17-Mile Drive, Pebble Beach, USA, foto: Neda Radulović-Viswanatha

17-Mile Drive, Pebble Beach, USA, foto: Neda Radulović-Viswanatha

Dvadesetog juna u Atlanti su završeni vanredni izbori za jedno upražnjeno predstavničko mesto u Kongresu SAD. To su bili četvrti po redu takvi izbori, od kad je nekoliko republikanskih predstavnika iz Kongresa prešlo u upravljački tim predsednika Donalda Trumpa. Sva četiri novoproglašena Trumpova saradnika su svoja mesta u Kongresu osvajali u već decenijama jakim izbornim uporištima Republikanske partije. Uprkos tome, demokrati su se nadali da bi barem na jednom od tih mesta mogli osvojiti vanredne izbore i time najaviti uspešan pohod za osvajanje većine u Kongresu u novembru 2018.

Na sva četiri mesta, pak, demokratski kandidati su bili poraženi. Međutim, i posle najnovijeg poraza demokratski kandidat je zaključio kako nada nije nestala, jer – eto, izgubio je s malom razlikom od nekoliko procenata u izbornoj jedinici gde su se prethodna glasanja završavala trijumfalnim pobedama republikanskih kandidata od 20 i nešto procenata više osvojenih glasova.

Naravno, demokrati su očekivali da će veliki pad poverenja – kakav se već decenijama ne beleži u SAD – u predsednika Trumpa biti dovoljan za osvajanje kongresnih mesta. I prevarili su se. Jakom neoliberalnom retorikom, s otvorenim odbacivanjem bilo kakvih mera socijalne zaštite – u toj meri, da se otvoreno zalaže za pregovaranje o nadnicama bez utvrđenog minimuma1 – republikanska kandidatkinja nadjačala je demokratskog kandidata, koji se nije založio ni za šta.

Za razliku od tri ranija poraza na vanrednim izborima za upražnjena mesta u Kongresu, ovaj četvrti poraz zanimljiv je i zato što se dogodio neposredno posle izbornog uspeha Laburističke partije (to jest Stranke rada) na izborima za britanski parlament. Do izbornog uspeha i preokretanja trenda glasanja za Konzervativnu partiju, britanski laburisti došli su, videli smo, zahvaljujući suštinskim promenama u svom programu – promenama koje su opisivane i kao radikalno levičarsko zastranjivanje.

Poraz demokrata u Sjedinjenim Državama u svetlu relativnog izbornog uspeha laburista u Britaniji privlači pažnju i zato što unutar američke Demokratske partije postoji jaka progresivna struja sa Bernijem Sandersom na čelu, sa programima sličnim onima iz izbornog manifesta laburista. Pa ipak, demokrati tvrdoglavo istrajavaju na poraženoj politici Hillary Clinton i ne usuđuju se da konačno raskrste s takozvanom retorikom srednje struje, koja se kao „srednja“ može videti jedino iz ugla krajnje desničarskih programa.

Međutim, zašto bi se britanske i američke politike zajedno sa tamošnjim izbornim rezultatima ticale nas u Srbiji? Pored ostalog i zato što se mogu povući neke poučne analogije između tamošnjih i ovdašnjih političkih prilika. Recimo to sasvim jednostavno – umesto da se ponaša kao laburisti sa Jeremyijem Corbynom na čelu, ovdašnja građanska opozicija čvrsto se drži gubitničkog modela demokrata iz Sjedinjenih Država, modela čiji je simbol tobože neočekivani poraz kandidatkinje Clinton na predsedničkim izborima iz 2016. (Za nas ovde, prelomna bi bila godina 2012.)

Kao i demokratski kandidati na vanrednim izborima za mesta u Kongresu, ovdašnji opozicioni političari izlaze u javnost s mlakim predlozima da ne iritiraju pristalice protivničke strane, sve u nadi da će se stranka na vlasti zbog očigledne nesposobnosti urušiti sama od sebe. Ali već sada se čini da se to urušavanje odgađa u nedogled. (Da ne pričamo sad o tome šta bi se dogodilo kada bi do tog pada došlo – s kojim bi politikama ovdašnja opozicija dočekala taj pad?)

Za nas su zanimljivi i rezultati predsedničkih i parlamentarnih izbora u Francuskoj. Strahoviti poraz francuskih socijalista, koji su se od stranke na vlasti pretvorili u stranku sa podrškom manje od 10 odsto birača, na razne načine podseća na političku sudbinu ovdašnje Demokratske stranke. Pobeda Emmanuela Macrona na predsedničkim izborima i njegovog instant pokreta na izborima za francuski parlament model su uspeha drugačiji od laburističkog. Britanski laburisti su preokrenuli situaciju u Britaniji napravivši velike promene u programskom sadržaju svoje politike, gurnuvši je mnogo više ulevo (a zapravo bi se reklo prema centru, kada se levo i desno ne bi merilo isključivo iz ugla krajnje desnice), dok su makronovci – nazovimo ih za sada tako – do uspeha stigli ponudivši građanima Francuske sasvim nova politička lica, iza kojih, ako je suditi prema onome što smo do sad videli, ne stoje nikakvi novi programi (što je jedan mogući razlog za malu izlaznost na parlamentarnim izborima).

Uz rizik da se stvari pojednostave tako da se slika donekle iskrivi, reklo bi se da nam nedavni izbori u svetu koji zovemo Zapadom pokazuju da se do političkog uspeha u zemljama gde nezadovoljstvo građana tekućim prilikama raste iz godine u godinu stiže na dva načina – nezadovoljnim građanima moraju se ponuditi ili nove politike ili nova lica. Ono što nikako ne može je – ista politika s istim licima. Dakle, upravo ono što uporno rade američki demokrati, što i ne mora previše da nas se tiče, ali i ovdašnja građanska opozicija, što nas iritira iako bismo voleli da nas se sve to ne tiče.

Peščanik.net, 22.06.2017.

Srodni link: Vladimir Gligorov – To sada ne možemo znati

TRAMPOZOIK

________________

  1. Zanimljivo je kako se u svetlu pregovaranja o nadnicama pokazala kao zloćudna jedna od (milosrdnih) mera socijalne zaštite u vidu banke hrane. Naime, osobe sa prihodima nedovoljnim za preživljavanje, u bankama hrane mogu se snabdeti namirnicama neophodnim za život. Poslodavci su odmah izračunali koliko to vredi kada se zaposleni namiruju iz banaka hrane, i za toliko su još smanjili njihova minimalna primanja. Republikanska kandidatkinja zagovarala je takve politike.
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)