Članovi porodica žrtava su 26.9.2019. u Beogradu prisustvovali suđenju za streljanje 1.313 Bošnjaka u selu Kravica 14.7.1995. Govore: Nura Salkić, Kada Hotić, Emina Sinanović, Hajrija Orić, Zlatka Efendić, kao i Ivana Žanić iz Fonda za humanitarno pravo. Razgovor vodi Svetlana Lukić.

Svetlana Lukić: Ja ću unapred da vas zamolim za razumevanje što ću početi jednim kratkim uvodom za našu publiku, koja nije imala baš nešto mnogo prilike da sluša o suđenju za ovaj ratni zločin. I kada je ovo suđenje zbog koga ste vi u Beogradu zanimalo medije, više ih je zanimao Vojislav Šešelj, šta je on imao da kaže, nego što smo mogli da čujemo o samom procesu kako teče, a da ne pričamo o tome kako vi, kao najbliža porodica ubijenih, doživljavate ovu opstrukciju suđenja, o čemu ćemo kasnije razgovarati.

Dakle, kada je pala Srebrenica, jedan veliki broj muškaraca, dečaka, staraca je pokušao da se probije do Tuzle, na teritoriju pod kontrolom Armije BiH. Jedan broj njih je morao da se preda, jer su bili opkoljeni, i po tvrdnji jednog od svedoka koji je svedočio pred Haškim sudom, čak im se obratio Ratko Mladić, tvrdeći da će biti razmenjeni za zarobljenike. Naravno da se to nije desilo, odnosno nažalost to se nije desilo, nego su ljudi završili u hangaru zemljoradničke zadruge u Kravici, i u nekoliko sati pobijeno je više hiljada ljudi.

Ova optužnica koja je na snazi govori o 1.313 ubijenih muškaraca. Ja ću vas zamoliti da nam kažete ko je vama ubijen, kad ste ga poslednji put videli, kako je tekla ta evakuacija i kako su vaši bližnji završili u tom hangaru?

Nura Salkić: Kad je padala Srebrenica, okolina sela Srebrenice, svi smo stjerani na Potočare: Znači, kad smo sišli na Potočare, odmah je počelo ubijanje muškaraca, odvajanje, čak i žena ubijanje, nije samo muškaraca. Ja sam čak imala troje sitne djece, i bila sam trudna. Imala sam i svekrvu bolesnu, imala sam svekra sa sobom. Muža su mi odvojili, otišli u šumu, odvojili su se od nas, otišli djever i braća. Svekar je bio sa nama, dok su i njega sutradan odvojili, od nekih 70 godina, odveli su ga.

Znači, 2013. smo ga ukopali. Znači, mog muža su našli za 17 godina. Nije bio u grobnici, našli su ga van grobnice kod Zvornika. Deminirano je bilo. Tad kad je pala Srebrenica, odvedeni su, otjerani su, nema ih. Čak jedan dio što je odvajano, to je vođeno u Kravicu, đe su mogli prije stić da ih odvoje, da ih pobiju. Ja sam krenula treći dan sa Potočara. Toliki su krikovi bili, ne znam kako da vam objasnim.

Kad smo htjeli kamionima prići, u koji su puštali samo trudnice i djecu, žene s djecom, mene su udarili puškom, kundakom, da se vratim po svekrvu. Vratila sam se, nisam mogla ništa pričati. Kad sam prišla kamionu sa svekrvom, onda su mi rekli “penji se na kamion”. Nisam se mogla popeti dok mi nisu drugi, na primjer žene, stavile ruke da se popnem na kamion. Nije niko htio pomoći, nema, ne možeš se popeti. Ne znaš ni gdje, ni kud, ni šta.

Kad su kamioni krenuli, počeli smo se gušiti, nema, ne možeš, gubiš dah. Kad smo bili u Kravici, tu su nas zaustavili, rekli su nam da izađemo, da vidimo ko koga ima svoga. Možda će ga vidjeti tad ili nikad više. Niko nije smio izaći iz kamiona, kako je ko sjedio, sjedio je. Naši su muškarci bili povezanih ruku iza vrata. E, tu sam vidjela muža.

Svetlana Lukić: Znači, vama je ubijen muž, a vama je ubijen brat.

Nura Salkić: Svekar. Amidžići, mnogobroja rodbina; muškaraca što je bilo, pobili su.

Kada Hotić: Imali smo i zaštitu od strane UN-a, 1993. godine, kad je već Srebrenica bila stvarno da nestane, da narod sav nestane. I došao je Filip Morion, taj nekakav izaslanik iz UN-a, i rekao je “za vas je rat završen”. Radilo se na tome da se demilitarizira ta zona. Ono malo pušaka je od naših oduzeto. Mi smo odanuli, čak smo mislili jednu ulicu nazvati po njegovom imenu, jer, spasio nas je, kao. I dalje smo trpjeli tu glad, pa su nam avionima dopremali hranu, bacali su iz padobrana. To je bilo po šumama, to smo išli, kupili. Ko dobije, dođe do toga, ima.

Eto, bilo je i nekakvih razmjena, ja sam šila pa sam imala mašinu na onaj nožni pogon, krpila narod, narod se poderao, nema, što je donio sa sobom, to je se i poderalo. Za to vrijeme struje nema. I to je bilo interesantno, momci su nekako se ohrabrili da prave mini centrale po onoj rječici. Moj je sin elektrotehničar. Imali smo mi tu jednu centralu, pa smo osvetljavali stan, i nadali se nekom lijepom kraju. Međutim, juli mjesec, početak: uslijedili su strašni napadi od strane srpskih trupa, sa svih strana. I jedno po jedno selo je padalo. Inače su sela u toku ratnih dejstava prije pogorela, popaljeno, sve je to uništeno, nema niko ništa.

I ono malo što je bilo na perifernim selima ljudi, i to je stjerano u čaršiju, i sad smo ti svi tu. I slušamo. Prvo pada Srebrenica, 11. jula sviće, ovi silaze. Pjevaju pjesme. Pjevaju četničke pjesme. To je se orilo. A UNPROFOR je bio, ti predstavnici UN-a, je l’, UN-ovi vojnici, bio je tada holandski bataljon, u Potočarima. To je 5 kilometara prema Bratuncu iz Srebrenice, niže dole. I šta smo drugo mogli? Jedino da krenemo u Potočare, u njihovu bazu. Nadamo se da ćemo biti tu zaštićeni, jer vijori se zastava UN-a. E tu, kod benzinske pumpe u Srebrenici, odvaja se grupa muškaraca, sposobnih, koji su krenuli šumom, da ne idu u ruke njima dole, nisu sigurni. Tako je i moj sin otišao, jedan brat, Mustafa, koji je ubijen u tome hangaru poljoprivrednih alatki u Kravici.

I mi smo došli tu, tako su ljudi sa svih strana kuljali, ali nas granatiraju cijelo vrijeme. Taman sam bila pošla iz stana, 4 granate su bile pale tu kod bolnice. Raskomadana tijela, ja sam pregazila preko toga, vratimo se ponovo u stan. Samo što smo ušli, ono ponovo izlazimo. I vidim jedan UN-ov kamion, kupe one ranjenike. I mi smo došli u Potočare pod stalnim granatama. Neko nekog nosi, neko na kolicima građevinskim vozi nekoga, i tako. Narod je došao tu. Stisli smo se ko pilići u onoj, kad se izlegu tamo, proveli smo noć tu.

Sutradan u 9, 10 sati, kaže ulazi Ratko Mladić sa trupama, idu oni prevodioci što na megafonima govore narodu: “Nemojte paničiti, samo radi neke evidencije, i oni će da prođu”. Mi smo još vjerovali da smo pod zaštitom, da nam se neće desiti ono što smo zaista kasnije doživjeli. Međutim, došli su kod mog brata Ekrema, i zovu ga dvojica-trojica, tamo stoji. Gledam iza ovog Gavrića – to je naš jedan policajac bio, milicioner prijašnji. Reko znaju se oni, pa ga pozvao, hoće da popriča. Moj je Ekrem bio geodetski inžinjer, tu u čaršiji bio, svi ga znaju. Ode moj Ekrem, vrati se da uzme jaknu, ponio jaknu. Ja kažem “Gdje ćeš?”. Kaže “Ne pitaj”.

I ode moj Ekrem. Nije se ni vratio. Domalo, nekako sam bila blizu kad je Mladić ušao; pojaviše se kamere nekakve. Bacaju hljeb, čokoladice djeci. Narod pruža ruke. I on lijepo bodri narod: “nemojte se razilaziti, čuvajte djecu, nemojte da nekom nešto fali”. To je bilo desetak, 15 minuta, ono kratko. Sklopiše se kamere. A ja sam toliki strah dobila da ne mogu na noge. I gledam – sad ne mogu se sjetiti je l’ su mu kratki rukavi ili je zavrnuo rukave, onako, markantan, jake ruke, čupave – kaže: “Braćo Srbi, ovu priliku iskoristite, ovakva vam se neće više pružiti”. Nekoliko ljudi je oko njega. Sad, šta će biti, ne znam.

Neki su ljudi pošli unutra, u zgradu UN-a, međutim, i oni su izbacivali narod iznutra, nismo mogli proći. Stavili neku žicu, zabarikadirali su okolo; ima ona velika žica, da ne možemo izaći, još nam garantuju, kao, živote: svi koji su u krugu žice, bićete bezbijedni. I tako, još se nadamo. Međutim, kad je ta noć došla, ta noć užasa, ja sam mislila da je to smak svijeta. U jednom trenu sam bila zadrijemala, kao, san me valjda smorio, umor i sve to, kad su me vriskovi probudili. Jedna žena se dere i viče: “Unproforci nam kolju djecu!” Šta joj je, reko, nije slom živaca dobila? Jedan se čovjek tamo dere: “Hadibe, sine, Hadibe!”. Sklopiše se ljudi u kacigama oko njega; ono, noć je, ali imaju, sjenke se, siluete se lijepo vide, nije ona tamna noć.

Zlatka Efendić: Bila je mjesečina.

Kada Hotić: Kad nešto mu se, koliko malo zakrklja, smiri se čovjek, ne zove nikog. Curica su izvjeli, mnoge se nisu vratile nikako. Vrište matere za njima, al’ ništa. Aj, noć je užasa bila. Jutro je, cik zore; idemo mi, tamo je cesta, gura se narod. To je sve jedno na drugom. Dvije žene nose čovjeka u deki ovako, on im jedva diše. Kaže: “pustite ga!”. “Al’ on”, kaže, “ne može hodati”. “Ja ću se”, kaže, “pobrinuti za njega”. Uze pištolj i ovako, kraj mojih nogu, čovjeka u glavu, “tak”. Nije odjeknuo onaj pucanj, nije mi jasno. Ostaviše one, idu dalje, guraju se kroz onaj narod. Neki kamioni, neki autobusi, to se puni.

Ušla sam tu sa snahom, sa tom Ekremovom ženom i s dvije te curice, i ušli u unutra i šutimo, a mog Seada – i Sead je moj išao sa nama stalno, Ekrema su odveli već kao juče, on mene ovako drži za rame, i sve me ovako stišče, da li me tješi, da l’ ne znam ni ja, il’ sebe tješi. Kad smo došli tu, jedan s puškom je ovako njemu stavio pušku za vrat, i odvede ga tamo. Ja pogledam, na strani tamo muškaraca i sve ono, ruksake neke nose, ono malo prnja što su. A moj muž nosio naše fotografije, u ruksaku. To da mi je ostalo, imala bih blago, čini mi se, bar da imamo tu prošlost na fotografijama.

A tako, prošla sam, ušla u vozilo i šutim. Ali sam u tom momentu bila bez straha, bez osjećanja, bez nade, bez želje. Ja sam bila totalno prazna. Ne znam kakvo je to stanje, kako se može nazvati. I kad smo ušli i sjeli, vozač je zatvorio vrata i krenuo, i stavio kasetu da svira. A već smo skoro blizu Bratunca došli, jer 5 kilometara je odatle do Bratunca. I samo se okrenuo, pogledao po nama, pa isključi onu muziku. Pa izvadi kutiju cigara, i sad se sjećam, Marlboro: “hoće li”, kaže, “neko zapaliti?” A jedna tamo stara žena, nema nijednog zuba: “daj, sine, nani, nisam čitav rat zapalila!” A mene to nešto naljuti što ona traži tu cigaru, a valjda se, ono čovjek bori za život, pa eto, da ga udobrovolji. “Ja vas”, kaže, “vozim dokle je meni bezbedno”, ali je iz Srbije, strogo ekavski priča. “Meni je naređeno da vas vozim dokle je meni bezbedno, a odatle, šta vam bog da. Čuvajte tu decu, nemate više nikoga. Znajte da nemate više nikoga”.

Idemo mi tamo, i sad, kroz Konjević Polje, Kravicu i tamo gdje je taj hangar i to sve. Na jednom mjestu, sa desne strane meni, možda je 500 ljudi u kvadrat ovako da sjede, ono, u četvrt. Svi su goli do pojasa i drže ruke ovako, klekli na travi. Autobusi svi idu polako kroz taj dio, i mi gledamo kolone ljudi naših zarobljenih. Ja malo pogledam da neću vidjeti mog Samira negdje, mog brata. Ne mogu ja to gledati. Nisu oni tu, oni će proći. A samo je bitno bilo proći taj put. Kad se prođe put, tamo se dovati šume i kreću, pa ko uspije, uspije, mada je bilo i tamo granatiranja, bojnih otrova, svašta su ljudi pričali. Ali ono što sam vidjela, to sam vidjela.

I idemo mi kroz to Konjević Polje, i sad, ima jedno proširenje. Ja pogledam – ražanj. Na ražnju je čovjek. Ni ovce, ni svinja, ni bilo šta. Čovjek. 5-6 ljudi tu stoji, crne kape gore, i kokarde. Znam šta su kokarde. I poljevaju pivom i smiju se. To je vrisak svijeh tu. Prošli smo to, prema kasabi idemo. Igralište u kasabi je puno sabijenih ljudi što su pohvatani, što su šumom, i tako. E, tu su mi rekli da je moj Samir bio. Odatle su ga odveli negdje prema Zvorniku, i strijeljan je na Brani u Petkovcima. I ta grobnica Liplje kod Zvornika, tu su ti antropolozi, ti koji istražuju, ja sam od mog Samira dvije kosti od noge pokopala, i nešto prstiju bilo u čarapi.

A tog mog brata Mustafu, nisam ga nikad više vidjela. Njega su identifikovali u hangaru u Kravici da je ubijen, i to nije na njegovom kosturu pronađen trag od metka. Smrskana mu karlična kost i odsječena glava. To je utvrđeno, antropolozi utvrdili to. I on je pokopan bez glave u Potočarima. I tako, Ekrema su pronašli negdje, tog brata što su mi odveli popodne taj dan kad je Mladić ušao, negdje na ovome Crnom vrhu. Nađena su njegova dokumenta, sve je nađeno. I on je ubijen. I znači njih petoro takoreći – moj muž, sin, braća, djever – i brojala sam, u daljoj familiji 56-oro.

A što se tiče te Kravice, tog magacina, ljudi koji pričaju – jer imaju i preživjela dvojica – da su ih natjerali da uđu unutra, tukli su ih, kaže, bacali bombe, bacali nekakve troblone, pucali po njima, i eto tako, nije mala stvar tih 1.313, koliko je njih identifikovano tu, i sudi se osmorici ovdje, koji su pobjegli u Srbiju da se spasu.

Ja vjerujem da će i uspeti, možda se malo i osude, ali njima je Srbija spas, nažalost. Ja bih sa ovim završila: u mojoj familiji je ubijeno 56-oro muškaraca, imam i žena koje su silovane, koje su zlostavljane, a ja sam ostala – stara sam već 75 godina, nisam se odlučila da plačem i da tugujem, i nek me niko ne žali. Imam svoj bol i patnju koju ja nosim, a treba žaliti one koji su zlo počinili. Njima nema lijeka. A normalan narod da ozdravi, da živi, i da živimo k’o ljudi. Ljudska smo bića. Da uključimo razum, a ne nešto drugo.

Emina Sinanović: Ja sam 90. godište, tako da se ja i ne sjećam toliko. Ja sam inače iz Bratunca, i tako da smo mi iz Bratunca završili u Srebrenici u tom periodu 1992-95. Živjeli smo tu u jednom stanu: mama, otac, rahmetli amidža, djed, amidžina žena i djeca. Imam brata još, i uglavnom, tog perioda se onako slabo sjećam. Ko što je gospođa Kada spominjala ove zvukove, pamtim, sjećam se da je bilo ljudi koji su vjerovatno neki nervni slom doživjeli, sjećam se toga. Djed je s nama bio, međutim, njega su u Potočarima odvojili, kao, muškarci idu na drugu stranu, tako da smo samo mama, ja i brat prešli.

Doduše, i tetka nam je bila s nama, a otac rahmetli je otišao preko šume, i on je isto tako ubijen u Kravici i nađen je u Zelenom Jadru. To je sekundarna grobnica, tako da tijelo nije kompletno. I tako, ukopan je na dženazi u Potočarima.

Svetlana Lukić: Kada ste ga pronašli?

Emina Sinanović: 2000. Nekako 1996-97. su oni već ga našli, ali nije kod nas bila laboratorija nego se to slalo, pa je tako tek 2000. zvanično on identifikovan. Ne očekujem ja ništa od suđenja, jer je nakaradno samo od sebe, i ne očekuje se tu ništa, ali imam osjećaj, ako prestanemo dolaziti, onda je još gore. Ovako se bar nešto čuje, nešto se zna. Proces sam dugo traje i ne očekujemo mi ništa od tog, ali eto, može se vidjeti da je i Republika Srbija učesnik, da dosta. Svi su imali državljanstvo koji su mobilisani iz Srbije. Tako da ima i tih stvari, može se dosta toga čuti, saznati, tako da je i Srbija sama odgovorna.

Svetlana Lukić: A ostali članovi vaše porodice, uže i šire porodice, ko je još poginuo?

Emina Sinanović: Amidža‚ otac, djed, to je ova bliža, a šira familija – oko 23-oje.

Hajrija Orić: Ja sam bila cijelo vrijeme u svojoj kući u gornjim Potočarima. Dođe u mene muž, rahmetli muž, i sin mi rahmetli ovako sjedi, a ja na vanjske stepenice i gore ploča, on je zaskočio ovako gore i uhvatio se, bio je povisok, blizu dva metra. Kaže, “aj mama”, kaže, “nuto koji narod ide”. A dole jedna žena pomaže, Hajra se zove, “nema mi”, kaže, “sina”. A on se nasmija. “Nemoj se”, reko’, “sine, smijati, ljubi te majka”. To je i danas meni njegov bijeli zub u očima. Reko “vidiš da ga nema”. I dođe mi muž rahmetli. Svekrva se opremila rahmetli, i ona ode.

Hajrija Orić: I viče mi muž, “idite, idite”. Ja sam bila, što rekla Kada, pokupila svoje slike, i dokumenta i sve na spratu u kući. I mi ti krenemo, one krenu, moja Jasmina, šćerka mi, sišla dole đe mi je štala, a on viče meni, muž rahmetli “pusti krave”. Ja sam tri puta se vraćala, ne mogu da se odvojim od svoga sina. I ja sam krenula niz njivu i došla na Potočare dole. Nas sklonjaju tam i vam, kažu “da prođe Mladić”, iz Srebrenice ide za Bratunac. I hajde, nas skloniše. Mi vako dođosmo tamo na transport kod nekog autobusa porušenog, sjedosmo. Oni prođoše, ona vojska uđe, neko viče “vodimo vas ovde”, neko ononde. Ja tražila sverkvu, nema meni svekrve nigđe. Ja kažem jednom onom vojniku – on ima ovdje ovako redenike – ovako njega uhvatim za rame. “Pa”, rekoh, “đe ćete vi naske?” On se ovako meni uzeo i okrenuo se. Kaže: “Majka, smiri se. Koga imaš, pokupi, pa idi danas. Sve ti je bolje, nemoj ostati večeras”.

I pobježe od mene, ode. Ja sam sišla, oni su nas naćerali da mi posjedamo. Djelili su sa kamiona hljeb, Mladić je gore bio. Iza Mladića je stajao generalni direktor cinkare Ilija Brko neki, iz Srebrenice. Moja šćerka kaže: “mama, okreni se”, kaže. “Ako te pozna, sad će doći da te vidi”, kaže, “da te pita đe je babo”. Pištolj ovako zapeo, nas natjerali, mi posjedali, uzjahali konje i gone preko nas konje. Mitraljez zapuca. Mladić kaže “boga vam ljubim, šta to šenlučite, ima vremena kad ćete”, kaže, “šenlučiti”. Sa tamića daju hljeb. Reko “Neću”. Ja nisam gladna. I da sam gladna, nek umrem, ja neću uzeti. I oni kad su izbili dolje, tri autobusa izbiše, mi smo skočile i raskinemo njima ruke i proletimo, i u autobus, drugi po redu, ja sam ušla u avtobus.

Jedan se napuni, drugi, i treći sjedišta, vako. I krenuše, oni autobusi se napunili. Kad je bio Bratunac, autobus stade na sred Bratunca. “Nemam goriva”, i smije se šofer. Ja sam počela se tresti. Mene je šćerka stisla ovako za ruke, kaže “šuti, mama, šuti, mama, ne šapći”. Ide žena, nosi iz prodavnice, ovako od bolnice, tamo nam nosi kesicu jednu, ljeba, u drugu nosi konzerve, vadi i plače. I kucnu šoferu i dade njemu, i kaže “majke nek dadnu, žene, djeci”. Plače ona, lije suze ko kiša. Kaže “dajte mi još da vam naspem vode”, i on nas natenkova goriva, ne donese ona, ne stiže.

Otale kad je krenuo ide ko avion. Kad je došao u Kravicu, stop. Kaže jedna stara nana, “šta je to”, kaže, “ne ideš, šoferu?” Kaže “nije nam bezbjedan put”, kaže, “vode se borbe”. Vaši ekstremisti bježe preko šuma”, kaže, “nije nam bezbjedan put”. I on iziđe, i kucnu jedan čovjek, vako nosi kanister vode. Sad, ja nisam te vode ni pila; da li je voda čista, da li nije, ne znam. “Ma ajde”, kaže, “žene napojite djecu, a mi i vi da bog da pocrkali, kad su nas ovako zavadili”. Kaže, “voda je daleko”. I on njemu kaže “iziđi ti”. A on iziđe, on zatvori vrata, i ni otale kad je krenuo u Konjević Polje dole, već su bila tri ruksaka rasuta. Počeli hvatat bili. Moja ščerka kaže “eno, mama, Elvirovog ruksaka”. Reko “jes sine ruksak, al’ nesu njegove haljine”.

Otale tuče tenk i transporter, gore ovako prema Pobuđu. Gori zemlja, vatra gori. Sunce na zalazak. I kad je bilo prema Vlasenici, kaže “Ja ću vas još voziti, ispustiti, i nemojte gledati ni gore ni dole, idite po sredini. Biće naša vojska, pa će biti međuzona, pa vaša. A uveče kad smo bili u Vlasenicu, ubi kamen u autobus. On se počeo psovat, kaže “nemojte”, kaže, “sagnite glavu, izbiće vam oči”. A imalo već naroda, ulazili su u autobuse, radili šta su šćeli.

E, poslije sam, pogledaj danas, pogledaj sutra, nema nijednoga da dođe. Svaki dan na Dubravi pogledaj, nema. Nema ni sina, nema ni muža. I 2009. nađem sina, prije su mi javili za muža, prije godinu dana, da su našli ono malo kosti. Jednu ovako cijev u magacinu što je ubijen u Kravici, i ovu jednu cijev, jedno stopalo i tri rebra. Sina su mi dolje u onoj školi, Grbavici, kako se zove, gdje je bio u toj školi, ali su ga u lazete gore odveli i strijeljali. Tu smo ga našli, u grobnici. Al’ nije ni on čitav, nema šake, nema nešto rebara, nema glave.

Svetlana Lukić: Koliko je vaš sin imao godina?

Hajrija Orić: 1976. godište, 7. novembra ga rodila, 19 mu godina bilo. Eto. Sad će mu biti rođendan 7. novembra. Eto ti. I hvala Bogu, vratila sam i njihovo ime i prezime, ukopala ih, ali ubilo me to kad sam vidjela spisak. Moj djever, ja potpisla papire, al’ nisam znala da je u Kravici ubijen. Pa od jedne kone mi tri sina, pa njezin muž i djever i još amidžić njihov. Pa od sestre mi muž i sin. Pa još od jedne kone dva sina i čovjek. Pa ima koliko hoćeš iz Potočara, gornjih Potočara. A gornji Potočari, 228 nema muškaraca.

E. A otkud sam ja rodom, 76 nema. Sve je to familija, moja familija. A plus, đe mi je zaova, u zaove nema 3 sina, nema muža, nema 2 zeta. I ona crče. 1995. na ’96, ona crče. Ja kažem, ne ponovilo se više nikad. Meni je žao ove omladine, što omladina ispašća. A sud nek osudi, neka ne osudi. Što rekla Kada, kol’ko god, neka sudi. Neka ova omladina radi, živi, brez stresova, nek oslobodi njihke. A ne do Bog da smo svi isti. Meni je teško kad vidim u nas gradonačelnika, onaj u Srebrenici, on kad nabije onu kapu, i stvarno, ono je sramote.

Svetlana Lukić: Kakvu kapu?

Hajrija Orić: Sa kokardom.

Svetlana Lukić: Četničku?

Hajrija Orić: Četničku, pravu. Božić kad je bio, on je vašar napravio i nabio kapu i slikaj se sa kapom. To je uvreda. Nek čuva svako svoju nošnju. I ja čuvam moju maramu, ja je neću skinuti, na primjer. Nek čuva. Al’ nemoj nikoga vrijeđati.

Zlatka Efendić: Kad smo se bili da rastavimo, meni muž kaže “idem da pustim krave i da uzmem konja, da idemo preko šume, da idem preko šume. Da se halalimo, možda se nećemo nikad vidjeti” – ako znate šta je halal. E, muž je išao preko šume, ali našli su ga, eto vidiš, da je ubijen u Kravici. I djever i amidžić mu. A meni kaže Ekrem rahmetli, eto vidiš, i on, “Idi”, kaže, “Boga ti dolje, čuj šta će Mladić pričati, hoće li odvajati muškarce”. I ja siđem dolje na cestu, da čujem, on sjedi ispred cinkare, tu je stajalo se. Vako sam stajala, a oni silaze, oni unproforci, a ovi se penju, četnici, gore. Hajde kaže “neće nikom ništa faliti, sve će biti u redu, ako bude neko nekoga maltretirao, nek se javi vojnoj policiji, oni će reagovati”.

To kaže Mladić. Vratila sam se Ekremu, i kažem “rekli su da neće odvajati muškarce”. Međutim, odjedanput je se počelo odvajati. Ja mislim da su oni imali spisak. Oni su išli po spisku. Prvo su odvojili one jače i školovane. Pa su onda one ostale. I samo odvode. Onda nastane vriska, nastanu krikovi, ona žena jedna pomaže, “hod’te sinovi, da vas mama još jednom poljubi”, “izdade nas UNPROFOR, izdade nas UNPROFOR!”

Svetlana Lukić: A gde ste i kada našli muža i devera?

Zlatka Efendić: 2011. djevera, a mog muža 2012. Našli na Glogovoj, u jednoj grobnici pola moga muža, a pola na Zalazju ili u Jadru, sad ti ne mogu tačno reći. Jedne godine našli pola, pa druge godine pola. Ovako, popola.

Svetlana Lukić: A osim muža i devera, od vaše šire familije?

Zlatka Efendić: Pa jes od sestre poginuo sin od 19 godina, ko i u nje. Jeste mi zetovi poginuli od sestara, i oni od sestričina, i od bratičina i šta ja znam. Od amidžića mojih, da ne brojim. Moji, od moga oca bratići i od bratića i djeca, i ma bilo je preko 30-oro, da ne brojim ono ostalo. I ja lijekove trošim. Ne bih mogla ovo pričati, da nisam popila jutros lijekove. Jer ne bih mogla ispričati ništa.

I kad sam pošla, samo da ispričam u autobusu. Kad smo pošli prema Bratuncu, onda su kamenjem u Bratuncu gađali. A od Bratunca do Konjević Polja, sve sam putem vidjela đe su odvojeni, po njivama. U jednoj njivi bilo je sigurno 500. Čuče i vako. A pored autobusa su poređali, eto koga sam poznala, Hankinog zeta iz Potočara, Aziza. Pored autobusa je prošao.

Svetlana Lukić: Čekajte, u Bratuncu su vas kamenovali? 

Zlatka Efendić: Pa ja, i kamenovali, i svašta.

Nura Salkić: Vrelu vodu sa zgrada su prosipali na narod. Svašta radili, što su god mogli da urade.

Kada Hotić: Bili otvoreni kamioni.

Nura Salkić: Vrela voda, kamenje i oni djecu, kad smo pošli da idemo, na primjer u Bratuncu skupe gomilu kamenja, policajci stoje, a ona djeca nas gađaju onim kamenjem, ubiše u autobuse. Eto, je l’ to normalno?

Zlatka Efendić: I da vam kažem ovo: kad smo krenuli iz Bratunca, sve su ležali po travi krajem puta, po trojica, po dvojica, naoružani do zuba, a tako maskirani. I zaustavi autobus, i ulazi u autobus. “Dajte pare, zlato”, ili će odsjeći dojke. I mene su tada istjerali: “Daj zlato!” – nemam, otkud mi zlato. “Daj pare!” – otkud mi pare? Ušli maskirani dvojica, naoružani do zuba. “Ama nemam, evo tražite, nemam”. “Izlazi!” Iziđem i kad je vidio da nemam ništa, oni mene nogom.

Svetlana Lukić: Ivana, mislim da bismo za početak morali nekako da probamo da objasnimo kako je moguće da sad, praktično četvrt veka posle masakra u Kravici, odnosno od genocida u Srebrenici, ni blizu nije kraju suđenje ovoj osmorici ljudi koji su pred sudom ovde u Beogradu optuženi za taj masakr, i molim te da nam objasniš da li ima opstrukcije, i ono što nas posebno zanima, naravno, jeste da li ima opstrukcije, sistemske, po mišljenju tebe i tvojih kolega, od strane države odnosno njenih institucija, kao što je tužilaštvo, ili kao što je sud?

Ivana Žanić: Optužnica za ubistva, odnosno streljanja u Kravici je podignuta tek 2016. godine, dakle 21 godinu nakon tog zločina. Optužnica je podignuta u januaru 2016. godine, ali je glavni pretres počeo tek u decembru iste godine. I nama je već odmah tada na početku bilo jasno da taj postupak neće teći onako kako bi trebalo da teče. Gotovo polovina glavnih pretresa koji su zakazani u toku jedne godine se odlaže. Tako da je opstrukcija evidentna.

Svetlana Lukić: A zašto?

Ivana Žanić: Zbog čega? To pitanje je pre svega, po mom mišljenju, političko pitanje, odnosno državni narativ da u Srebrenici nije počinjen genocid, već da je to bio, slušali smo i od premijerke i od mnogih drugih zvaničnika u Srbiji, da je to zločin, strašan zločin, veliki zločin, masakr, ali ta “strašna” reč genocid nikada nije izgovorena u javnom prostoru od strane zvaničnika Srbije. Vi znate da u ovom postupku nije podignuta optužnica za genocid, već za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Čak nije kvalifikovano ni kao zločin protiv čovečnosti, a inače, zločin protiv čovečnosti nikada nije procesuiran pred sudom u Srbiji. Takođe, vi znate da je ovo postupak protiv 8 pripadnika specijalne jedinice MUP-a Republike Srpske, a da je optužnicom obuhvaćeno najmanje 1.313 žrtava.

Apsolutno je jasno da sigurno nisu mogla njih trojica da ubiju toliki broj ljudi – dakle, optužnica je selektivna. Oni su optužili taj najniži rang, ljude bez čina, i trenutno se njima sudi. Ne samo što se odlažu glavni pretresi, glavni pretresi su odlagani iz raznoraznih, po mom mišljenju, vrlo čudnih razloga. Prvo, nije otkriven identitet zaštićenih svedoka, ni odbrani ni sudu, što je direktan propust Tužilaštva; onda su se branioci smenjivali, pa onda smo imali tu opstrukciju da godinu i po dana Tužilaštvo za ratne zločine nije imalo ni tužioca za ratne zločine ni vršioca funkcije, a to je direktan propust Zagorke Dolovac, odnosno Republičkog javnog tužilaštva, tako da sve te činjenice kada se skupe na jedno mesto, govore o državnoj opstrukciji tog suđenja.

Svetlana Lukić: Da se optuže ljudi za koje postoji velika verovatnoća da su se ponašali zverski, i za očekivati je da će da rade sve da izbegnu suđenje, i za njihovu odbranu. Ono što mislim da treba apostrofirati, ako dozvoliš još malo, a to je pitanje države Srbije. Dakle, Zagorka Dolovac je imenovala 30 vršilaca funkcija, ili tako nešto. Jedino je propustila da imenuje vršioca funkcije tužioca za ratne zločine. Mislim, nemoguće da je to slučajno urađeno.

Ivana Žanić: Naravno da je nemoguće da je to slučajno urađeno. Republički javni tužilac bi morao i trebalo da poznaje zakon, i da zna da je prethodnom tužiocu za ratne zločine prestala funkcija jer je čovek otišao u penziju. Dakle, njena obaveza je bila da imenuje vršioca funkcije, a kasnije da se izabere i novi tužilac za ratne zločine. Ona je to propustila da učini, i nikada se nije oglasila po tom pitanju. I mediji, i mi, kao Fond za humanitarno pravo, smo pokušavali na razne načine da dobijemo odgovor zbog čega je Zagorka Dolovac zaboravila da odredi vršioca funkcije za ratne zločine. Nikada nismo dobili odgovor.

Ono što ja stalno govorim jeste da je tačno da ratni zločini ne zastarevaju. Međutim, mi moramo da znamo da je ljudski život ograničen. Godinu i po dana bez vršioca funkcije ili tužioca za ratne zločine 25 ili 20 godina nakon sukoba je ogroman vremenski period. Ja verujem da to jeste odluka Srbije, da se ne imenje tužilac za ratne zločine, i da je to ta strategija iscrpljivanja, pre svega oštećenih i svedoka, da oni prosto dignu ruke i da kažu – nećemo više da dolazimo, nas to više ne zanima, neka rade šta hoće, neka vode taj privid postupka.

Svetlana Lukić: Izvini, da li je neko od svedoka odustao od svedočenja?

Ivana Žanić: Pa bilo je određeno da se ispitaju 3 zaštićena svedoka. Dvojica su svedočila, treći nije. On je obavestio sud da je on lošeg zdravstvenog stanja, ali takođe i da se boji, odnosno da trpi pritiske. Potpuno je jasno da se tom čoveku sigurno preti, i da on nije smeo da svedoči. S druge strane, vi ste to lepo primetili, i ja sam nekoliko puta tome bila svedok, da u delu za publiku sedi Vojislav Šešelj sa svojom svitom, sa članovima njegove stranke; on provocira porodice oštećenih, ne samo svojim prisustvom, već i načinom na koji im se obraća.

Sudska straža ne reaguje. Sud takođe ne reaguje, jednim delom zato što predsednica veća ne može da čuje šta se dešava u publici, ali može da pretpostavi o čemu se radi, i potpuno je taj jedan senzacionalistički prikaz medija, tog suđenja. Dakle, svi mediji žele izjavu Vojislava Šešelja, ili Vjerice Radete, ali zato retko ko želi da uzme izjavu od članova porodice.

Svetlana Lukić: Dakle, za zločin u Kravici je trebalo da se vodi postupak u Sarajevu. Kako smo mi došli dotle da se taj postupak vodi u Beogradu, a onda kad se vodi u Beogradu, nije čudno da će se voditi ovako kao što se vodi?

Ivana Žanić: Iz jednostavnog razloga, zato što su svi optuženi državljani Srbije i žive u Srbiji.

Svetlana Lukić: Mogu biti izručeni ako hoćemo, je l?

Ivana Žanić: Ne, zato što Srbija ima zakon koji joj zabranjuje ekstradiciju odnosno izručivanje sopstvenih državljana drugim državama.

Svetlana Lukić: Pokriveni smo pravno?

Ivana Žanić: Da. Tako da, što se toga tiče, sve je u redu. Sve se radi po zakonu. Ono što si primetila na početku, da niko od njih nije u pritvoru, oni se svi brane sa slobode, kao uostalom i svi optuženi za ratne zločine, osim jednog. Samo jedan optuženi za ratni zločin se nalazi u pritvoru, svi ostali su slobodni. Oni vode apsolutno normalne živote svih ovih godina.

Svetlana Lukić: Da, tu imam potrebu da apostrofiram ponovo: oni se makar ne pojavljuju, koliko ja znam, na televiziji, da nam objašnjavaju političku situaciju na Balkanu i u Bosni, ali zato je na televiziji sa nacionalnom frekvencijom Tomislav Kovač, koji je u doba genocida bio zamenik ministra policije Republike Srpske. On je bio svedok odbrane, naravno, a šta bi bio, ali taj čovek je javno govorio ovde da je tu u pitanju jedan incident, to što se dogodilo u Kravici, je l’ tako.

Ivana Žanić: Da. Poznata je ta njegova teorija koju on i dalje zagovara, da zapravo se Kravica nikad ne bi ni desila da jedan od zatočenih ljudi nije pokušao da otme pušku jednom čuvaru, pa su se onda oni tu koškali, pa je puška opalila, pa je onda nastao taj haos, i onda je verovatno po toj teoriji sasvim slučajno ubijeno 1.313 ljudi. Kada se ubije 1.313 ljudi to nije incident, i nije ni lako, ni jednostavno, a ni brzo, ne može se lako ubiti toliki broj ljudi. Incident je nešto što kratko traje, a ubistvo tako velikog broja ljudi je nešto što je organizovano i dobro planirano.

Svetlana Lukić: Koliko ste puta već bili na suđenju, koliko ćete još da dolazite? Da li uopšte mislite da ćete dočekati da neka presuda bude doneta?

Nura Salkić: Mi nećemo odustati nikad od presude. Pratićemo dok god ne bude se završilo, pa kome dosadi, dosadi. Nama neće nikad dosaditi. Mi ćemo pratiti, dolaziti, i to je to. Znači, nama je bitno to. Oni su otišli u Srbiju, je l’ tako? A državljani su Bosne i Hercegovine. Znači, svi su u Sarajevu bili, maltene. I on i sam kaže, njegova je Srbija, a Sarajevo, fuj.

Kada Hotić: Ja ću doći i hoću, ako ništa, da smetam. Ali ne da smetam na taj način što ću biti prisutna, nego jednostavno da osjete da ima još nekog koga ta pravda interesuje. Možda se i sud odvaži da donese pravednu presudu. Ja se još uvijek nadam da će se oduprijeti politici.

Svetlana Lukić: Koliko ste vi puta dolazili?

Zlatka Efendić: Pa pet puta, ali nastaviću. Al’ nastaviću.

Nura Salkić: Mi dolazimo puno.

Svetlana Lukić: Hoćete dolaziti i ubuduće?

Zlatka Efendić: Pa hoću, ako Bog da, da budem samo zdrava i živa.

Hajrija Orić: Drugi put dolazim, a dolaziću… jedino ako umrem. Ako me Alah probere sebi. A oni su svi iz Bosne, ovi optuženi? Svi Bosanci? A samo krivim Srbiju što im je dala državljanstvo, i što ih štiti. I zato kopa svoju omladinu u rupu. Nas da nije bilo, žena – mi smo po Tuzli lupale, i Crveni krst, i nema šta nismo radile. Da nas nije bilo, ovijeh majki, naske, niko ovo, za ovo niko ne bi znao. Al’ smo mi bile aktivne, i aktivne ćemo biti, a borićemo se i djecu našu da navedemo.

Nura Salkić: Šešelj je doveo svoje pristalice, znači, i omladinu, i ne daju nam da uđemo u sud. Znači, moramo da ih guramo da prođemo u sud. Znači, ne smiješ mu ništa reći.

Kada Hotić: Ali shvati: Šešelj ima veliki problem. Kako ubijediti tu omladinu da je ispravno ono što je on činio? On pere svoju savijest.

Nura Salkić: Pa to nema smisla. Pa mi smo došli, nikog ne vrijeđamo. Bolan, pobili su nam djecu, pobili ljude, ostala djeca bolan bez svojih roditelja. Težak je život bio, bolan. Nije to bila jedna godina, 4 godine.

Kada Hotić: Ja često puta kažem: ništa više nije moje. I pitam se šta je moje. Kažu – tamo odakle si, tamo je tvoje. Dođem tamo, kad tamo moje više nije moje. I to je tako. I to je zbunjujuća situacija. Ja vama mogu reći, grupa ljudi u Srbiji koji imaju ovakvo mišljenje, mišljenje ljudsko – ja vjerujem da vas politika ne podnosi. A u stvari, vi ćete biti jedino cvijeće u svemu ovome korovu.

Peščanik.net, 28.09.2019.

SREBRENICA