Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Predsednik Srbije auto(k)r(at)skim tekstom „Elita i plebs” nastavio je svoju lunetičarsku borbu protiv neprijatelja, čije karakteristike je izmaštao u ko zna kakvom stanju svesti. Potom je tu izmaštanu sliku projektovao na konkretne protivnike njegovog ohlokratskog i nelegitimnog režima, kako bi se sa njima do krajnosti nečasno obračunavao. U famoznoj predsedničkoj „sitnoj knizi” proskripcijskog karaktera iz svake rečenice zrači zloćudna mržnja (on voli da kaže „prezir”, jer je to osećanje, valjda, uzvišenije), „oplemenjena” nekonzistentnošću i svakojakim budalaštinama, kojima se, sa onakvom predanošću i opsesijom, može baviti samo dokoni zavrzan. Stepen iskrivljavljavanja stvarnosti i patološki karakter predsednikovih invektiva odaje utisak bilo istinskog raskida sa realnošću, bilo manipulatorske političke horor-burleske. No, bez obzira da li su predsednikovi stavovi posledica problema u percepciji stvarnosti ili je pak reč o predstavi iz pomenutog žanra, sastavljenoj od izokolnih pretnji, zamena teza, pokušaja ironije i dobro uvežbanog kreveljenja, Vučić ne prestaje da velikodušno dodaje sve malignije doprinose satiranju makar i primisli o normalnosti političkog života u Srbiji.

Svojim verboznim trućanjima Vučić redovno obuhvata sve koji sa stanovišta znanja ili opšteg političkog neslaganja kritikuju njegov izopačeni režim. Takvi masovni napadi nisu tek puko mrcvarenje čitalaca i slušalaca od strane bezidejnog šalabajzera, već siledžijska zastrašivanja sa politički najmoćnije pozicije, sračunata na to da se zloupotrebom snage najviše državne i svih drugih funkcija zapreti političkim protivnicima, koje predsednik države „prezire”. Drugim rečima, to što piše i što po medijima odavno elaborira Vučić u ulozi peru nevičnog i dirljivo netalentovanog logoreičnog daveža, sa stanovišta verodostojnosti ili bilo kog drugog sadržinskog kriterijuma ne vredi, naravno, ni pišljiva boba niti zavređuje bilo kakav komentar! Ali ono što događajima poput nedavnog auto(k)r(at)skog teksta i sličnim naklapanjima daje značaj veći od pišljivobobne beznačajnosti i što podstiče komentare jeste činjenica da je ponosni tvorac takvih bedastoća Vučić u ulozipredsednika države, koji je i nedavnim direktivnim pismom uobličio jednu političku platformu, koju, osim njega samog, sveudilj kolportiraju svi njegovi satrapi.

Vučićevo falično i isprazno promišljanje društvenih odnosa izazvalo bi nultu pažnju tim pre što otpadne sadržaje podobne predsednikovim misaonim izlučevinama (istini za volju kadšto daleko čitljivije, koherentnije i inteligentnije, mada podjednako podle i neosnovane) svakodnevno prosipaju po ovdašnjim medijima razni šovinizirabi narodoljupci, nacional-dušebrižnici i profesionalne patriote, analizatorskog usmerenja. Predsednikovo baljezganje relevantno je samo zbog neprihvatljivosti da ta funkcija javno istupa sa takvim stanovištima o građanima, pa ako je Vučić uvrteo sebi u glavu štogod drugačije (a jeste, jer zuji okolo i ponavlja kako je – mošmisliti – tekstom o „eliti i plebsu” rekao nekakvu Istinu, koja nekoga bajagi boli, pa je zbog toga tekst toliko čitan i komentarisan!?), neka bude siguran da odjek i reagovanje onakvog bljutavog sadržaja iz pera Aleksandra Vučića, pravnika iz Beograda, jedva da bi iko pročitao do kraja prvog pasusa, ako bi uopšte uspeo da prođe kod iole savesnog moderatora, a o uredniku da ni ne govorim…

Nemoguće je polemisati sa stavovima uobličenim u nedavnom predsedničkom autodiktatu, budući da je tu reč o tri-četiri papagajski ponavljane misaone andramolje, varirane u jednom vrtlogu bezidejnosti, neargumentovano, u aluzijama, nedokazano i nedokazivo. Ko od onih na koje se predsednik ostrvio kao na „lažnu elitu” ne zna ko je Bizmark? Ko je tačno međ’ tom „lažnom elitom” uopšte pominjao „krezubost” kao izraz za kritiku naroda? Ko iz te „lažne elite” želi da narod „crkne”? A šta tek reći o predsednikovom doživljaju Sopstvenog Jastva i uloge političkog „predvodnika”, o čemu zaključujemo iz saveta „narodu” da se zapita „kakve su to gromade (lažna elita – prim S. M.) kada ih predvode intelektualne veličine poput Trifunovića, Obradovića, Đilasa”? Štagod da znači ova besmislica, očigledno je da Vučić podršku pravih „gromada” vezuje za „intelektualnu veličinu” političkog „predvodnika”, a pošto „gromade” podržavaju „mudru politiku” predsednika, skromna poenta o tome ko je, samim tim, prava predvodnička „intelektualna veličina” više je nego jasna…

Sve to što Vučić konfabulira zapravo je jedno dripačko prišivanje poganih etiketa na osnovu po društvenim mrežama napabirčenih koještarija. U tom predsedničkom bunjištu od reči bilo kakvog komentara – u smislu odlučne osude – vredna je jedino sumanuta potreba i odluka da se tako nešto javno izluči. Time je Vučić nedvosmisleno pokazao da ne razume ili da ne želi da prihvati da tako iščašene poglede kao predsednik države (koga uopšte zanima šta o bilo čemu misli tamo neki Aleksandar Vučić, pravnik iz Beograda!?) nema pravo (ponoviću: nema pravo!) da iznosi, ma šta o tome tvitrabunjala njegova saučesnica na premijerskoj straži kao i ostali pripadnici organizacije, zazivajući slobodu govora kao ultimativnu odbranu prava predsednika Republike da razvrstava građane prema svojim izvitoperenim kriterijumima?! Kao da on, ona i oni tobože znaju ko je prava, a ko lažna elita (ma šta da taj pojam u njihovom poremećenom doživljaju uopšte znači, ako išta)!?

Odsustvo prava predsednika države da tako nastupa u praksi znači da, iako će mnogi uzviknuti parolu: „Nije moj predsednik!”, on ipak mora (ponoviću: mora) da se ponaša kao da jeste i njihov predsednik, pa makar mu to bilo teško podjednako koliko je onima koji bacaju takvu parolu teška činjenica da on, ipak, de facto obavlja predsedničku funkciju. Elitni (čemu skromnost?) luksuz predsednikovanja (kao što sam ukazao u prethodnom tekstu koji se, igrom sučaja, pojavio samo dan pre predsedničke dosadne ali zloćudne tirade) nosi i određenu obavezu prema svim (ponoviću: svim!) građanima, ma šta oni mislili, govorili ili činili. I to ne makar kakvu obavezu, nego obavezu da bude uravnotežen i dobar – otuda šef demokratske države ne odlučuje sam, već se obavezno konsultuje i dobija predloge i savete; ne opredeljuje se između aktera, već posreduje u traženju kompromisa; na kraju krajeva – ne sudi, nego daje pomilovanja. Ova sveta istina demokratske političke kulture ne može biti jednostavnija i, iako su izvesne nesavršenosti neminovne, ponašanje koje ovako dramatično odstupa od nje posledica je bilo političkog idiotizma, bilo dubokog prezira prema demokratiji!

Na kraju, i informacija o ogromnoj čitanosti najnovijeg predsedničkog štampanog proseransa u famoznim dnevnim novinama – o kojoj sa stvaralačkim samozadovoljstvom već danima govori i sam ponosni auto(krato)r – zavređuje, u svetlu svega navedenog, još jedan komentar, u vidu prigodne analogije: i u vreme nacističke okupacije jedna od najtraženijih knjiga bila je Nemački bez muke… Ljude, narod, iz mnoštva različitih razloga – od straha, preko oportunizma, radoznalosti do želje da se nešto preduzme – zanima šta okupator ima da kaže. Svejedno da li im je okupirao zemlju ili živote…

Peščanik.net, 18.07.2019.

Srodni linkovi:

Vladimir Gligorov – Moralno pitanje

Nadežda Milenković – Jednina u trećem licu množine

Ljubodrag Stojadinović – Mrzilačka ekstaza nepismenog predsednika

Mijat Lakićević – Aleksandar Vučić, lažni zaštitnik „krezubih“


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.