Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović
Fotografije čitalaca, Rade Vilimonović

First understand, and possibly explain, then advise, and then judge, if you cannot help it.
Weberian type of research ethics1

Prvo je potrebno odgovoriti na pitanje zašto velika većina Grka ne želi da evro zameni drahmom? Krugmanov, recimo, predlog da Grčka napusti evro, devalvira drahmu i povećanim izvozom izađe iz krize – podrazumeva odluku grčkih vlasti za koju one nemaju mandat. Ako, dakle, to nije alternativa, šta je?

Krugman, opet, predlaže ubrzanu inflaciju u Nemačkoj, što bi vodilo tome da ona uvozi više, što bi svakako pomoglo, recimo, Italiji, Francuskoj ili Španiji, ali bi uticaj na grčki izvoz bio relativno mali. Doduše, teret grčkih dugova, koje garantuju zemlje koje koriste evro, pa dakle i Nemačka, bi se smanjio u odnosu na nominalno povećani nemački ukupni dohodak, ali to ne bi olakšalo grčki dužnički teret. Zapravo, kako bi se povećale kamatne stope, povećao bi se i trošak refinansiranja duga.

Pominjem Krugmanove savete zato što drugih alternativnih predloga grčkim privrednim vlastima zapravo i nema. Uglavnom se zagovara otpis dugova, ali malo ko kaže šta bi se time tačno postiglo? Podrazumeva se nešto kao „Grci bi imali više novca“ i ne bi morali da štede. Država, jer su to njeni dugovi, bi mogla da se deficitarno finansira i tako poveća izdatke na plate i penzije, a i na ulaganja – tako bi verovatno trebalo razumeti zahtev za otpisom dugova.

Kratkoročne posledice bi bile povećani uvoz i novi strani dug. Povećala bi se i domaća potrošnja i zaposlenost, ali ne i sposobnost da se ispunjavaju strane obaveze, jer ne bi bio uvećan izvoz. Ovo poslednje je razlog što Krugman predlaže dodatnu devalvaciju (u odnosu na onu unutrašnju, putem smanjenja plata, koja je već izvršena), a ne naprosto povećanje javne potrošnje. Zapravo, ako bi se Grčka vratila drahmi i dodatno devalvirala, to bi svakako poskupelo zaduživanje u inostranstvu, pa bi država budžetske deficite trebalo da finansira zaduživanjem kod kuće, u drahmama. Ovo bi imalo željene pozitivne posledice po domaću potrošnju i izvoz, ukoliko bi se i štedelo i računalo u drahmama. Da do toga ne bi moralo da dođe, možemo da zaključimo upravo na osnovu činjenice da velika većina Grka ne želi da se evro zameni drahmom. Ukoliko bi to značilo da bi se i dalje štedelo u evrima, i cene trajnijih dobara bi bile izražene u evrima, pa bi i plate izvan neformalne privrede bile preračunavane u evrima i bilo bi teško izbeći režim fiksnog kursa, kao što je slučaj u velikom broju zemalja čije su cene, štednja i plate indeksirane u stranom novcu.

Ukoliko bi se evro zamenio fiksnim kursom drahme za evro, razlika bi bila u tome što bi monetarna politika bila restriktivnija (realna kamatna stopa bi bila viša), fiskalna politika ne bi mogla da bude ekspanzivnija, bar kada je reč o tekućoj potrošnji, što znači da bi bile ograničene mogućosti povećanja plata u javnom sektoru i penzija. Ono što se gubi iz vida kada se govori o tome kako Grčka nije ni trebalo da pređe na evro, jer su time značajno poboljšani uslovi zaduživanja domaćinstava, preduzeća i države, jeste upravo to da bi kreditni uslovi bili znatno teži da je Grčka ostala na drahmi, a sada bi bili još teži ukoliko bi se odustalo od evra i prešlo na drahmu. Da li bi trošak bio veći od onoga koji je sada potrebno platiti da bi se očuvalo mesto u Evropskoj monetarnoj uniji, nije jednostavno reći.

Da napravim ovde jednu poludigresiju. Mnogi su skloni da kažu kako su banke bile neodgovorne što su Grčkoj odobravale kredite u vreme kada su kamate bile niske, dakle pre krize od 2008-2009. Ko je, međutim, uzimao kredite? Ako se pogleda ponašanje domaćinstava, preduzeća i države, samo su domaćinstva značajno povećala zaduženost u odnosu na ukupni grčki dohodak. No, ukupni nivo zaduženosti domaćinstava nije ni pred kraj krize, a ni sada, preterano visok (zapravo je nizak u poređenju sa drugim zemljama na grčkom nivou razvijenosti). Zaduženost preduzeća takođe nije preterana. Ostaje država koja je iskoristila niske kamate u monetarnoj uniji da refinansira nasleđeni visoki nivo javnog duga, a povećala ga je u prvih par godina krize (2008. lažnim prikazivanjem stanja). Tako da se bankama, u velikoj meri grčkim, može prigovoriti da su suviše liberalno odobravale kredite državi, to jest kupovale državne obveznice. No, tu je reč o ulaganjima u nisko rizične obveznice, a ne u neodgovorno traženje rizičnih plasmana sa ciljem ostvarivanja velikih profita.

Zašto su, može se dodatno pitati, banke pozajmljivale novac grčkoj državi, kada je njena zaduženost bila velika i kada je bankama moralo biti jasno da grčka država neće moći te dugove da vraća? Prvo, to nikako nije bilo očigledno, no ostavimo to po strani. Recimo da jeste, šta je motivacija banaka? Očekivanje da će ostale zemlje monetarne unije preuzeti grčke dugove. Što se i dogodilo. U osnovi, komercijalne banke su računale da u monetarnoj uniji gde postoji jedna centralna banka, postoji i implicitna, ako već ne eksplicitna, odgovornost fiskalnih vlasti svih članica monetarne unije. Kada monetarne unije ne bi bilo, kamatna stopa na grčke državne obveznice bi bila usklađena sa grčkim javnim rizikom, a ne sa onim Evropske monetarne unije. Banke bi pozajmljivale manje, očekivale bi veći profit i stalno cenile kada je čas da pobegnu iz Grčke. Članstvom u monetarnoj uniji grčka država je dobila mogućnost da pozajmi nemački javni rizik, što je iskoristila ne da smanjuje zaduženost već da refinansira javne dugove.

To nije neminovna posledica članstva u monetarnoj uniji. Druge zemlje, kako što i Krugman stalno naglašava, to nisu činile. Javni dug Španije se smanjivao, u odnosu na BDP, pre krize, a irski je težio nuli. Zemlje srednje Evrope su uglavnom sprovodile mere štednje, u dobra vremena, kako bi smanjile svoje javne dugove i zadovoljive mastrihtski kriterij da javni dug ne prelazi 60 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP). U nekim zemljama, recimo u Španiji, privatni dug je značajno porastao, što se pokazalo kao neodrživo zato što je novac uglavnom uložen u nekretnine. Ali, javni dug nije bio ključan problem.

Iz čega bi trebalo izvući sledeću pouku. Učlanjenje u monetarnu uniju zemlje u kojoj se štednja, cene i plate određuju u stranom novcu omogućuje toj zemlji, ako je manje razvijena od ostatka zemalja članica monetarne unije, da uzima kredite po mnogo povoljnijim uslovima, a privredna politika bi trebalo da obezbedi da se oni, ti krediti, ulažu u proizvodnju namenjenu izvozu ili bar u aktivnosti koje ne vode preteranom porastu cena uslužnog, neizvoznog sektora i povećanju plata u javnom sektoru koje nije usklađeno sa produktivnošću. Pod tim uslovima, monetarna unija kao što je ova evropska jeste sredstvo politike razvoja u zemljama koje su manje razvijene od proseka, jer su krediti dostupniji i ulaganja mogu značajno da se povećaju.

Ako se izuzmu Krugmanovi predlozi, drugih koji bi bili radikalno drukčiji od onoga na šta se svodi postignuti dogovor, a to je restrukturiranje dugova i strukturne reforme, zapravo i nema. Ukoliko se netom postignuti bude primenio, osnovna posledica je to što će grčko ministarstvo finansija morati da obezbedi prihode i da planira rashode sa ciljem da primarni suficit konsolidovanog budžeta bude pozitivan (to znači da prihodi budu bar toliko veliki koliko i rashodi, kada se od njih odbiju plaćene kamate: bilo bi bolje da se iz toga izuzmu kapitalna ulaganja, kao što se čini da će bar delimično biti slučaj, čime se cilj fiskalne politike svodi na to da se tekući rashodi svih budžetskih centara plaćaju iz tekućih budžetskih prihoda, što znači da je nivo tekućih rashoda određen nivoom porezom prikupljenih prihoda). Ukoliko bi se to postiglo, teret kamata na postojeći dug ne bi zahtevao dodatne poreske prihode, jer bi se one refinansirale pripisivanjem glavnici. Tome bi trebalo da posluži odobreni zajam Evropskog stabilizacionog mehanizma, a posle tri godina grčka država bi trebalo da obezbedi povratak na komercijalna tržišta obveznicama. Možda bi se ovo poslednje postiglo brže otpisom dugova a ne njihovim restrukturiranjem, ali to je otprilike jedina razlika.

Kada je reč o strukturnim reformama, tu velikog neslaganja nema. Koliki je njihov eventualni doprinos povećanju ponude robe i usluga nije jednostavno reći. Svakako, ne bi trebalo očekivati da bi se nekom velikom brzinom smanjila nezaposlenost i povećali obim, kvalitet i raznovrsnost proizvoda. Takođe, fiskalne reforme ne mogu da imaju trenutne pozitivne posledice na proizvodnju i zaposlenost. Cilj tih reformi jeste da se poveća dugoročna stopa rasta, ali kratkoročno posmatrano, ne bi trebalo preterano mnogo računati sa brzim oporavkom privrede zbog tih promena.

Drugih konkretnih predloga, koliko je meni poznato, nema. Pre svega zato što Grci ne prihvataju savete kao što je Krugmanov da se napusti evro i pređe na drahmu. Zašto? Koliko sam u stanju da vidim, tri su razloga. Prvi jeste taj što se zazire od devalvacije, prinudne renominacije štednih uloga (sa evra na drahme), smanjenja realnih dohodaka, pada cena imovine, i od rasta realnih kamatnih stopa. S vremenom bi do privrednog oporavka svakako došlo, ali nije izvesno kada i po kojoj ceni. U svakom slučaju, javnost nije spremna da preuzme taj rizik, što znači da ceni da joj se to ne bi isplatilo.

Drugi razlog je verovatno najvažniji: preduzeća i domaćinstva nisu prezadužena. Uz to, njihovi dugovi su prema domaćim kreditorima, a ne prema inostranstvu. Oni štede u evrima i uzimaju kredite u evrima i prelaskom na drahmu ne bi dobili ništa osim povećane neizvesnosti jer bi im likvidnost zavisila od grčke centralne banke, a ne evropske. A štednja u stranom novcu je upravo posledica nepoverenja u domaću centralnu banku. Da su ti sektori veliki neto dužnici prema inostranstvu, kao što je država, to bi bilo drukčije, ali nisu.

Treći razlog jeste taj što postoji zazor od inflatornog poreza. Centralna banka, uz saglasnost vlade, mogla bi da uvede fiksni kurs, ali to je rešenje koje je gore od članstva u monetarnoj uniji. Ovo zato što su iznenadne devalvacije moguće, a to znači da će troškove tog kursa snositi oni koji nemaju imovinu, dakle oni koji žive od rada.

To ne znači da režim fleksibilnog kursa koji omogućava aktivniju monetarnu i fiskalnu politiku ne bi bio bolji. Problem je cena promene i nedostatak poverenja u privredne vlasti da bi znale da sa takvim režimom upravljaju.

Imajući sve to u vidu, šta je konačno dogovoreno? Da se zemlje članice Evropske monetarne unije preko Evropskog stabilizacionog mehanizma zaduže za dodatnih 60 do 80 milijardi evra (videćemo šta će konaćno biti dogovoreno) i da preuzmu rizik da Grčka taj novac neće vratiti. Zauzvrat, Grčka bi trebalo da dovede svoje javne finansije u red, onako kako sam već objasnio, i da izvrši reforme svih tržišta i čitavog regulatornog i pravnog mehanizma. Uz to, EU i Grčka bi trebalo značajno da povećaju ulaganja u grčke razvojne projekte i u industrijsku politiku koja je izvozno orijentisana.

Naravno, da građani i glasači u Grčkoj žele povratak drahmi, oni bi naprosto svoje postojeće dužničke obaveze zamenili novim, recimo umanjenim za 50 posto, prešli na drahmu i napustili Evropsku uniju. Ali oni cene da im se to ne isplati.

Peščanik.net, 16.07.2015.

Srodni linkovi:

Mark Mazower – Kriza evrozone kao deo borbe za mir

Foreign Policy – Zašto Nemačku treba izbaciti iz evrozone

Wolfgang Münchau – PAD

The Guardian – Dužnička kriza: pre i posle Grčke

Miša Brkić – Trijumfalni poraz

Heiner Flassbeck – Šta se dogodilo?

GRČKA KRIZA

________________

  1. Prvo razumi i ako možeš objasni, onda savetuj, a tek onda, ako baš moraš, sudi. Primer veberovskog etičkog stava.
The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija