dizajn: Slaviša Savić

Problem korupcije nisu pojedini političari nego koliko su partije podvlastile institucije
Enriko Berlinguer

U susret ovogodišnjem Vidovdanu, premijer srpski Aleksandar Vučić, nad maketom „Beograd na vodi“ obećao je Srbiji i svetu: „Marta 2015. počeće gradnja veličanstvenog novog obeležja regiona – Beograda trećeg milenijuma“. Vidovdanska premijerova prolegomena podseća na Miodraga Popovića i knjigu „Vidovdan i časni krst“ gde je pored ostaloga napisao: „Vidovdanski mit može biti koban po one koji nisu u stanju da se iščupaju iz njegovih pseudomitskih i pseudoistorijskih mreža“. Kako se mitomanija širi, tako se samo četiri dana posle premijera, nad istom samodražom maketom „Beograda na vodi“ i aktuelni gradonačelnik Siniša Mali zakleo da će izgradnja trajati ne više od 10 godina.

Eto, sad imamo sve. I početak i kraj, šta bismo još? Bjung-Ćul Han1 u knjizi „Društvo transparentnosti“ tvrdi da postoji „tamna strana transparentnosti“, odnosno da preterana transparentnost najčešće služi da bi se obiljem nevažnih informacija sakrile one ključne. Mi naše političare ne možemo optužiti za tako nešto. Oni su skromni, naročito kad je reč o transparentnosti. Sreću nama uvek kvare drugi. Kriminologija i ekonomija našle su dodirnu tačku baš na grandioznim projektima. Zovu ih i „mega“ projekti, ali to zvuči tendenciozno. Stručnjaci tvrde da se, od kada banke znaju da će od države lako naplatiti svoje gubitke, sve uočljivije smanjuje interesovanje za profitabilne ali male investicije, a raste za veličanstvene projekte koji najčešće neće nikada biti napravljeni.2 Cilj i nije da se nešto napravi, nego da se projektuje, izmašta, da „povuče ekonomiju“, da građane učini srećnim i ponosnim što će imati, nije važno šta, važno je da bude „najveće na svetu“ ili makar vučićevski skromo – u regionu. I da se na to maknu pare, dakako.

Nama sunce izlazi u Arapskim emiratima. Njihov bi novac, preduzetnost i altruizam trebalo da od Srbije naprave Mali Dubai, raj na zemlji, sav u staklu, blještav i blesav kao sva ta moderna hamburger arhitektura od Brazila preko Kazahstana do Kine. Valja se ipak prisetiti da je, kod tih naših samarićana, zabeležena „prevara veka“ sa nekretninama. Naime, 2009. godine u vreme krize faraonske građevinske deletnosti u Dubaiju, buknula je afera sažeta u novinskom naslovu „Baj baj Dubaj“ o lokalnoj „uglednoj“ agenciji koja je uspela da proda Britancima tri oblakodera koji nisu ni postojali. Pukla je bruka ali je i zataškana, budući da su vlasnici agencije pripadali kraljevskoj porodici. Sve je svedeno na šegu kada se pojavio sound cloud – hibrid muzički projekat više autora pod istim imenom – Bye-bye Dubaï! Predmet našeg interesovanja nije muzika nego koliko su naši pilićari dorasli za veliku igru i nadmetanje sa prevarantima najvećeg formata.

Prema Corruption Perceptions Index Srbija se 2013. godine nalazila na 72. mestu od mogućih 175 zemalja, dakle u boljoj polovini. Nije baš neka referenca da tu poziciju deli sa BiH. Emirati su visoko ispred, na 26. mestu, mada vredi napomenuti da na internetu o korupciji u Dubaiju ima 2.370.000 jedinica, koje dovode u sumnju objektivnost PCPI rangiranja. Problem je u onom „perception“ što se teško slaže sa našom percepcijom kada vidimo na tabeli da je Italija, koja drži copyright na mafiju, za četiri mesta bolja od Srbije. Italija već par godina muči muku sa 192 projekta započetih pre 10 godna od kojih je završeno samo 17 (7 odsto), a potrošeno 1,6 milijardi ili 46 odsto ukupne planirane sume. Posebno javnost izbezumljuju tri novija mastodontska graditeljska i korupcionaška projekta. Zbog njih je u Italiji već uhapšeno preko 150 biznismena i političara (i sa levice i sa desnice), te dva generala finansijske policije, koji su se super očešali o super projekte. Kod nas još nije ni počelo, mislim na gradnju…

Postoji u ekonomiji pravilo koje se zove Talokov paradoks (Gordon Tullock) koje bi se u najuprošćenijem obliku moglo svesti na: Iznos mita rasteže se prema vrednosti ugovora. Među mnoštvom pravila postoji i jedno, izneto u studiji Nila Standsberija, a glasi: „Što je veći projekat to se lakše i više krade“. Izvesni Antonio Lioj, profesor i sudski stručnjak, dopunjuje konstatacijom: „Većina mega projekata podrazumeva podizanje jedinstvenih objekata, kakvi nikada tu, a često i nigde drugde, nisu građeni. To veoma otežava da se ustanovi da li je cena koju valja platiti realna ili ne“.

Jedan od „velikana“ korupcije, američki senator Vilijam „Bos“ Tvid, još 1877. godine je konstatovao da se državne pare najlakše dobijaju za projekte čija je poenta u „otvaranju velikog broja dobro plaćenih radnih mesta i pokretanju nove faze ekonomskog razvoja zemlje“. Ta formula se kasnije ustoličila kao „populistički klijentelizam“. Ima toga još, recimo ekonomisti Hamid Davudi i Vito Tanci u tabele su pretvorili svoja saznanja da korupcija dovodi do obaranja kvaliteta projekta – krađe na količini i kvalitetu ugrađenog materijala. Zatim da je uvek lakše dobiti novac za nove projekte nego za održavanje postojećih. Paolo Mauro, ekonomista MMF, sem što veoma dokumentovano dokazuje da je „korupcija loša po ekonomski rast“ argumentuje još jednu tvrdnju: „Zemlje sa visokim nivoom korupcije troše uočljivo malo na obrazovanje; budućnost kapitalizma je da imamo sve manje učitelja u školama i sve više instruktora na skijalištima – jer se to više isplati“. Rezignirana izjava je data u vreme zimske olimpijade u Sočiju3 kada je nastala svetska jagma za instruktorima skijanja. Slična je situacija sa Svetskim fudbalskim kupom u Brazilu, gde korupcija oko tog događaja (planiranog na 11 milijardi dolara) preti da znatno promeni raniju sliku lokalne korupcije procenjene na standardnih 53 milijarde dolara godišnje! I da zaokružim: agencija Grant Tornton procenjuje da će ukupna cena korupcije u svetu sa sadašnjih 1.000 u narednih 10 godina porasti na 1.500 milijardi dolara godišnje, jer je prava jagma za monumentalnim projektima. Budućnost je zacrtana!

Korupcija je postala pokretačka snaga ekonomije. Ona diktira projekte, iznos investicija, distribuciju novca i dakako budućnost zemlje. Jer, ne gradi se više za pare nego na račun budućih generacija. Ne postoji primer da je privatnim kapitalom građen neki mega objekat, ma koliko koristan mogao biti za zajednicu, jer privatni kapital finansira privatnu (individualnu) korist. Njemu se može, i bezdušno se češe o poreske (državne) pare uz povike na državu u stilu „Drž’ te lopova!“. Deset najzaduženijih zemalja sveta ili 5,7 odsto od ukupnog broja „poseduje“ 46,4 odsto ukupnih dugova. Jaz je skoro isti kao i sa bogatstvom. Najzaduženiji građani ne žive u Grčkoj (47.636), nego u bogatoj Velikoj Britaniji (160.158 dolara duga po stanovniku). Najveća masa duga ne pripada Italiji (2.460 milijardi) kojoj Bundes banka kroji optužnicu, nego Americi (17.344 milijarde dolara) koja je „lokomotiva“ planete. Ako su najnapredniji istovremeno i najzaduženiji, što se ne bismo i mi malo unapredili? Nije nemoguće da je beogradski bal na vodi upravo pokušaj te vrste. Jer živimo u civilizaciji dugova. Spoljni dugovi država u svetu iznose ukupno 72.853 milijarde dolara, što je 74,2 odsto ukupnog BDP planete. Ukupni dugovi (sa unutrašnjim) su skoro dva i po puta veći. Srbija je kod drugih zadužena zvanično 60 odsto, a nezvanično za 80 odsto svog BDP.

***

Nadam se da je koliko-toliko jasna slika veze između velelepnih projekata, korupcije i vlasti. Da je nekim slučajem srpska vlast raspisala referendum o milenijumskom poduhvatu bilo bi demokratski. Protiv bi glasao znatan broj građana i mnoštvo onih koji kroje javno mnenje. Etički varijanta „PROTIV“ je neupitna i emotivna. Niko se ne može optužiti da će nepošteno zgrnuti milione. Postoji nagomilano iskustvo i bes zbog laži, manipulacija, gubitka poverenja koje su prokockali svi, od poslanika do popova. Politika je manijakalno opsednuta samom sobom – što važi i za vlast i za opoziciju, i sada i u prethodnom sazivu. Odušak besu i nemoći bilo bi u zakoruživanju „PROTIV“ uz sočan propratni mrmor. Međutim ishod ne bi bio predvidiv, jer kod nas dobar deo glasača voli one koji nude radikalna rešenja a to su, do Šešeljevog povrataka, A.V. i SNS.

Onaj ko bi pomislio vredi li glasati „ZA“ morao bi razmisliti bez emocija. Recimo, glasa li tako zato što je filistar (vlast želi…), zato što očekuje neki lični ćar ili možda zato što veruje u naš nacionalni genij (sećate se: „sankcije će nam samo pomoći da pokažemo šta možemo“). Onda bi se sučelio sa razumnom sumnjom da li će od toga zaista nešto biti. Nije li to samo još jedna od bezbroj sličnih podvala da se pokupe pare pa nestane. Razloga za sumnju ima na pretek – recimo, svi ti nalickani urbanistički staklenci su u ekonomskom smislu paraziti. Njih neko ili nešto mora da hrani, da izdržava. Evo šta mislim: u Kini njihovu blještavost plaća još uvek jeftina radna snaga; u Brazilu i Rusiji obilje sirovina: u Njujorku, Londonu, Frankfurtu ušur na svetske finansije koje se tu obrću. Neko mora da stvara da bi drugi trošili.

Jedina privlačna snaga Beograda, koliko sam imao prilike da čujem i pročitam, jeste „noćni život“. Da bi se od sadašnjeg šarmantnog sirotinjskog provoda napravila „privredna grana“, a moguće je i to, potrebno je prvo razviti prostituciju do nivoa privređivanja koji omogućava akumulaciju kapitala. Mi „svežeg mesa“, kako se to u žargonu kaže, imamo. Beogradski bal na vodi dobio bi svoje Ester Vilijams. Međutim, bez moderne mafije koja bi tom poduhvatu dala infrastrukturu, od posla ne bi ništa bilo. Nismo mi Amsterdam sa damama u izlogu koje na svoje prihode plaćaju porez. Vrlo je verovatno da bi naši kriminalci morali da kupe know how iz sveta, a to znači povezivanje sa svetskim kriminalnim moćnicima i sticanje mnogo većeg stepena sudske nedodirivosti.

Budući da „front odbijanja“ ne smatram naročitim intelektualno-političkim dostignućem, naveo bih da postoje čak solidni argumentii u prilog science fiction na prostoru nekada zvanom Bara Venecija. Taj prostor, izvanredan po potencialnim mogućnostima, danas je dostojan da se nađe u Bangladešu, a ne u Evropi.4 Zato je ideja da se nešto preduzme razumna. U New Deal vreme, američki ultra liberalni konzervativci su svoje odbijanje formulisali u pet tačaka. Peta, najznačajnija glasila je: „Javni radovi neminovno nameću eksproprijaciju zemljišta što je najteži udar na neotuđivo privatno vlasništvo“. Tu su naši maheri našli zaista rešenje vredno pažnje – vlasništvo na zemlji ostaje onoga čija je. Verujem da mnogi od onih što imaju neku parcelu na Savamali već sanjaju kako im se iz Dubaija redovno sliva renta u slamaricu. Treći razlog u prilog maštanju je obećanje otvaranja „200.000 radnih mesta“. Da je obećana desetina toga moglo bi se poverovati, i rušenje i građenje danas je visoko mehanizovan posao gde ljudska radna snaga uglavnom smeta. Zato sam sklon da ubeđujem i druge kako je u pitanju besmislica, ne smem da kažem laž, jer je gospodin Muhamed al Abar, glavni kolekcionar investitora, lično to rekao, a on je moćan.

Razuman je rezon protivnika „sreće i uspeha“ da „postoje preče stvari“ ali je detinjast. Za preče stvari se ne interesuje kapital. Karitas i Kolo srpskih sestara nemaju novaca, Kusturica se već istrošio na Andrićgradu, a veliki kapital odlazi isključivo tamo gde će se najbrže obrnuti i najviše prihodovati. Zakoni njegovog tržišta jači su od pravnih sistema. Nema više idile jednakosti, socijalne sreće sa umerenom dobiti, verovanja u budućnost – ostao je samo pragmatizam i jagma. Ne stidim se da citiram pametnije od sebe: „Kapitalizam je u poslednjih pola veka obesmislio sve moralne konvencije“; koga interesuje kako ide dalje, neka potraži kod Erika Hobsbauma. Obećanih deset godina gradnje je dug rok, dovoljan da mnogo toga padne u zaborav, ili kako Kejnz cinično kaže: „Dugoročno smo svi mrtvi“. Važi to i za mega projekte.

Ako je neko očekivao da ću optužiti bilo koga, mora da sam ga razočarao. U normalnom društvu posao je sudstva da ispita, prikupi dokaze, podigne optužnicu, sudi i osudi. Kod megalomanskih projekata to je gotovo neizbežno posle 3 do 5 godina od svečanog početka. Mi smo tek u fazi zagrevanja publike.

Peščanik.net, 09.07.2014.

BEOGRAD NA VODI

________________

  1. Byung-Chul Han je nemački filozof koreanskog porekla. U modi su azijatska imena. Međutim, italijanski filozof Đani Vatimo (Gianni Vattimo) napisao je šest godina pre njega knjigu gotovo istog imena „Transparentno društvo“ u kojoj zastupa stanovište da nije sve u transparentnosti: „bez tajni, politika postaje žalosna teatrokratija…“
  2. Italijanski premijer Berluskoni izgurao je projekat mosta koji bi povezivao Siciliju sa italijanskim kopnom. Projekat je trebalo finansijski i tehnološki da bude ravan poduhvatu sletanja na Mars. Od planiranih 4,5 milijardi evra „utrošeno“ je 1,1 miljarda na pravljenje projekata, marketing, zemljane radove (zaravnjivanje terena veličine tri fudbalska igrališta) obeštećenje građevinara i saradnika „i ostalo“, uključiv i likvidaciju poduhvata.
  3. Za Olimpijadu u Sočiju planirano je da košta 12, a kako se tvrdi na kraju je koštala oko 50 milijardi dolara!
  4. Vrlo dobro znam o čemu govorim, tu sam rastao i nostalgija me povremeno povuče da obiđem ono malo lepog što postoji.
The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)