Foto: Alastair Magnaldo
Foto: Alastair Magnaldo

Otkako su objavljeni rezultati izbora, pojavilo se mišljenje da ne treba previše brinuti jer će bezmalo sve ostati isto. Samo će Vučić sada formalno imati svu moć koju je pre izbora imao neformalno. U nešto zaoštrenijoj varijanti ne samo što teza glasi da se neće ništa promeniti već se tvrdi i da je to dobro jer sva odgovornost za neuspehe novih vlasti sada pada na samog Vučića i njegov SNS.

Mogli bismo ovo ponajpre razumeti kao traženje utehe u očajnim okolnostima. Racionalno gledano, i u svojoj blažoj i u svojoj zaoštrenijoj varijanti teza je ipak pogrešna. Naime, čini mi se jasnim da Vučić nije raspisao izbore da formalizuje svoju neformalnu moć; naprotiv, on ih je raspisao da bi tu moć uvećao, u šta nas uverava i predizborna i postizborna praksa. Ovde ću naglasiti ono što se dogodilo u ponedeljak ujutru, dakle prvog dana posle izbora.

Reč je o posebnoj naredbi koja je stigla u sve škole i prema kojoj je toga dana trebalo održati prvi čas u svim odeljenjima. Naime, ministar prosvete Jovanović (to je onaj što ne zna odgovor na pitanje sa male mature) poslao je pismo svim osnovnim i srednjim školama u kome je zahtevao da se prvi školski čas 17. marta posveti – kako stoji u pismu – pogromu Srba na Kosovu i Metohiji iz 2004. godine. Bez saglasnosti roditelja, bez ikakve najave, praktično iz potaje, za hiljade đaka održan je taj čas.

Tekstualni i video materijal za čas je sastavila Vladina kancelarija za Kosovo i Metohiju. Ne vredi da se sad pitamo kakve su pedagoške kompetencije zaposlenih u toj kancelariji, ovde je važno istaći da taj materijal odslikava težnju da se komplikovani istorijski događaj u nejasnim političkim okolnostima – čije razumevanje očito predstavlja problem i za mnoge odrasle – iskoristi za raspirivanje mržnje prema kosovskim Albancima među mladima u Srbiji (ko hoće, neka pokuša da zamisli kako bi ista kancelarija pripremila čas o masovnom zločinu u Srebrenici, da su njegove žrtve nekim slučajem bile etnički Srbi).

Lekcija tako dodatno potkrepljuje i inače u nastavi istorije i književnosti veoma prisutnu „priču“ o srpskom narodu kao večitoj žrtvi, te o zapadnim silama koje rade na štetu Srba. Deca su na tom času o srpsko-albanskim odnosima naučila pored ostalog i sledeće: „Osnovna karakteristika tih odnosa je to da su oni bili tokom čitave istorije suprotstavljeni, često neprijateljski. Takvi odnosi su u kontinuitetu podsticani i usmeravani od strane različitih spoljašnjih centara moći i to redovno na štetu srpskog naroda.” I dalje: „Stalnim naglašavanjem navodne obespravljenosti Albanaca u Jugoslaviji, odnosno u Srbiji, a u čemu su pojedine inostrane vlade videle svoj interes i potpomogle internacionalizaciju albanskog pitanja, utrt je put satanizaciji srpskog naroda i tako je u svet odlazila crno-bela slika o međunacionalnom sukobu na Kosovu i Metohiji.”

Nema sumnje u to da se 17. marta 2004. na Kosovu dogodio etnički motivisani zločin nad Srbima. Podrazumeva se da učinioci tog zločina moraju da krivično odgovaraju. Srpske vlasti raspolagale su i još uvek raspolažu mehanizmima pomoću kojih mogu zahtevati da kazne osobe odgovorne za taj zločin. Valjda se o tome razgovaralo tokom pregovora u Briselu. Štaviše, srpske vlasti su svakako u stanju da izbeglicama sa Kosova omoguće dostojan život u Srbiji. Ali one to ne čine. Umesto toga, domaća vlast zloupotrebljava nesreću tih ljudi praveći od njihovog života naopake školske lekcije. Time praktično pokazuje da joj ti ljudi u stvari nisu ni važni; vlast samo zanima manipulacija koju može izvesti pozivajući se na njih. Konačno, indikativno je i to što je materijal koji je prezentovan u svim školama Srbije svoj deci koja te škole pohađaju sačinjen tako kao da se obraća isključivo deci koja su etnički Srbi.

Posle takvih lekcija, neko će, a nema ko drugi osim nas, morati da objasni đacima koji su odslušali i odgledali i ovo „predavanje“ da je to što su čuli u školi čisti govor mržnje koji nikako ne smeju da usvoje. To neće biti nimalo lak zadatak, jer od pre neki dan u Srbiji imamo posla s vlašću koja je svoju apsolutnu dominaciju izgradila upravo na mržnji.

Peščanik.net, 23.03.2014.

KOSOVO
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)