Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

U posljednje vrijeme sve se češće hvatam kako pažljivije i s više empatije nego obično pokušavam prodrijeti i oslušnuti slabo dostupan unutarnji svijet mojeg mačka Dživsa, čiji je čitav zamisliv svemir ograničen prostorom našeg ne baš velikog stana.

Ranije mi nekako nije padalo na pamet da je njegovo iskustvo samoizolacije puno bogatije od mojega – i to ne samo u relativnim, nego i u apsolutnim vremenskim pokazateljima – i da ja od njega u tom smislu mogu puno naučiti. I ne samo u tom. Odatle ovaj moj sadašnji pokušaj.

„Kvadratić plavog neba i malena zvijezda u daljini sjaje mi kao slaba nada“1 – s nervoznim osmijehom pjevuši sebi pod nos sadašnji građanin, zatvoren u svoja četiri zida, dok ide iz kuhinje u spavaću sobu.

„Čitav svijet nam je tuđina. Domovina nam je spavaća i klozet“2 – mrmlja na putu iz spavaće u toalet.

Mojem se mačku, koji je uvjeren u to da naš stan nije samo njegova domovina nego i čitav – kao što rekoh – svijet, najvjerojatnije čini da su njegovi rijetki odlasci iz kuće, recimo, posjeta veterinaru koji se nalazi u susjednom dvorištu – nešto poput svemirskog leta u susjednu galaksiju.

Pa i mnogi se od nas prije izlaska napolje na petnaest-dvadeset minuta opskrbljuju i unutarnje pripremaju na tu svečanost otprilike onako kao da se spremaju lansirati u otvoreni svemir. A zapravo će samo zapuštenog izgleda prodefilirati s dvjema vrećama u rukama do prvog kontejnera za smeće i, bez prtljage, vratiti se kući.

Netko će reći da usporedbe s mačkom nisu korektne jer on nikad nije ni znao za drukčiji život, a mi znamo, i stoga mi imamo, za razliku od njega, nešto sa čime možemo uspoređivati, nešto prema čemu možemo osjećati nostalgiju.

Možda nešto i znamo. Nečega se čak i sjećamo. Ali s određenom unutarnjom spremnošću prilično naglo zaboravljamo. Iako smo ponekad doslovno do grla u fantomskoj tuzi prema poluzaboravljenom prohujalom svijetu.

I to se tiče ne samo radikalne izmjene svakodnevnih uvjeta našeg fizičkog postojanja. To se tiče jezika.

Na konvencionalnosti i etiketne propise te nove situacije navikavamo se postupno.

Nije se lako naviknuti na frazu „Ovih teških dana moramo se što dalje držati jedan od drugoga“. Teško se naviknuti i na to da konstrukcija „Zbijte se bliže oko…“3 zvuči gotovo kriminalno. Teško je ne primijetiti da prilično zloslutna formula „bezizlazan položaj“ odsad znači ne samo uobičajeno i kategorično da „nema izlaza“, nego i onu nemilosrdnu okolnost da „nije dopušteno izlaziti“.

Te i druge tekuće, utabane metafore naglo gube svoja figurativna značenja i vraćaju se doslovnim.

Poetika, leksik, frazeologija i karakteristike razvijanja sižea priča u govoru ili pismu, koje smo nedavno rutinirano započinjali riječima: „Danas sam u metrou vidio…“, ili „Za susjednim stolom u kafiću sjedile su dvije djevojke, prva govori drugoj…“, ili „Ovih dana me frizerka pitala…“ otišli su u neku daleku i, čini se, ne više toliko vjerodostojnu prošlost.

Dok gledam stare filmove (danas ih mnogi gledaju), moja pozornost se neprestano usredotočava na to kako junaci i junakinje čitavo vrijeme diraju svoja ili – još gore – tuđa lica, kako golim rukama hvataju kvake i novčanice, kako uopće ne poštuju socijalnu distancu ili hodaju ulicama bez maski.

Rutinske svakodnevne i komunikacijske navike nekadašnjeg vremena rudimentarno se vuku za nama, i nerado se navikavamo na nova značenja starih riječi.

Na treperenju starih i novih značenja uobičajenih riječi i fraza gradi se specifična poetika novog internetskog karantenskog folklora.

Tako razmjenjujemo opažanja o jeziku, postavljamo jedni drugima i sebi različita pitanja, pa pokušavamo sami na njih odgovoriti.

U najmanju ruku…

Nekad su pisma završavala riječima „grlim“, „ljubim“ itd.

A danas kako? „Želim vam sve najbolje! Na što većoj distanci od vas!“ Zar tako?

Same od sebe nastaju nekakve – da ne kažem ozbiljne, ali ne i sasvim neozbiljne – ideje i inicijative.

Ovih sam dana zapisao na svojoj stranici na Facebooku:

„Već je vrijeme da se pokrenu novine Dobrovoljan kućni fikus. Rubrike: ‘Socijalna distanca’, ‘Umjesto valjenki – rukavice’, ‘Znam ja tebe, masko!’, ‘Isporuka zadovoljstva’, ‘Svjetska paučina se ne boji karantene’… i još druge – treba razmisliti koje“.

Komentari na temu ponuđenih rubrika toga izdanja bili su opširni i ponekad zaista blistavi. A u procesu još jednog, temeljitog i meditativnog pranja ruku, koje je sad postalo nešto poput rituala novog religioznog kulta pod nazivom „Karantena“, nastala je sama od sebe lakomislena častuška.4

Rekla sam dečku mojemu:
„Neću na ples!
Vidimo se na zoomu,
Ostalo je stres“.

Tako se otprilike zabavljamo, odvlačimo našu pozornost od neugodnih i uznemirujućih misli i, ako hoćete, tješimo jedni druge i sami sebe.

Jednom su se susrela dva moja poznanika filmska redatelja. Njihov razgovor bio je prožet onom posebnom intonacijom, koju je prilično teško kratko i točno opisati, ali koja karakterizira svaki razgovor među stvaralačkim ljudima.

Baš je tom intonacijom – onako kao uzgred, nonšalantno i tobože bez pritiska – jedan rekao: „Usput, ovih dana letio sam preko oceana. Iz New Yorka. I u zrakoplovu se prikazivao tvoj film“.

„Zaista?“ – odreagirao je drugi, prilično nevješto glumeći da je njegova taština apsolutno ravnodušna prema uspjehu. „I? Jeste li ga gledali?“

Prvi je odgovorio toliko naglo da je postalo očito da je nesumnjivo očekivao to pitanje na koje je već unaprijed znao odgovor i radi kojeg je, zapravo, upriličena čitava ta kratka predstava.

Rekao je: „Hm, da. Pogledao sam. Nije loše. U najmanju ruku nitko nije otišao s projekcije“.

Oštroumno, da. No danas, u našim danima totalne samoizolacije taj razgovor, iako sasvim oštrouman, nešto je malčice manje smiješan. I to ne malčice.

Netko će uspoređivati tu sadašnju izvanrednu situaciju s kabinom zrakoplova, otuda to „nitko nije otišao“. Netko s podmornicom. Netko sa stanicom u orbiti…

Moja stara poznanica, koja je nekoć radila na televiziji, rekla mi je kako je jednom napravila veliki televizijski intervju s kozmonautom Grečkom, koji je tih godina bio svjetski rekorder u broju sati boravka u orbiti oko Zemlje. Danas je se nemoguće ne prisjetiti njegovog jedinstvenog iskustva samoizolacije.

Neke od snimljenih epizoda nisu ušle u finalnu verziju. Ona se sa zadovoljstvom prisjetila jedne od njih. Priupitala ga je kako se čovjek, nakon jako dugog boravka u orbiti, u bestežinskom stanju, ponovno privikava na zemaljsku gravitaciju.

„Pa nije bilo baš lako, ako ćemo iskreno“ – odgovorio je. „I ne samo u fizičkom smislu – to je jasno. Ni svakodnevni život nije bio jednostavan. Dogodilo mi se jednom nešto smiješno. Stojim na balkonu sa šalicom kave u ruci. I odjednom zazvoni telefon u kući. Naravno, ispuštam šalicu iz ruke jer očekujem da će ona ostati u zraku. I odlučno odlazim unutra. Zatim iza leđa čujem tresak razbijene šalice. Kasnije sam se, naravno, naviknuo na normalan zemaljski život. Ali ne odmah, ne odmah“.

Ne odmah, ne odmah, vjerojatno će biti i ovaj put.

I jednog dana će jedna prijateljica upitati drugu u nekakvom četu: „Gdje kanite proslaviti kraj karantene? Jeste li nešto smislili?“ – „Zasad nismo“ – odgovorit će joj druga. „Još uvijek nismo odlučili. No to je nešto poput obiteljskog praznika. Dakle, vjerojatno doma“.

МБX медиа, 26.04.2020.

Preveo Ivo Alebić

Peščanik.net, 28.04.2020.

KORONA VIRUS

________________

  1. Stih iz pjesme Kad smo se ti i ja susreli Vladimira Visockog (op. prev.).
  2. Stih iz pjesme 19. listopada Aleksandra Sergejeviča Puškina (op. prev.).
  3. Aluzija na govor zamjenika direktora ljevaonice željeza druga Medvedeva povodom smrti druga Staljina, u kojem se nada da će se „čitav sovjetski narod još bliže zbiti oko Centralnog komiteta Komunističke partije i Vlade Sovjetskog Saveza” (op. prev.).
  4. Kratka ruska narodna pjesma, obično od četiri stiha, plesnog karaktera, pjeva se uz balalajku, harmoniku, solo ili u zboru (op. prev.).