nalepnica na zidu: Via dall' indifferenza

Foto: Peščanik

Sednice povodom godišnjice srpske vlade nije bilo. Gospođica Brnabić je govorila pred kabinetom koji je kolektivno stajao. Održala je sastanak s nogu, govoreći o uspesima režima, podnoseći raport predsedniku koji beše negde visoko. Vlada je povela Srbiju napred i tek namerava da je vodi u nepoznato. Ali taj premijerkin dosadni agitprop nije bio ubedljiv. Kolektivni portret ministara sa damom uglavnom je ceremonijalna stvar.

Nešto je nedostajalo; valjda u suvom govoru predsednice Vučićeve vlade nije bilo dovoljno žara. Nije to bila beseda, niti izveštaj, čak ni otaljavanje posla povodom godišnjice koja ni za koga nije značajna. Nego samo ritual koji ravnodušnim ostavlja i prisutna lica koja ga čine i jedva veruju u smisao posla u kome su inače, kao i ona, samo olovni vojnici.

U odsustvu besedničke vatre koju podstiču uspesi nije bilo ni valjanih argumenata. Ako su u tragovima i postojali oni su bili apstraktni, traljavo obrazloženi, izmišljeni i sadržani u napadnom i neprijatno servilnom zahvaljivanju premijerke predsedniku, bez koga izgleda ničega ne bi bilo. Njih na tom mestu ne bi bilo svakako.

Znajući da je njen godišnji govor napisan u birokratskoj radionici činovnika-mediokriteta, malo vredan i besmislen, te da ne postoji niti jedna rečenica koja zaslužuje da bude zapamćena, Brnabić je za sam kraj ostavila slatku tajnu, važniju od samog bilansa rada vlade. Osim ako čitav taj bilans nije sadržan u tajni, od koje nas podilaze ohrabrujući trnci i koju je konačno saopštio Ivica Dačić.

Dačić je višegodišnji zabavljač stranih gostiju i domaće elite, kad se ta divna stvorenja opuste i počnu da se ponašaju kao ljudi. Ministar spoljnih dela se onda pretvara u diletantsku estradnu zvezdu i postaje imitator, komičar i pevač, lider dobre a jeftine zabave, klovn sa visokim ambicijama. Cirkuzant koji se trikom dokopao ugodnog mesta u vlasti, gde nema mnogo posla niti drugih rizika.

No, to su poznate stvari: Dačić svoj sladunjavi šarm ponosno i prkosno pokazuje svetu, koji inače ne mari za naše trećerazredne folklorne domete, niti za komična diplomatska kadrovanja.

Tajnu o tome koja je to značajna država povukla priznanje Kosova Ivica Dačić je čuvao nekoliko dana, namigujući svima oko sebe, spremajući iznenađenje koje će ga vinuti do nivoa nedostižnog diplomatskog čarobnjaka. A onda je na kraju stajanke vlade rekao: Evo note, dame i gospodo, to je Papua Nova Gvineja! Da, da, gospodo novinari, ako niste dobro čuli, to je Papua Nova Gvineja!

Premijerka se nasmejala, neko je aplaudirao. Svaka čast ministru na podvigu, a i Papui. Mala je, ali je nama draga! Povukla je nogu, ta Papua pa još Nova Gvineja. Gusti dušmanski plet koji nas lišava srca Srbije sada se ubrzano rasparava, te se stvari vraćaju na početak. Kako bi kazale naše babe, tek sada počinje klot-frket; još koji mesec i više neće biti zemlje koja će se držati inače neodrživog priznanja.

Mada se istinska drama u kojoj predsednik naizgled nema veze sa kosovskom filozofijom vlade, niti sa gatanjem ministra Dačića, odvija u njegovom unutrašnjem dijalogu povodom svega što je ovde podložno raspadanju. Ne samo zbog toga što se u metraži raspolažućeg državnog prostora bitno razilazi sa geometarskom računicom Marka Đurića: Vučić priznaje taman ono što je Papua upravo negirala, te se slikovito i sa mnogo patosa u javnom lamentu žali sam sebi: Srbija nema ni metar teritorije na Kosovu!

Ovo nije glas razuma nego vapaj. Poziv da na njegovoj strani budu i oni koji nisu, ako je već u izglednoj neprilici da donese odluku koja ne zavisi od njega. On će poslušati svoj narod, makar da je reč i o tom jednom metru koji je simbolika nepostojanja, od čega se i sastoji čitava njegova smrtonosna politička avantura.

Ali Marko Đurić, autor čuvenog pokliča, koji u samom srcu Srbije uzdiže novog, neprikosnovenog vožda – „Aco Srbine“, potegao je sasvim drugačiju meru za svog kralja bez zemlje. Otprilike, znamo zašto je Haradinaj nervozan, zato što ne kontroliše (poseduje, kako vam drago) ni milimetar kosovske teritorije!

Navedeni raskorak u metarskom ili mikro bilansu onoga čega Srbija i ima i nema u istom času, realan je rezultat delatnosti ovdašnje političke klike. Ona (klika) naprosto ne razume o čemu je reč, jer da je drugačije bio bi izbegnut rascep između onoga što je neizbežno i mitologije koja čuva na vrhu tvorce razaranja svega što dosegnu.

Tako će predsednik potpisati samo ono što vlada ne priznaje, a vlada neće oklevati da usvoji ono što predsednik ne može da izbegne. U tom kolosalnom zapletu ipak ima sistema: u istom su krugu i na istom poslu i borci za očuvanje onoga čega nema i gospodar koji ne može da ima ono što čuva. Iz toga se čuda istorijski (formalni) darodavac državne teritorije može uzdići kao mesija, onaj koji je Srbe spasao pogibelji. Te će raspisati nove izbore i ubedljivo pobediti na njima. On će biti tvorac nove vrste rodoljublja zasnovanog na razumu, koji je sa njim davno i nepovratno izgubljen.

Lični kurir Marko Đurić još će neko vreme biti u sukobu sa svojom uzaludnom misijom. Nikada neće razumeti šta je tamo radio, jer niko to od njega ne očekuje. Njegov posao i nije da bude borac za Kosovo u okviru Srbije, jer on borac nije nego crni gavran, zadužen za prenošenje loših vesti na obe strane. A dobrih, kako stvari stoje, neće ni biti.

Ima Marko Đurić bar još dva mračna zaduženja pre gašenja svetla: da pomogne opstanku Srpske liste kao korporativne sekte na čelu tamošnjeg Vučićevog kartela. I da nekako očisti kriminalnu grupaciju Srba na severu Kosova od sumnje za likvidaciju Olivera Ivanovića.

Još jednom valja ponoviti: Marko Đurić je proglasio Ivanovića najvećim neprijateljem Srba samo tridesetak dana pred njegovu likvidaciju. I sada bi morao da zaćuti i nađe nekoga ko bi mu pomogao da se skrasi u udobnosti svog muljevitog etičkog autizma.

Ali, Marko je dresiran da veruje samo u svoju sumračnu misiju, te je prekjuče predložio da jedna ulica u Mitrovici ponese ime Olivera Ivanovića. Uz svoj besramni predlog, M. Đ. je, prema Politici, rekao i ovo: „Žalosno je što se pojedini krugovi i dalje ne ustežu da eksploatišu tragediju jedne porodice i celog našeg naroda na Kosovu i Metohiji.“

Navedeni se cinizam ne tiče samo čemernog Marka Đurića, Luciferovog izaslanika na neugaslo stratište. To je stil vladanja, razdragani ples na grobovima i odavanje licemerne počasti samo onima koje su sa radošću uništili.

Bezvredna je inače svaka teritorija ako smrt najboljih ljudi na njoj oplakuje fukara koja je želela njihov nestanak, a na počast i večno pamćenje pozivaju dželati.

Peščanik.net, 09.07.2018.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)