Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Kao što je uvedena bez ijednog dobrog razloga, mera zabrane kretanja sada se na idiotski način ublažava sve dok ne bude ukinuta. Ako možda i nismo bili apsolutno sigurni da ta mera nema nikakvog smisla, način na koji se ona ublažava to sada do kraja potvrđuje. Pomeriti početak zabrane kretanja sa 17.00 na 18.00 i to nazvati postepenim ukidanjem zabrane, šamarčina je zdravom razumu i zdravoj pameti. Šta je to bilo tako strašno, da nas je zabrana od 17.00 od toga štitila? I šta se to u pretnji promenilo, da je sada u redu da zabrana počne u 18.00? Od kada su zabrane uvedene, nijednom niko nije izašao i objasnio kako mera sa ograničenim trajanjem od 17.00 – ili 18.00, svejedno – do 05.00 sledećeg dana štiti od zaraze sa punim radnim vremenom 24/7.

Po analogiji, kako objasniti žiteljima Srbije starijim od 65 ili 70 godina da je za njih savršeno bezbedno da svaki drugi dan izađu iz kuće na pola sata, i to između – čitalac se dosetio ako to već negde nije pročitao – 18.00 i 01.00, ali da su izloženi smrtnoj opasnosti ako iz kuće izlaze na pola sata u istom intervalu svaki dan. Koja se to pretnja naizmenično smanjuje i uvećava svakog drugog dana? Nadalje, ko je to i na osnovu čega tako precizno procenio da je pola sata tačno vreme u kome osobe preko 65 ne mogu biti zaražene? Konačno, zar slična mera nije mogla važiti i prethodnih nedelja, od 17.00? Ukrštanje ograničenog vremena sa dopuštenim danima – a te dve mere se iz ugla zdrave pameti uzajamno potiru, jer je jedna svakako višak ako druga ima smisla – pokazuje da onaj ko donosi te mere nema pojma šta radi.

Ili taj koji ih donosi primenjuje formule za izračunavanje verovatnoće tamo gde im nije mesto. Mere bi se naime mogle braniti tako što bi se tvrdilo da se zabranom kretanja, ograničavanjem vremena i selekcijom dana smanjuje verovatnoća da se širi zaraza. Pošto se verovatnoća svodi na srazmeru između mogućih i realizovanih prilika, smanjenjem broja mogućih, smanjuje se broj realizovanih prilika. Ako je to računica kojom su se vodili krizni štab i Vučić na njegovom čelu, a ne vidim koja bi druga mogla da stoji iza ovakvih odluka, onda bi od Kovida 19 znatno više morala da nas plaši njihova glupost. Ograničavanjem vremena se ne postiže ništa protiv širenja zaraze. Umesto da se ograničava vreme, moraju se ograničiti kontakti. Svakome bi moralo biti jasno da prvo nije isto što i potonje.

Ako pretpostavimo da nisu glupi, jedino drugo objašnjenje je da su – podlaci. Jer izgleda kao da bi ovakvim merama, njihovim arbitrarnim donošenjem pa podjednako arbitrarnim ublažavanjem, da nas uvere da mi više nismo gospodari svoga vremena. Pod krajnje apsurdnim izgovorom da nam ovim merama spasavaju gole živote, oni nam zapravo stavljaju do znanja da su za sebe prigrabili pravo da budu gospodari našega vremena, to jest samih života. Mir sa kojim takve mere prihvatamo, mi žitelji Srbije, nije nužno ružni pokazatelj naše ponižavajuće pokornosti. Naprotiv, strah od zaraze je realan. A pošto se na režim i njegove štabove ne možemo osloniti, onda se moramo osloniti sami na sebe i jedni na druge. Stvar je zdrave pameti, ponovo, da fizičke kontakte treba svesti na minimum.

Organizovanim kršenjem suvišnih i uvredljivih mera, narušio bi se ovaj razumni zahtev za suzbijanje zaraze. Za vlastito dobro, žitelji Srbije su tako režimu okrenuli i drugi obraz. Jer, čitalac zna – pametniji popušta…

Ali, na sve to, sada još stižu i predlozi da bi velikim mešanjem žitelja Srbije valjalo preko leta podići takozvani kolektivni imunitet. Jer, šta ako se epidemija vrati u punoj snazi najesen. Zaista, šta? Deca bi, kaže se, preko leta trebalo da pohađaju školu ne zbog obrazovanja, nego zbog – kolektivnog imuniteta. Nema veze što se nedeljama i đaci i prosvetni radnici silno trude da drže online nastavu i sačuvaju privid škole: džaba ste krečili, poručuje krizni štab sa Vučićem na čelu. Jer, vi tu više niste zbog znanja i obrazovanja, nego ste od sada nadalje instrument za utvrđivanje kolektivnog imuniteta. Iz tog ugla, Šarčević je u pravu kada uporno iz dana u dan ponavlja da neće biti škole preko leta. Šta god da je njegov razlog, on tako praktično brani dostojanstvo nastavnika i đaka i stavlja se, konačno, u njihovu službu.

Predlog da se učenici i nastavnici zadrže u školama preko leta, opet, ako nije glupost, može biti samo – podlost. Kao što se žiteljima Srbije uopšte stavlja do znanja da više nisu gospodari svojih života, tako se i mladima demonstrira da se s njima može raditi šta god nekom štabu ili Vučiću padne na pamet. To je jedina školska lekcija za koju je ovaj režim iskreno zainteresovan. Tako se školarcima sa vrha vlasti šalje jedna za prosvetu pogubna poruka – bežanje iz škole je stvar elementarnog ljudskog dostojanstva. To nije dobar način da se deca nauče neophodnosti građanske neposlušnosti. Ali, pošto se o građanskoj neposlušnosti i inače ništa ne uči u našim školama, onda će ih na naopaki način o tome podučiti tekući režim. Čitalac bi rekao, nazdravlje nam škola.

Peščanik.net, 21.04.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)