Nekoliko dana posle potpisivanja sporazuma sa Mađarskom i Austrijom kojim je predviđeno „pomeranje odbrambene linije na jug“, na Horgošu je uhapšeno više od 800 izbeglica i migranata. Povod za specijalnu policijsku operaciju bila je pucnjava u okolini graničnog prelaza. Pre nego što je istraga i počela, ministar policije Gašić je zaključio da su „migranti zloupotrebili srpsko gostoprimstvo“, a pomoćnik direktora policije je prigodno kod „nekih lica pronašao obeležja UČK“. Mogućnost da su organizovane krijumčarske bande odgovorne za ovaj i slične incidente nije pominjana. Govori Nikola Kovačević, pravnik specijalizovan za izbegličko i migraciono pravo, dobitnik UNHCR-ove nagrade Nansen za pomoć izbeglicama za Evropu 2021. Razgovor vodi Svetlana Lukić.

Svetlana Lukić: Pre neki dan policija sa dugim cevima izvela je specijalnu operaciju na Horgošu. Uhapsili su preko 800 izbeglica i migranata. Povod je pucnjava koja se desila u tom delu Srbije. Ne znaju se nikakvi detalji o tom incident, sve što dobijamo su bizarne kombinacije; u tom kraju su nađene neke duge cevi, i odmah uz to, prigodno, nađena su i neka znamenja UČK. Šta ti misliš da se desilo, i zbog čega baš sad?

Nikola Kovačević: Ja mislim da se gore desila još jedna u nizu kulminacija koje su nastupile kao posledica dugogodišnjeg ignorisanja problema organizovanog kriminala na severu naše zemlje, ali isto tako i na granici sa Hrvatskom i sa Rumunijom, koji se razvio, i uvek treba početi od toga, kao posledice nezakonitih graničnih praksi susednih zemalja. Kada uvedete bezakonje na granice, a sve ove zemlje su uvele bezakonje na svoje granice, krše svoje zakone o strancima i azilu, svoje ustave i sve konvencije koje su potpisali isto kao i naša zemlja, i vi to radite pod oreolom borbe protiv organizovanog kriminala koji se zasniva na krijumčarenju i trgovini ljudima. I 6 ili 7 godina niko ne može da shvati da dokle god izbeglice, migranti i tražioci azila ne budu smeli da priđu graničnom policajcu, pošto se plaše da će da ih prebije, da će da im slomi telefon, da ih skine gole i da ih vrati, imaćete situaciju da se oni okreću ka organizovanim kriminalnim grupama.

Naravno, kada imate bezakonje koje stvaraju države na svojim granicama, posledično se stvara drugo bezakonje, a to je da se stvaraju organizovane kriminalne grupe koje vide odličnu priliku da zarade novac. Ispostavilo se da što više kamera, što više dronova i čega god, sa sve Fronteksom i tako dalje, to ćete imati više organizovanih kriminalnih grupa. A onda, hajde na to da dodamo još jednu po meni vrlo zanimljivu stvar kojom se pre svega bavio Saša Dragojlo iz BIRN-a. I prvi ovakav incident, pucnjava, to jest sukob između organizovanih kriminalnih grupa, među kojima sigurno ima i domaćeg stanovništva, i nekih prevodilaca… ali i izbeglica, migranata i tražilaca azila koji…

Svetlana Lukić: Možda i policajaca.

Nikola Kovačević: E, ali to istraživanje Saše Dragojla, zasnovano na vrlo jakim dokazima, pokazalo je da u najmanju ruku lokalna policija sa prevodiocima takođe ima neku vrstu saradnje sa tim organizovanim kriminalnim grupama, i mi do današnjeg dana uz sve apele i nevladinog sektora i medija, i tako dalje, nismo dobili nikakav epilog o navodima koji su se pojavili u takvom tekstu. Da sam ja neko ko donosi odluku na nivou MUP-a, na nivou neke visoke državne politike, da bih smirio javnost, umesto da svaki put napravim jedan spektakl hapšenja hiljadu ljudi koje izvlače tamo iz nekih kuća, vagona i tako dalje, sa sve dugim cevima, pa ih postrojavaju…

Sećamo se one Vulinove slike gde ljudi kleče s pognutim glavama dok su im cevi uperene u glavu, i onda on daje izjavu… Nismo baš imali tu situaciju sada, i to je pohvalno, ali niko nam nikada ništa nije rekao šta se dešava sa slučajevima koji su se desili pre nekoliko meseci, gde je takođe bila pucnjava, koja se desila, zamislite, dan pošto je izašla priča sa svedočenjima ljudi koji su čak i deo tog lanca, a gde se ne pominju samo izbeglice, migranti i tražioci azila, već i pripadnici državnih struktura. Ovde je javnost obaveštena danas, kao i tada, da je hiljadu ljudi pokupljeno iz nekih napuštenih salaša, vagona i tako dalje, što je u suštini suvereno pravo zemlje, ne možeš da spavaš gde hoćeš kad si stranac, ali je opet to urađeno na način koji je pogrešan, jer kada imate samo takve slike koje se šalju u javnost, gde su duge cevi, gde ljudi kleče, gde su ljudi sa maskama, gde… nećemo da budemo parking, ovo ili ono, u takvim situacijama i takvim okolnostima, kada prosečan srpski građanin gleda to, on gleda da je to isključivo bezbednosni rizik, i kada samo kažu: migranti, migranti, migranti, da su taj bezbednosni rizik migranti.

Nije strašno pohapsiti i napraviti akciju i raciju i pronaći oružje i drogu, i svašta se zaista gore dešava, ja često tamo idem i zaista, nije uopšte naivna situacija. Između tih zavađenih grupa koje gore postoje izbijaju sukobi, ali te grupe nisu neki Iračani, Sirijci ili Kurdi koji su tako došli i organizovali se. Te grupe itekako imaju jake veze sa različitim drugim institucionalnim nivoima, jer nemoguće da tako operišu i da to postoji konstantno, i da se odjednom, kada se desi pucnjava, onda reaguje. Takvo je stanje stvari gore zaista dosta dugo i prosto je strašno kako se sve u ovom medijskom izveštavanju prebacilo na pleća stranaca koji su iz različitih svojih životnih muka odlučili da proputuju zapadno-balkanskom rutom, i da se u nekom trenutku nađu na teritoriji Republike Srbije. I kažem: sramotno je što u većini medijskih naslova – i sada mislim na sve medije, prihvatili su narativ koji diktira Orban, koji diktira Boško Obradović i cela ta ekipa populista koja isključivo govori migranti, migranti, migranti. A gde su izbeglice? A kakva su prava tih ljudi koji žele da se domognu nekih boljih i efikasnijih sistema? To se sve ovde izgubi i napravi se jedna priča gde je samo bezbednost narativ, i na toj istoj priči počiva i

Deklaracija koju su potpisali Vučić, Orban i austrijski kancelar, na toj priči je Orban digao zid, na toj priči se razmatraju najveća migraciona pitanja na nivou Evropske unije: bezbednost, bezbednost, bezbednost, oprema, odbrana granice, a nigde se ne pominje Konvencija o statusu izbeglica, nigde se ne pominje Evropska konvencija o ljudskim pravima, nigde se ne pominje Ustav Republike Srbije, Austrije, Povelja Evropske unije, i nigde se ne pominju zakoni svih ovih zemalja, a to je važno takođe da se radi. Dosta više, ne želim više da slušam: Ne želimo da budemo parking za migrante. Parking za migrante je uvredljiva terminologija koja kada god se koristi na diskriminatoran način etiketira i generalizuje jednu grupu stranaca u kojoj postoji njih hiljadu, a svaki od tih hiljadu ljudi ima svoju priču, i svaka ga priča svrstava u različite kategorije. U zavisnosti u koju kategoriju upadnu, ako ste izbeglica, imate kao država veće obaveze prema njima, ako ste ekonomski migranti manje, ali i dalje morate da im poštujete ljudska prava, i dalje nisu to neki polovni automobili koji treba tu da se parkiraju.

Tako da, dosta „Nećemo da budemo parking za migrante, nećemo da budemo hotspot, nećemo ništa“. Nemojte, i recite to javno. To recite na sastanku sa Orbanom, koji je ove godine 250 hiljada puta, sam je rekao na istoj konferenciji, gurnuo na taj naš parking 250 hiljada ljudi, a to niko neće da kaže. Nismo mi taj parking, kako oni to vole da kažu, zbog toga što su ti ljudi došli pa im je ovde lepo kod nas. Daleko od toga, nego upravo zbog toga što zemlje koje čine spoljnu granicu Evropske unije konstantno te ljude vraćaju nazad bez da pitaju nas, Srbiju, kao suverenu državu sa našim teritorijalnim integritetom, sa našom graničnom policijom, da li želite da ih prihvatite nazad ili ne. I to bezakonje je u suštini dovelo do toga da taj organizovani kriminal nije na granici između Srbije i Mađarske, taj organizovani kriminal počinje u nekom selu u Avganistanu, pa se prebacuje u neko selo u Iranu, pa onda na 5 sela u Turskoj, pa onda po Vaksincima, Lojanima u Makedoniji ili u nekim bugarskim selima… Znači, napravila se jedna mreža koja je proistekla onog dana kada su se sve države pozdravile sa vladavinom prava na svojim granicama, od Turske do Beča.

I to je ono što je problem, i to niko ne govori, a to treba da se kaže. I na kraju dana, najveće žrtve nisu ni meštani Horgoša, ni građani Srbije, ni građani Mađarske, ni građani Austrije, već su najveće žrtve, u barem 60-70 procenata, kako je to i predsednik Vučić rekao na konferenciji, ljudi koji su pobegli od progona, rata, političke nestabilnosti, nasilja opštih razmera, i koji su se našli u Srbiji i ne mogu da se obrate nijednom graničnom policajcu, ne mogu da se obrate nijednoj policiji, mogu samo da se obrate krijumčarima i trgovcima ljudima. A kada im se obrate, daju im puno para, onda oni postanu moćni, dobiju puške i eto vam divlji zapad, ne na granici između Srbije i Mađarske nego i Bosne i Hrvatske, i Makedonije i Srbije, i Bugarske i Turske, i Grčke i Turske, gde ljudi ginu, dave se, i niko o tome ne priča.

Svetlana Lukić: Jedno vreme, govorim o 2014-15, hvalili su nas, pa smo mi sami sebe hvalili, kako smo empatični… to se malo pomalo menjalo…

Nikola Kovačević: Kada pričamo generalno o tome, pa dobro, i da je sad Avganistanac ubio gore 10 ljudi, pa evo, taj Kavački klan je pobio 60 ljudi u Srbiji, je l’ tako? Je l’ to sad znači da su svi Crnogorci članovi Kavačkog klana, ili Škaljarskog klana? Ili je neki stranac došao ovde za Novu godinu, napio se i napravio neki problem, je l’ to znači da su sad svi stranci iz te zemlje skloni tome da piju i da prave probleme za novogodišnji doček u Beogradu, i tako dalje. Znači, ta jeftina generalizacija u kojoj se svi migranti, to jest izbeglice, migranti, tražioci azila, jer su to tri osnovne kategorije, olako okrive za sve. Slažem se, na početku je postojala empatija, zato što je narativ bio drugačiji, ali sve se menja u zadnje dve ili tri godine, iz prostog razloga što na vrlo jednostavan način neki ljudi koji ne znaju ništa o ljudskim pravima, znači oni ne znaju ništa o Drugom svetskom ratu, samim tim, oni ne znaju ništa o konvencijama koje su donete na nivou Ujedinjenih nacija.

Ovde se Ujedinjene nacije pominju samo kad se kaže Rezolucija 1244, ili Savet bezbednosti, što je okej, legitimno, ali u tim Ujedinjenim nacijama postoje neke konvencije koje su donete zbog naših prababa i pradeda. Ovde same patriote i potomci nekih srpskih junaka koji ne znaju da su svi ti njihovi preci koji su ginuli, ginuli da bi postojao čitav jedan sistem međunarodnog prava i ljudskih prava koji je napravljen. Znači, nama interpretaciju ko su ovi ljudi, šta oni rade daju patrole, levijatani, Dosta je bilo, Saša Radulović, oni ksenofobni desni pripadnici vladajuće partije, oni super desni iz opozicionih partija, Dveri i tako dalje, a kada pitate nekog od njih da li vi znate šta je izbeglica, da mi date definiciju, ne, oni taj termin i ne pominju. To je jedna grupa diletanata koji vode različite političke grupacije u ovoj zemlji, koji blage veze nemaju sa Ustavom Republike Srbije koji garantuje pravo na utočište, koji kaže u članu 18. da su sve te konvencije sastavni deo našeg pravnog poretka. Ali nije tu problem samo čak ni tu: mi imamo profesore koji to ne znaju, a predaju na pravnim fakultetima, mi imamo sudije i tužioce koji ne mogu neposredno da primene tu Konvenciju, iako im Ustav dozvoljava.

Znači, mi smo jedno društvo lišeno elementarnog poznavanja civilizacijskih tekovina na kojima počivaju konvencije o ljudskim pravima, i naravno da ćeš prvo sad… nekada su to bili Romi, danas su izbeglice i migranti, daleko bolji. I sad to, humani, nehumani, to je druga komplikovana stvar u koju možemo da uđemo sad, ili ne moramo, šta po meni znači humanost u pravom smislu te reči: ne da mu dam ćebe, sendvič, flašicu vode i da ga pošaljem vozom za Šid ka Hrvatskoj, ili za Horgoš, ka Mađarskoj, ili za Temišvar ka Rumuniji, nego da napravim jedan mali sistem azila koji je proporcionalan kapacitetima male i siromašne zemlje kao što je Srbija, koji će da bude privlačan za jedan mali deo ljudi. I da to isto urade i Severnomakedonci i Rumuni i Bugari i tako dalje, i da se ova jedna kriza u kojoj imamo 100 miliona ljudi, svaka 70. osoba na ovom svetu nije u svom domu, a njih 30 miliona je van svoje kuće, i da se rasporedi kroz princip solidarnosti odgovornost za ljude koji opravdano beže.

Naši kada su bežali 90-ih odavde nisu išli u Češku, Slovačku, Mađarsku ili Rumuniju. Eno ih svi švedski, nemački, kanadski, australijski i američki državljani. Hoćemo li da ih krivimo zato što nisu otišli u prvu zemlju iz koje su otišli? Ovi mučeni ljudi se tako lako demonizuju, samo jedan kadar u kome ovi sa čarapama skaču sa dugim cevima, i onda oni pomisle: evo ih, 150 terorista uhapšeno, ili 800 terorista i bezbednosnih rizika. Tamo su, ja vam garantujem, i deca bez pratnje koja nisu identifikovana jer nemamo proceduru procene uzrasta, i sirijskih izbeglica, i avganistanskih izbeglica, i očeva, i majku, i braće i sestara. Znači, počnite da dajete ljudske oblike tim ljudima. Nije sporno, ne smeju da spavaju po napuštenim salašima, i treba policija da ih vrati u kamp, ali to treba da uradi na način da to prati neka priča i da se kaže: Ovako Srbija kontroliše migracioni tok, ljudi moraju biti registrovani, a ne: Nećemo da budemo parking i ne znam ni ja šta. Prekinite da pričate parking, ne mogu više to da slušam, to je diskriminacija. Nesporna je stvar, ima pravo policija da sprovede onakvu akciju, pogotovo kad imamo duge cevi tamo negde, ali samo to interpretirajte na način da ljudima ne budu ovakve oči kada čuju reč migrant.

Svetlana Lukić: Prvo, ne zna čije je to oružje koje su pronašli. Oni samo kažu: tamo negde u okolini je pronađeno. Pre nego što je istraga i počela zaključili su da je oružje nekog od ovih ljudi. Kad prikazuju izbeglice i migrante kao potencijale teroriste, kriminalce, pa to je oprobani recept svuda, pa i kod nas 90-ih, dehumanizuješ čoveka, i onda možeš da mu radiš šta god hoćeš.

Nikola Kovačević: To je taj narativ pravljenja od većinskog naroda žrtve, i okrivljujući neku manjinu da oni su tu došli nešto da uzmu, a zapravo je stvar potpuno drugačija: nije Srbija siromašna zato što kroz nju prolaze izbeglice, migranti i tražioci azila. Ja mogu da vam kažem: jeste Srbija izdvojila određena sredstva za njih, ali 90% novca koji ide u prihvatne centre, u hranu, u lečenje dala je EU, ovde ako nema projekta Evropske unije, izbeglice ne mogu da se leče. Hoću da vam kažem da ovi ljudi koji prolaze ovuda ne predstavljaju trošak za Republiku Srbiju. Nisu ljudi koji su nezaposleni, koji su socijalno ugroženi, i tako dalje, u takvoj situaciji zbog izbeglica i migranata; oni su u takvoj situaciji jer se ova država i društvo raspadaju, ali ne raspadaju se jer su došli izbeglice i migranti. Njih je ovde ostalo… 200 i nešto je dobilo azil, od toga pola njih je napustilo Srbiju. Više od pola.

Svetlana Lukić: Za 12-13 godina, samo 200 ljudi je dobilo azil?

Nikola Kovačević: Da, za uskoro 14 godina 220 i nešto ljudi dobilo je azil, pola ih je otišlo. Evo, i ti ljudi da su sad svi na socijalnoj zaštiti u Srbiji, nisu oni ti koji su finansijski teret, a pritom nisu, imamo jednog čoveka koji je postao u međuvremenu milioner, jer je pametan, školovan, ima svoju kompaniju i super živi u Srbiji, i snašao bi se gde god, pa tako i u Srbiji. Ali šta hoću da kažem? Hoću da kažem da se ovde problem pravi zato što su nama donosioci odluka needukovani o vladavini prava, ljudskim pravima, Ustavu i zakonima. Ja svaki put kad, evo, slušam, Boška Obradovića. Znači, taj čovek ima kapacitet da u dva minuta izgovori gluposti na nivou toga da meni treba da pišem 5 dana tekst na Peščaniku da bih svaku reč tu razložio i rekao: Ovo nije istina, Ovo nije istina, Ovo nije istina, Ovo nije pravno tačno, Ovo je činjenično nemoguće, Ovo je naučna fantastika, Ovo je neznanje, Ovo je diletantizam, A ovo je populizam, A ovo je ksenofobija, A ovo odlazi čak i u pravcu fašizma.

I zato ja kažem tim donosiocima odluka: Okej, možda nismo došli na taj nivo civilizacijskog razvoja, ali izgovorite nekad izbeglice. Neće vam biti ništa. Izgovorite nekada: Ne želimo da trpimo negativne posledice država koje čine spoljne granice Evropske unije, koje nam nezakonito vraćaju ljude, pa smo mi u problemu jer ne možemo da ih zbrinemo, a pritom, vraćate ih bez da sarađujete sa nama… eto, možete tako da kažete umesto: Nećemo da budemo parking za izbeglice. Znači, recite: Nećemo da nam Hrvatska, Mađarska i Rumunija nezakonito, bez saradnje sa našom policijom, krše naš suverenitet, naša granična pravila i vraćaju te ljude tek tako unazad. To treba da se kaže. E onda ćemo da vidimo gde je odgovornost, pa je odgovornost možda čak i na Evropskoj uniji.

Nemojte da kažete: Evropska unija je loša jer tamo postoje gej parade, nego možda je Evropska unija loša zbog migracione politike koja se negativno odražava na Srbiju, ali je sjajna zbog putovanja, obrazovanja, drugih oblasti koje su predivne u smislu ljudskih prava, potencijala i mogućnosti koje građani tamo imaju. Kažem opet: ovi kalašnjikovi, ove puške… treba pretpostavka nevinosti za milion nekih krivičnih dela koja se pominju u javnosti, a pretpostavke nevinosti nema za dve puške koje su nađene. Znači, ako je Avganistanac pucao iz puške, neka dobije doživotni zatvor ako je ubio nekoga, ako to kaže srpski zakon. Ali dajte prvo informaciju, da vidimo šta se zaista desilo i kako je došlo do toga da neko gore ide po Horgošu sa automatskom puškom, sigurno je nije izvukao sad prvi put kad je zapucao iz nje, nego je verovatno držao tamo mesecima. Opet se vraćam na period kad je BIRN sproveo vrlo ozbiljno istraživanje, što se mene tiče, sa video snimcima, sa transkriptima, sa svedočenjima, i dokaz da tu nešto postoji je to što je dan posle izbio obračun između dve kriminalne grupe, na temu ko je bio snitch, to jest ko je progovorio.

Svetlana Lukić: Da li je Srbija potpisivanjem deklaracije sa Mađarskom i Austrijom u stvari rekla: Dajte nam pare da ih vraćamo tamo odakle su došli?

Nikola Kovačević: Ta deklaracija je sporna jer je potpisana sa Orbanom. Orban je čovek koji je začetnik uništenja tekovina različitih konvencija koje su donete nakon Drugog svetskog rata. U ovom trenutku on je najveća pretnja po evropsku civilizaciju, ako mene pitate. To je prva stvar. Drugo: džaba i kamere i sve živo, i u Mađarskoj su sve to postavili pa ljudi i dalje dolaze i prolaze. Ne možete da sprečite ljude u muci da se kreću dalje. Nema šanse. Nema šanse, jer da li će da umre prelazeći mađarsku granicu, ili će da umre od gladi ili poplava u Pakistanu, ili će da mu padne bomba na glavu u Siriji ili će da ga ubiju talibani u Avganistanu, očajan čovek ide dalje. Samo se postavlja pitanje da li ćemo odgovor na tako nešto dati kroz saradnju sa Viktorom Orbanom koji je 250 hiljada puta vratio nekog ove godine, ali je sigurno još 300 hiljada, ili 50 hiljada ljudi prošlo. Znači, ti ljudi na kraju dana prolaze jer je migracija u tom smislu nezaustavljiva. Ono oko čega treba da se potpisuju sporazumi i deklaracije, ako mene pitate, su sporazumi i deklaracije o raspodeli odgovornosti između različitih zemalja koje mogu da pruže određenom broju ljudi, ne svima, utočište.

Druga deklaracija koja treba da se potpiše jeste kako da se popravi stanje u zemljama porekla, da ljudi prestanu da beže, kako da se tretiraju konflikti koji postoje širom sveta, kako da se tretiraju glad, kako da se tretira sve… Mi, evo, nemamo ništa od toga, na globalnom nivou. I treća stvar koja je takođe bila važna jeste da, kakve god da su okolnosti, kakvi god da su migracioni tokovi, postoji jedan set vrednosti, univerzalnih ljudskih prava koje ne smeju nikada da se prekrše. Orban svaki dan, pod njegovom palicom i njegove političke elite, bije migrante, izgladnjuje ih, skida ih gole, lomi im ruke, noge, ujedaju ih psi, prska ih suzavcem. Ne možemo da dozvolimo sebi da budemo na tom nivou i da to bude tema zaštite granice. Te stvari takođe u smislu pušbekova se dešavaju na našoj granici, ali ne postoje takvi medijski natpisi, ne zato što se to ne dešava, nego zato što im barem ne nacrtaju krst na čelu nego ih samo vrate, pa oni odu okolo.

Ali nećemo moći, čak i da svi mađarski policajci pređu na granicu sa Bugarskom i Severnom Makedonijom, da sprečimo da ti ljudi dolaze. Jedino što ćemo postići jeste da ćemo dehumanizovati jednu populaciju i da ćemo instruirati našu vojsku i našu policiju, ljude koji takođe imaju i porodice, koji su možda bili u ratu, koji imaju rođake izbeglice, i tako dalje, da postanu životinje prema drugim ljudskim bićima. Mi polako postajemo kontinent koji na svoje granice postavlja ljude koji instruira da rade najstrašnije moguće stvari prema drugim ljudskim bićima. Ja vam garantujem da postoje u toj hrvatskoj, mađarskoj i srpskoj graničnoj policiji koja sprovodi pušbekove, da postoje ljudi koji ne mogu više to da slušaju. Setite se pisama hrvatskih graničnih policajaca Kolindi Grabar Kitarović i njihovoj pučkoj pravobraniteljici, to jest ombudsmanu. Znači, strašno je da se na takav način tretiraju ljudska bića, i ta deklaracija potpisana sa Orbanom i sa Austrijom koja takođe iz te Centralne, udobne Evrope želi da smanji pritisak na svoje sisteme azila i nema problem da javno ne osudi neke stvari. Strašno je, kažem, jer ovde više nije samo pitanje ljudskih prava izbeglica, migranata i tražilaca azila, već je pitanje i koliko su državne politike na granicama spremne da odu daleko u odnosnu na jednu kategoriju, i to je test kako to može da se vrlo lako preslika i na neku drugu ranjivu kategoriju.

I samo posmatrajte, tamo gde su pogrešni migrantski ili izbeglički narativi, u tim zemljama se sužava i prostor za slobodu univerziteta, tu se sužava prostor za slobodu medija, za civilni sektor, tu se sužava prostor za nezavisnost pravosuđa. Pogledajte u Poljskoj šta se dešava sa pravosuđem. Nemoguće je da potpišete nešto sa Orbanom vezano za zaštitu granica, a da se ne zapitate da li to znači da ćemo imati scene koje se dešavaju gore, baš na toj žičanoj ogradi. I ako mene pitate koje kriv za to što se gore puca sa kalašnjikovima i cveta organizovani kriminal, pa jedan od glavnih krivaca je upravo mađarska migraciona politika, osmišljena od strane političkog vrha.

Svetlana Lukić: Postao je upadljiv taj različiti rečnik, a i praksa, koji se upotrebljavaju u odnosu na ukrajinske izbeglice i one koji dolaze iz Avganistana, Sirije, Pakistana…

Nikola Kovačević: Da, mislim da možemo da pričamo o tome da li je sve ovo što sam pričao toliko strašno ili nije, ali ovo je stvar oko koje ne postoji mogućnost da se uđe u dublju raspravu; da li evropske zemlje imaju jedan stav prema izbeglicama iz Ukrajine, na primer, ili stav prema izbeglicama iz Sirije 2015-16. godine. Dakle, to su 3-4 različita kriterijuma. Prva stvar: zbog ukrajinskih izbeglica nisu pravljene kvote, nije potpisivan sporazum, ne znam, sa Poljskom kao što je sa Turskom, i tako dalje. Druga stvar je: za više miliona ukrajinskih izbeglica je u roku od nekoliko nedelja konsenzusom doneta odluka o takozvanoj privremenoj zaštiti, to jest da se svakom Ukrajincu manje više po automatizmu da azil, bez individualnih intervjua. To nije urađeno za Sirijce, iako je tada postojala takva mogućnost.

Treća stvar: da li ste nekad čuli da je Ukrajinac pušbekovan iz Rumunije u Moldaviju, ili iz Mađarske u Rumuniju, i da li ste ikada čuli da je neko rekao: Ovi migranti iz Ukrajine. Migranti. Znači, čak ni najcrnji desničar u ovoj našoj zemlji, bilo da je iz parlamentarnih ili neparlamentarnih grupacija, nikada ne bi rekao migranti iz Ukrajine, ali bi rekao migranti iz Avganistana i Sirije. I tu je nesporna stvar dvostrukih aršina, znači, licemerje, ksenofobija, diskriminacija i moram slobodno da kažem, jedna vrsta islamofobije… mislim, različitih tipova fobija. Može da bude i rasizam ako govorimo o boji kože, verska diskriminacija ili bilo kakva druga, ona je očigledno na nivou najviših politika EU i svih evropskih zemalja i svih velikih svetskih sila. Znači, Ukrajinci se prebacuju, premeštaju i tako dalje, a ovi ljudi sa granice na granicu, sa granice na granicu, pa ko preživi, pričaće, dok stigne tamo gde taj Ukrajinac je samo seo u kola i dovezao se.

Zašto nikad niko nije postavio pitanje zašto svi Ukrajinci nisu ostali u Poljskoj, nego eno ih i u Ujedinjenom kraljevstvu, i u Srbiji i ko zna gde sve su otišli, zašto nisu ostali u prvoj sigurnoj zemlji… je l’ ste čuli nekada nekog, evo Boško Obradović, pošto on voli da kaže: Zašto Sirijci nisu ostali u Turskoj, u Jordanu, u Libanu, ili nisu otišli u Saudijsku Arabiju? Ili kažu, na primer: “Pa nije svuda u Siriji rat, rat je samo u nekim delovima. Evo, pogledajte šta radi Putin u Ukrajini, nije baš da padaju bombe po Kijevu, ali nije ni baš da je dobar život tamo negde na granici sa Poljskom, kao što je recimo dole ka Mikolajevu, Donbasu, Lugansku.

Prosto, ova ukrajinska izbeglička situacija je razgolitila licemerje o kome mi koji se ovim bavimo dosta dugo već pričamo, i razgolitila je jednu vrstu nedostatka razumne argumentacije, osim one gde kaže: Ti si jedan običan ksenofob i diskriminator, kada tako pričaš o izbeglicama iz Avganistana, jer biti izbeglica, po Članu 1 Konvencije o statusu izbeglica je da vi, po osnovu rase, vere, političkog uverenja, pripadnosti nekoj društvenoj grupi, niste mogli da ostanete u zemlji porekla, da dobijete zaštitu, morali da odete i ne možete da se vratite, ili zbog nekog oružanog sukoba, rata, nasilja opštih razmera.

I vi tog momenta postajete izbeglica. Ukrajinci su od samog početka, od prvog dana, nazivani izbeglicama, a eto, ovi migranti iz Avganistana, Sirije ili Burundija došli su tu da nam uzmu poslove, ilegalno prelaze granice, bezbednosni su rizik, i tako dalje. Šta da kažem? Videćemo šta će biti za 10 ili 15 godina sa ovom Evropom, ako se tako nastavi, bojim se da stvar neće ispasti na dobro.

Peščanik.net, 28.11.2022.

IZBEGLICE, MIGRANTI