Protesti Protiv diktature, foto: Darija Bađul

Protesti Protiv diktature, foto: Darija Bađul

Predsedpremijer Vučić objavio je da građani mogu mirno protestovati još deset godina, samo da ne smeju upotrebiti nasilje. Sem jeftinog trika da je jasno ko određuje šta je nasilje odnosno ko drži batinu, ima i nešto ozbiljnije, što jasno pokazuje da se Vučić jednostavno oslanja na iskustvo Miloševića iz 1996/97: zadavljeni i/ili zloupotrebljeni mediji, zločinačka mašina spremna da povremeno ubija, puštanje građana da se „vesele“ na ulicama više meseci. Vučić, međutim, nije u stanju da se ne pojavljuje, da retkost pojavljivanja prikaže kao harizmatičnost (greška koju analitičari i istoričari na Zapadu uporno ponavljaju), nije u stanju da preko ramena i preko još nečega odreže, i to u odlasku, „volim i ja vas“ onim najluđim, najbednijim i najpijanijim koji su došli da ga podrže. Današnja ludost je ranjiva, uvredljiva, brbljiva bez granica i njena „baza“ čak nije u stanju ni da izađe na ulice, a nisu mnogo potrebni ni na izborima. Jedno je ipak očigledno: Vučić se po svome preziru građana, čiji glas izvan izbornog cirkusa nimalo ne važi, izjednačio sa Erdoganom i pre toga sa britanskim parlamentom koji je dopustio glasanje o brexitu. Referendumski tip glasanja o ključnim stvarima, koji po pravilu i bez izuzetka, čak i kad je besprekorno izveden, ostavlja izvan područja bilo kakvog odlučivanja znatan deo građana, sve do polovine u britanskom, turskom i srpskom slučaju, konačna je faza raspada parlamentarne demokratije. Te su demokratije (uslovno i od slučaja do slučaja zasluživši to ime) razvile neke mehanizme koji izbornu situaciju uređuju, raspoređuju vlast i odgovornost, ublažuju grubost suprotstavljanja i posebno – paze da se važna pitanja ne rešavaju na referendumima. Izbori su periodični tehnički postupak da se otkriju i definišu zainteresvane političke grupe (ili društvene klase u nekim slučajevima): zato je dan izbora izuzetan dan, kada se ne sme nositi oružje a ponegde ni piti, jer tada treba da pobedi većina. Kada većina pobedi, parlamentarna demokratija bi trebalo da funkcioniše tako da zaštiti manjinu i sve manjine – do pojedinca – od većine koja je pobedila, i to je njen glavni posao nekoliko godina, do sledećih izbora. Teror većine najčešće, koliko god to paradoksalno izgledalo, nalazi diktatorski/tiranski lik koji „sprovodi“ volju većine – bar je to recept koji uspeva od Hitlera pa nadalje. Hitler se nekoliko godina mučio, dok nije našao recept da uopšte uđe u parlament, a i onda je morao dosta poraditi na tome da uništi parlamentarni princip; britanski parlament je brexit sproveo sa nekažnjeno lažnom propagandom marginalnih partija i ljudi, s ubistvom poslanice i sa korupcijom najviše, feudalno privilegovane klase, a Erdoganu je vojni udar bio neophodan da jedva navuče polovinu glasača, uz svo hapšenje, otpuštanje i zastrašivanje. Dobri primeri bili bi i postepeno smanjivanje uloge i uništavanje osnovnih parlamentarnih postupaka u parlamentima socijalističkih zemalja. Nenadmašan primer ostaje ipak Miloševićevih 104%…

Vučićeva izjava je skandalozna (premda je taj termin izgubio na snazi zbog prečeste upotrebe u njegovom slučaju), jer uništava upravo osnovno pravilo parlamentarne demokratije – brigu za manjinu. Ne samo da ona treba da postoji, i ustavno je definisana, kao zakonsko i etičko pravilo, već je izuzetno korisno tehničko pomagalo u izvođenju vlasti, i mnoga mala, administrativna, svakodnevna pravila pomažu da se sprovodi, kao i širok prostor za iznalaženje novih takvih pravila. Vlast mora da osluškuje i da se prilagođava, jednostavno rečeno, to je osnova vladanja u parlamentarnoj demokratiji. Mutavost građana, odnosno to što predsedpremijer neće da ih čuje, kršenje je same osnove društvenog dogovora i zahteva tačno ono što ističu demonstranti – ostavku odmah.

Vučićeva izjava o protestima je dragocena, jer još jedanput otkriva šta predsedpremijer hoće: hoće da još deset godina vlada, alternativno na vrhu kao predsednik i kao premijer, možda spojeno, a zatim, hajde da idemo sa najmanje ambicioznim planom – da nestane u sunčevom zalasku kao poslanik u evropskom parlamentu, sa dvadesetak hiljada evra mesečno i garantovanim pojavljivanjem na televiziji kad mu padne na pamet. O prvome delu plana posredno svedoči izjava lika sa prezimenom Vulin, koji je mišljenju da Vučić sam bira sebi naslednika dodao i to da će izabrani morati da se poredi sa onim koga je izabrao… što je dakako nemoguće, dakle ostaje da Vučić kontroliše sve dalje izbore za dva najviša položaja u državi, dok se ne nađe neko ko je dostojan poređenja – on sam, recimo.

Nema dakle druge nego da se na uličnim protestima traži uspostavljanje parlamentarne demokratije… uz mnoge važnije zahteve.

Peščanik.net, 18.04.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)