Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Totenhem beše u krizi, eto šanse da ih Zvezda iznenadi i očerupa kao petlove. Jer oni jesu Pevci a ovi odavde Delije, još nije bilo da je kokošji mužjak nadskočio diku Srbije.

Sve to sa finalistom lige šampiona bilo je daleko više od igre. Odavde ka Londonu, pre nego što je Zvezdin rahitični pogon i krenuo na put, letele su rodoljubive poruke o ojačanim inatnim Srbima, koji su potpuno spremni da naprave čudo neviđeno, kako bi to rekao Živko Nikolić da je ovde.

Lanjske godine su bili džak za golove, nema tako talentovanog osnovca koji bi mogao da ih prebroji. Sada su bili uvereni da su konačno naučili kako da njihova mreža ne bude skladište, u koje veći igrači od naših, a svi su veći, utrpavaju lopte kad im se prohte.

Neće biti! Naučili smo kako se to radi izvan naših ledina, gde smo sami svoji prinčevi igre. Brži smo i jači nego što smo bili, ostavićemo srce na terenu, uvežbavali smo taktičke varijante, prekide, izvršili precizni skauting protivnika.

Videli ste kako je bilo. Pa ipak, ovo jeste tema, više socijalna nego sportska, više kriminalna hronika nego slavljenje neostvarenog pobednika nad daleko većim od sebe. Jedino se nad takvima računa pobeda, sve drugo je otaljavanje, seljačka vašarska stvar.

Kratak pregled utakmice: 0:1; 0:2; 0:3; 0:4; 0:5; kraj, gotovo. Eto, tako je tekao prirodni krah Zvezde sa Totenhemom koji je u dubokoj krizi. Čulo se kako neki otužni komentator na kraju reče da je video „novu dimenziju fudbala!“ Ma kakva nova dimenzija. Ili je znanje ili prosečnost, uvežbana beznačajnost kao vrhunski domet. Trećeg jedva i da ima, umetnost loptanja pripada samo velikima.

Videlo se da milosrdni domaćini nisu želeli da do kraja ponize duduke iz Beograda i šire okoline, te su malo ulaganili pred kraj. Mogli su da ga uteraju ovima odavde kad god su hteli. Lopta je bila nezgodna, naduvana, okrugla, odskače po svojoj volji, lakše bi bilo da je kockasta.

To bi moglo da bude neko opravdanje, brzina i oblik lopte, njena sklonost da je nestišljiva i teško se smiruje, puna je gasova i nezgodna je, brza, leluja kad leti, odskače po sopstvenim zakonima fizike, nepoznatim ovima iz Srbije. Te nedokučive puteve znaju samo majstori.

Nekada je Zvezda imala Piksija, Deju, Sinišu, Mileta Belodedića, Vladimira Jugovića, Darka Pančeva. Pa Dragišu Binića, što da ne: Pikseta, centriši! Tako bi Dragiša podučavao daleko većeg majstora od sebe i od svih ostalih, najvećeg umetnika lopte koji je ovde rođen, a dobijao bi odgovor na zavičajnom niškom: Kude si, Bina!?

Oni su bili prvaci Evrope 1991, klupski prvaci sveta. Tukli su, kako bi se reklo, koga su hteli.

Možda tek sada ulazimo u centar ove priče o igri. Današnji gospodar, željan slave na svim poljima gde je ima, odlučio je da Zvezda nekako otrese pepeo sa sebe i primakne se onoj moći koju više ne može da dostigne. Nema tog čarobnog štapa, nema majstora odavde niti para za skupe zvezde, nema poštenja u igri, nema igre. Igrači su odavno belo roblje, koje mračni trgovci bliski režimu i od ranije poznati organima gonjenja prodaju za male pare, da bi ovi brzo propali i nestali u konačnoj anonimnosti.

Vučić je, kao nekadašnji trećerazredni izgrednik, uzeo, kako se to kaže, stvar u svoje ruke. Plan je bio da se ovde, sa svih palanačkih oranica i utrina, s koca i konopca sabere najbolje što je ostalo, a da se dovedu stranci trećeg poziva, ili četvrte kategorije, kostobolni, reumatični i davno istrošeni u slabim ligama. I takva vašarska muljavina sa opštinskim talentima i šarenim pojačanjima radi najbolje što može, što će reći jedva se kreće.

No, dobro. To je odnos snaga, znamo gde smo. Ali koga zabole za fudbal, srpske đide ipak bolje igraju Žikino ili kukunješte. Nogomet je odavno igra sportske inteligencije, a nje ovde, takođe odavno nema. U Ling Long domaćoj ligi (zamislite naziv!) to je slabašna zabava za publiku, ako izuzmemo krvave tuče pre i posle, pa i za vreme; ili verne navijače i njihove vođe koje fudbal zanima samo kao biznis izvan fudbala. U samom centru tog blata je političko i realno podzemlje, dakle mafija koja je na čelu svega ostalog.

Ali, šta će uopšte predsednik tamo? Eh, šta će! Tamo pripada, i želi, rekosmo li već, pionirski podvig, a zatim i istorijsku rolu u oživljavanju mrtvaca, i renesansi moralno posrnulog srpskog fudbala. Ta reanimacija je svakako nemoguća, pokojnik je dobro odmakao u raspadanju, ali nikome on nije ni važan. Država ovde ide naopakom stramputicom, pretvara čiste pare u prljave, i baca ih za obrok hijenama koje je lično gazda dresirao. A one su alave, prljave i nezasite. To radi čovek koji umesto svih radi i sve drugo. Sam se pohvalio da je veliki novac dao i jednima i drugima. Dao, lično naredio, isplaćeno, ljudi zadovoljni.

List Danas navodi i tačnu cifru. Po naređenju sa prestola, dva najveća kluba – Zvezda i Partizan – dobila su od sirotinjske, raspadnute no milosrdne države, ukupno 36,5 miliona evra. Za lečenje dece u inostranstvu, odvojeno je 23 miliona evra (po Danasu).

Paralelno poimanje ovih davanja moglo bi da liči na patetičnu propoved o visokoj iracionalnosti i siledžijskoj samovolji na štetu bolesne dece. Ali, to je tako! Neće biti tragova, kao što nikada nije ni bilo, gde odlaze tolike pare, šta se njima kupuje, koji ljudi, čiji uticaj i naklonost. A iz državne blagajne stižu još veći novci, i tako do propasti. Koliko parče te velike pite odlazi na navijački mir i armiju koja će klicati mahnitom darodavcu i dati svoje glasove da on to ostane do kraja. Do kraja čega? Pa, do kraja, do apsolutnog, dramatičnog sloma režima i Vrhovnog, drugačiji kraj nije ni moguć.

Dok svevišnji ili đavo ne dođu po svoj ćar, širokoprsti darodavac naših para svakako će pozvati nekoga iz Zvezdine odbrane, jer napadači ne mogu da potrefe ni prostor između onih motki u ragbiju. Pozvaće na primer Borjana, jer za manje od dve nedelje londonski Petlovi dolaze u Beograd, na naše đubrište. Pa će mu, na primer reći: sine Borjane, ko boga te molim, kažem tebi a ti prenesi ostalim sinovima, pastorcima i usvojenicima da se potrude, neka daju sve za čast napaćene otadžbine! Ne primajte više od pet komada, najviše šest, aman zaman, ljubi te Alek, sine moj.

Osvetlajte obraz majci Srbiji i ocu Srbije, hoću reći meni.

Peščanik.net, 25.10.2019.

NOGOMET / FUDBAL

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)