Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Opskurni tipovi, svake fele, kada pripremaju neko nepočinstvo ili hoće da prikriju ono koje su već napravili obično se dogovore. Ovi naši lumeni ni to ne umeju. Premijerka Ana Brnabić kaže da je „Srbija 2025“ petogodišnji plan, a predsednik Aleksandar Vučić govori o ciljevima koji treba da budu ostvareni 2025. godine. Naime, ako je plan petogodišnji a počinje 2020, onda se on završava 2024. godine. Ako se, međutim, ciljevi, recimo plate, postavljaju za 2025. godinu, onda plan traje šest godina.

Neko će reći – sitnica. Istini za volju, to i nije neko epohalno otkriće, ali – sitnice čine život. Makar za obične ljude, koji ne barataju kamionima i avionima. A opet, ako se ne znaju elementarne stvari kao što je rok na koji se neki plan odnosi, kako uopšte možete da proveravate računicu na kojoj se zasniva. To jest, zašto biste se uopšte ozbiljno bavili nečim što je tako neozbiljno sastavljeno.

Koliko je plan aljkavo i/ili amaterski napravljen najbolje pokazuje upravo ono što je izazvalo najviše kontroverzi. Razume se – prosečna plata od 900 evra. Ako se ipak upustimo u taj zaludan i rizičan posao pa pretpostavimo da se očekuje da prosečna zarada u Srbiji sad već „famoznih“ 900 evra dostigne u decembru 2025. godine, to znači da bi trebalo da prosečno godišnje raste po oko 10 odsto. U isto vreme, međutim, predviđeno je da se godišnji privredni rast kreće, kako je rekao Vučić, od „konzervativnih“ 4 do „realnih“ 5 odsto. O veštačkom naduvavanju rasta BDP-a već je bilo reči, pa se time ovde nećemo baviti, nego ćemo samo pretpostaviti da će biti ostvarena „realna prognoza“. Dakle, ako BDP bude rastao po oko 5 odsto godišnje, to znači da će se plate povećavati duplo brže od proizvodnje. A ako se u obzir uzme predviđeni rast zaposlenosti (oko 2 odsto) to znači da će plate rasti čak 3 puta brže od produktivnosti čiji će prosečan godišnji rast iznositi oko 3 odsto. Da za svaki slučaj rezimiramo: Vučić kaže da će plate rasti dvostruko brže od proizvodnje, a trostruko brže od produktivnosti. Tako da je „neozbiljno“ čak blaga reč – „nebulozno“ bi više odgovarala.

Mada to ne znači i – nemogućno. Jer, uz već pomenuti kreativni doprinos statistike, moguće je zamisliti scenario u kome Vučić, odnosno Jorgovanka Tabaković po njegovom „savetu“ – kao u već čuvenom slučaju sa kupovinom zlata – obara evro, tj. podiže vrednost dinara do granice koja mu je potrebna da ispuni dato obećanje.

Što će istovremeno učiniti i sa platama u javnom sektoru. Koje su, zahvaljujući ničim opravdanom rastu za po desetak odsto u poslednje dve godine već u oktobru 2019. preskočile „magičnu“ granicu i dostigle 510 evra. U isto vreme, pak, plate u privatnom sektoru su bile miljama daleko od cilja, tj. iznosile su (svega) 435 evra. Ta već enormna razlika (od dvadesetak odsto) u decembru će sigurno biti povećana, jer su se božić bate i deda mrazevi razmileli po javnom sektoru pa su bonuse, stimulacije i 13. plate delili i šakom i kapom.

Sve u svemu: „karikanje“ privrednog rasta, veštačko jačanje dinara i nerealno povećanje plata u javnom sektoru i – eto plate od 900 evra.

Dok se tako zidaju kule u vazduhu ono što bi trebalo da bude temelj privrednog i svakog drugog napretka Srbije, industrija – (pro)pada. Za 11 meseci ove godine industrijska proizvodnja u Srbiji bila je za 0,4 odsto manja nego prošle godine u istom razdoblju, pri čemu je pad one najvažnije, prerađivačke industrije, bio još i malo veći – 0,5 odsto.

I umesto da premijerka i predsednik građanima objasne šta se dešava sa industrijom, zašto ona nazaduje, zašto je privatni sektor u tako lošoj situaciji, zašto malo investira, kada će privreda i građani početi da se rasterećuju ogromnih dažbina, zašto uvoz i ove godine (kao i prethodne dve) raste brže od izvoza (7,7 prema 7,4 odsto za 11 meseci) Ana Brnabić i Aleksandar Vučić buncaju o velikim državnim ulaganjima, o rastu budžeta i javne potrošnje, nacionalnim investicionim planovima i nacionalnim fudbalskim stadionima.

Nekada se kad neko kao u bunilu priča nepovezano i nerazumljivo govorilo da se „najeo bunike“. Trave se menjaju, ali običaju ostaju; ne znamo čega su se najeli ovi naši državni rukovodioci, ali da se od njihovih lakozapaljivih fraza sve puši – puši se.

Peščanik.net, 02.01.2020.

JOVANJICA

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.