Foto: Slavica Miletić
Foto: Slavica Miletić

Posle glasanja predstavnika SPS-a, koji učestvuje u gradskoj vlasti u Kragujevcu, za dodeljivanje imena četničkog vođe Draže Mihailovića ulici u jednom prigradskom naselju u tom gradu, iznenada se pobunio deo članstva ove stranke i drugi građani, predvođeni odbornikom SPS-a, koji je i sam glasao za pomenutu odluku. Pojedini članovi stranke čak su pretili da će skidati table sa imenom Draže Mihailovića, dok su im protivnici iz Pokreta za Kraljevinu Srbiju (POKS) odgovarali da će ih u tom pokušaju sprečiti, makar i fizički, telima braneći postavljene table.

Ubrzo posle ovog dramskog zapleta usledilo je i sluzavo objašnjenje koje je tim povodom dao predsednik kragujevačkih socijalista. Za to objašnjenje jezik ne poseduje izraze kojima bi se na adekvatan način kvalifikovale njegove (dakako negativne) moralne, intelektualne i političke karakteristike:

“Поводом недавно донесене Одлуке у Скупштини града Крагујевца о додели назива улицама и засеоцима на територији града Крагујевца којом приликом је међу 1206 предложених назива улица додељена и улица Ђенералу Дражи Михајловићу у селу Десимировац. У име свих нас упућујемо јавно извињење свим учесницима НОБ-а, њиховим потомцима, антифашистима, левичарима, члановима и симпатизерима СПС-а. Овде није реч о намери или идеолошком суноврату јер је наш став да име Драже Михајловића не треба ни да се помиње, а камоли да носи назив улице. У овом случају је направљен превид где се међу више од 1200 улица ‘провукла’ и ова.”

Optužujući u nastavku saopštenja da su „pobunu“ članova SPS-a u Kragujevcu vodili ljudi koji u čitavom događaju vide način da se domognu partijskih, a potom i pozicija u gradskoj vlasti kako bi ostvarili neke lične interese (što do sada, eto, nisu uspeli), predsednik je završio saopštenje u patetičnom maniru: „Као партијско дете научен сам да се сва политичко-партијска питања решавају на органима партије у складу са Статутом.“

Zaista, „kao partijska deca“… I to ona problematična, neodgovorna, besprizorna… Najpre, objašnjenje da se ime Draže Mihailovića „provuklo“ je obična žvaka za ludaka. Radi se o jednostavnoj činjenici da je „partijskoj deci“ SPS-a uistinu savršeno svejedno da li će se neka ulica zvati po vođi zločinačkog pokreta ili ne, sve dok im je garantovano učešće u vlasti. Naravno, od toga da li će se jedno ili drugo ime naći na uličnim tablama ne zavisi neposredna sudbina građana, društva i države, ali to je jedno od identitetskih pitanja koja, na duge staze, artikulišu i one politike koje se direktno tiču svakodnevice građana: u meri u kojoj od njihovih vrednosnih orijentacija zavisi za koga glasaju, kome ukazuju poverenje i kakvu politiku u neidentitetskim pitanjima oni sprovode.

Test za odanost SPS-a idejama levice i antifašizma je jednostavan i sadržan je u odgovoru na dva pitanja: koliko su antiradničkih odredbi zaustavili u aktuelnom radničkom zakonodavstvu i koliko su revizionističkih odluka (poput ove u Kragujevcu) sprečili učestvujući u vlasti? Zakonodavstvo u oblasti rada, ali i drugim socijalno relevantnim oblastima, kao i revizionističko divljanje po Srbiji za svakog ko ima išta od levičarskog svetonazora (dakako i humanističkog u širem smislu) bili bi dovoljni da, ako to već ne može da spreči, sa indignacijom napusti vladajuće strukture i postane oštra opozicija nenarodnom režimu. U slučaju Dačićevih i Vulinovih „levičara“ – ništa od toga, naprotiv!

Usiljenost i neautentičnost vrednosnih orijentacija (za koje tvrde da baštine) kod „partijske dece“ SPS-a vidljiva je i u besmislenoj i zaista infantilnoj hiperboli da ime Draže Mihailovića ne bi trebalo ni pominjati. Sada će, kao, taj „odlučni“ damnatio memoriae stav da demonstrira koliko je zapravo Draža mrzak SPS-levičarima i folklornim antifašistima! Ako je tako, zar nije taj odlučan stav poznat koalicionim partnerima u Kragujevcu? Zar činjenica da o tome nisu vodili računa ne govori dovoljno da oni ovu „partijsku decu“ SPS-a posmatraju kao privezak, podmećući im neprihvatljiva rešenja i time ih ponižavajući?

Ništa od ovoga nije zapravo važno jer je SPS nacional-antinarodna organizacija sa samo jednim ciljem: opstanak na vlasti po svaku cenu. U boljoj varijanti, politika SPS-a mogla bi se oceniti samo kao bedna ili mazohistička, jer bi se mogla tumačiti kao kontinuirano pristajanje na gaženje svakog pojedinačno i svih zajedno principa bilo koje varijante politike koja ima ikakve veze sa levicom. Ali kod SPS-a tih principa ni nema. Zato je ovo vodviljsko levičarenje i glumatanje principijelnosti niskost moralno gora od mizernog pristanka na ponižavanje, korov kakav se retko sreće čak i na ovdašnjem političkom bunjištu. U nastavku sage ćemo videti i koliko daleko će u odnosu na kragujevačku „partijsku decu“ otići centrala SPS-a, odnosno da li će dosledno igrati svoj pseudolevičarski vašarski igrokaz, pa ni krive ni dužne posmenjivati članove stranačkog rukovodstva u Kragujevcu. Oni, naime, nisu učinili ništa što SPS ne čini godinama, oduvek i zahvaljujući čemu kao politička stranka i postoji. Nažalost, to je očito recept za uspeh i ta činjenica prevazilazi SPS, već se tiče čitavog društva (ne samo u Srbiji!) u kojem je moguće da se bez ikakve građanske i političke vrline godinama opstaje ne samo u politici, već i na vlasti.

Peščanik.net, 19.11.2019.

REHABILITACIJE U SRBIJI

The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.