Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Virus koji ne poznajemo, protivnik je svih ljudskih sloboda. Sa liberalizmom svake vrste konačno je gotovo. Oblici života koji sebe smatraju ljudskim bićima, a žele da postanu apsolutni vladari svega zdravog i bolesnog, ne mogu imati boljeg saveznika od virusa.

Gde god se uoči, ili postoji sumnja da će se pojaviti, ili je već napravio štetu koja se ne može proceniti, ili planira da dođe tamo gde ga ne očekuju, virus izaziva zabrane.

Da bi se preživelo, valja ukinuti sve ono što čini život: kulturu, sport, restorane, okupljanja, druženja, ljubav, veselja, radost. Čak i žalost. Ljude kao takve, njihova svojstva, društvo na koje smo navikli, mesta koja volimo. Sahrane se imaju odvijati samo u društvu mrtvih. Kretanje nije dopušteno, virus napada sve ljudsko što je u pokretu, iritira ga kršenje zabrane kretanja u svakom vidu, i nasrće svojim zubima na biće, uvereno da je savršenije od njega. Ali ga ohrabruju surovost, nepristojnost, patetična plačevnost vladara i razmetljiva apologija sopstvene ponizne nemoći.

Ukratko, sa virusom se nije zajebavati. I da ne budem mimo poslušnog sveta i odanih apologeta neograničenog zatočeništva, moja poruka – ako je bilo kome značajna – samo za one koji imaju gde da budu izgleda ovako: ostanite kod kuće! Čitajte nešto. Slede moje skromne literarne preporuke! Na primer, Rob Isaka Baševisa Singera, i Šoše i sve priče od istog pisca. Smrt Vladimira Jankeleviča, delo o filozofiji prelaska na onostrano, pri čemu se autor bavi uglavnom nesaznatljivim: šta se nalazi na samoj granici smrti, na njenom vidljivom delu? Kad se ona savlada poslednjim užasom, više nema onoga, bilo koga ko bi o njoj mogao da govori.

Jankelevič govori da je smrt uvek u budućnosti: deset godina, jedna godina, deset sekundi, hiljaditi deo sekunde. Kad ona dođe – ne postoji nijedna dimenzija merenja, ni prostor, ni vreme ni sećanje niti iščekivanje. Čovek koji je živeo trideset godina (više) ne zna da je živeo samo toliko, onaj koji je savladao 100, nema saznanje da ih je nadživeo. Poništavanje bića je svestrano, potpuno, konačno i nepovratno.

Možda je, zarad nasušnog optimizma, posle jezivog i fascinantnog Jankeleviča, dobro pročitati autorski tekst A. Vučića za Politiku, Elita i plebs, štivo koje svedoči o smrti pisanja i razuma, i opakoj nepismenosti kao proizvodu ambicioznog neznanja.

Ili Srce tame, Džozefa Konrada, ambijent koji nam je odnekud poznat. Možda Besnilo Borislava Pekića, o naletu rabado virusa (rabies) i masovne hidrofobije na londonskom aerodromu Hitrou.

Preporučujem sve od Branka Ćopića, a posebno priču Odumiranje srca, sve od Dostojevskog, posebno novelu koja se zove Odvratna priča.

Ekspoze A. Vučića pri uvođenju u prvi premijerski mandat, literatura u kojoj možda nešto osim suvišnog i postoji. Ali još nije poznato o čemu je autor tamo govorio.

Možda vas neće literarno uzvisiti, ali probuditi vas hoće Bludni sin Čarlsa Bukovskog, ili opscena, skoro nepodnošljivo brutalna, elementarno nastrana, ali sjajna literatura Markiza de Sada. 120 dana Sodome, na primer. Delo, koje je tek pre nekoliko godina uvršteno u klasike svetske književnosti.

Ili Gorana Vesića, prvog pisca u istoriji ovdašnje literature, koji je jedva izbegao batine pred promociju svojih nedotupavih misaonih sekrecija. Ume ponekad da bude opasno ako si glup i nepismen.

Svakako ima dovoljno dobrih razloga za čitanje Bele garde, Mihaila Afanasieviča Bulgakova, odmah iza Maestra i Margarite. I Čehov u celini za svaku priliku i pad u depresiju. Za podnošenje samoće i razumevanje duševno zapuštenih, Paviljon br.6.

Nađite negde ljubavne pesme otpora Ane Ahmatove, pa Nadežde Mandeljštam, Miloša Crnjanskog i Petra Pajića, posebno njegov Ledeni ciklus, i pesmu Srbija na robiji. I romane i priče Isaka Babelja, O junacima i grobovima Ernesta Sabata, ali Tunel, pre svega. Možda ne bi trebalo zaboraviti Žozea Saramaga, i njegovu Godinu smrti Rikarda Reiša. I svakako Petra Lazića, Kratka istorija duše. I Lovac u žitu, Dejvida Džeroma Selindžera.

Valja čitati i Nebojšu Krstića, idealno vreme za literarni mazohizam. Pisac je savršeni lik za okončanje nedovršenog satiričnog romana Gistava Flobera, Buvar i Pekiše, o epohalnim učincima neumornih budala od kojih se ne može odbraniti naše vreme.

Može se uživati uz roman Zlatno tele, Ilje Iljifa i Jevgenija Petrova, smejati u gorkom prikazanju staljinističkog militarističkog apsurda, Život i priključenija vojnika Ivana Čonkina, Vladimira Vojnoviča. Ah, da, ne bi valjalo zaboraviti Kvaku 22 Džozefa Kelera.

Za one koji vole da se udube u priču koja nije nimalo laka za udubljivanje, toplo preporučujem Tomasa Bernharda i njegove romane Korektura, Poremećaj i Beton, na primer. Ili Kentaur Džona Apdajka, i čitavu seriju njegovih romana o Zeki Rodžeru i strahu od svakodnevice: Beži zeko, beži, recimo.

Biblioteka za prinudnu osamu svakako bi bila nepotpuna bez Umberta Eka, i njegovih Baudolina, Praškog groblja i Ostrva dana pređašnjeg. Ili Lolite Vladimira Nabokova i čulne, strastvene prepiske Anais Nin i Henrija Milera. I sve od Henrija Milera, za ljubitelje umetničke pornografije: Jarčeva obratnica, Rakova Obratnica, Neksus, Seksus, Pleksus.

Za one koji žele da utroše svoje vreme čitajući debele i dobre knjige, odličan izbor je Tomas Man, i Josif i njegova braća. Svakako Ispovest varalice Feliksa Krula i Doktor Faustus, od istog pisca. Ili Sajmon Sibag Montefjore, sa uzbudljivom triler sagom Staljin, biografijom njegovog dvora i zločinima koji su zakopani iza zidina. Ili rodoslovom „najvažnijeg grada na svetu“ (Jerusalim), od Montefjorea takođe, na oko 1.000 strana dokumenata možda najdramatičnijeg dela istorije ljudske civilizacije.

Uveren sam da će neki hroničar imati dovoljno neukusa da pod iste korice sabere ono što je vlastodržac govorio, i što će još izgovoriti svih ovih dana za vreme gašenja svake slobode. To će biti literatura neronovske okrutnosti i kaligulijanske bizarnosti, svedočenje o besprizornom, neuračunljivom paničaru na vrhuncu neobjašnjive apsolutne moći.

Ako bi neko od čitalaca želeo da priupita, je li autor ovog teksta pročitao sve ono što misli da vredi, i da je na ovom mestu preporučio deo svog čitalačkog opusa, odgovor je prilično neskroman, ali potvrdan. Inače ne bi bilo preporuke.

Uživajte ili nemojte, izaberite sebi nešto od ovoga ili nešto drugo, slušajte vođu ili ga psujte na sav glas. Zaslužio je svaki glagol ovog jezika, kao mračni junak budućih dela o najužasnijem dobu Srbije.

Nije on kriv za virus, ali je odgovoran što je u paktu sa njim, i za socijalnu i sveopštu smrt ovog društva.

Ostanite kod kuće i uživajte u svemu u čemu se može uživati. Malo je toga ostalo.

Peščanik.net, 23.03.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)