Foto: Slavica Miletić
Foto: Slavica Miletić

Nevolje koje su došle sa pandemijom virusa Korona podstakle su mnoge umetnike u svetu, pa tako i u Srbiji i drugim zemljama našeg regiona, da tim nevoljama posvete pažnju, da na njih reaguju na svoj, umetnički način. Kad je reč o Srbiji i susednim zemljama, dobrom voljom i trudom da na pojavu Korone kreativno odgovore posebno su se istakli pesnici, razne vrste pesnika, od uvaženih književnika do kantautora, repera, hiphopera i folkera. Neki su išli za tim da sa publikom kojoj se obraćaju podele osećanje frustracije koje je doneo život u strahu od virusa i nametnutoj izolaciji, ne vodeći mnogo računa o tome šta vlast o epidemiji govori i preporučuje da se govori. Bilo je i onih koji su se otvoreno pobunili i doveli u pitanje i opravdanost razloga za mere strogog karantina i iskrenost političara kad govore koliko se brinu za svoj narod i njegovo zdravlje. Ipak, najviše je pesnika koji su, bez obzira na žanrovske razlike i na to što se obraćaju različitim publikama, svoje pevanje o Koroni ponudili kao doprinos borbi za suzbijanju epidemije, kao pomoć vlastima u njihovom nastojanju da preduzete mere zaštite od virusa približe i objasne ljudima. Neki od njih, posebno oni iz redova poznatih književnih pregalaca, svojim pesmama prevedenim na engleski i druge jezike obratili su se čitaocima u svetu, poneti plemenitom željom da pomognu svima a ne samo svojim sunarodnicima. Tako smo dobili bogatu antivirusnu pesničku produkciju u službi narodnog i, u nekim slučajevima, svetskog zdravlja.

Na pedagoško-sanitarnom frontu

Naši pesnici su doprineli borbi protiv virusa Korona na nekoliko frontova. Jedan je pedagoško-sanitarni, kad pesme služe propagiranju i objašnjavanju mera higijenske zaštite od zaraze, kao što su pranje ruku, pravilna upotreba maske za usta i nos, izbegavanje kontakta ili ograničavanje kretanja. Primer kako se to radi dao je Rasim Ljajić, ministar u srpskoj vladi, u slobodnom vremenu pesnik-amater. Njegova pesma (peva je Alen Turković) počinje porukom Sedi kući i savi se,1 a zatim slede druge higijenske preporuke, za koje Ljajić nalazi zgodne rime, pa tako njegov savet da se izbegavaju fizički kontakti glasi: Samo malo još strpljenja / Bez dodira i grljenja / Družiti se sa distance / Biće vakta za društvance. U intervjuu u tabloidu Informer ministar je objasnio da je najvažnije „da građani ostanu kod svojih kuća i poštuju sve mere Vlade i Kriznog štaba“ i da je njegova pesma „namenjena mlađim ljudima jer oni nešto manje poštuju te mere“.

Propisane mere zaštite od virusa preporučila je i makedonsko-srpska pevačica Tijana Dapčević, koja je na instagramu objavila novu verziju svoje pesme „Reset“, pod naslovom „Izolacija“. Tekst je mali podsetnik na zaštitne mere, ali u šaljivom tonu. Tako se, između ostalog, preporučuje: Nemoj izlazit iz kuće ako ne moraš / Ne zaboravljaj staviti maščicu na facu / Ruke zapiraj…/ Korona se tu neće zavući / Gomilam sve, frižider će mi pući. Slično je postupio i hrvatski kantautor Neno Belan, koji je svoju pesmu „Ivona“ pretočio u novu kojoj je dao naslov „Korona“. Ivoni je pevao da će je zauvek voleti, a Koroni je poručio da će je se zauvek rešiti jer se čuva i ne izlazi iz kuće: Ja ću sada da se čuvam i da se pazim, i da tebe uvijek gazim… Od dva do šest u kućnoj izolaciji sam ja / I samo dok kažem jen, dva, tri / Uz mene više nećeš biti ti.

Ljajić, Dapčević i Belan svoj talenat stavljaju u službu propagande propisanih mera zaštitite od virusa, ali tome dodaju i želju da ljudima koji ih slušaju poprave raspoloženje, da budu korisni na zabavan način, da pomognu telu i razgale dušu. Ovu strategiju Belan objašnjava u jednom intervjuu: „Poruka pjesme je ohrabriti ljude da ostanu doma čime se smanjuje mogućnost zaraze, ali i predstaviti virusnu ugrozu na jedan duhoviti način te tako s vjerom u bolje sutra i optimizmom se odhrvati strahu i atmosferi opće ugroze“. To je strategija koju je primenio i crnogorski glumac Đorđe Andrić, poznat pod umetničkim imenom Žorž. On je na jutjubu objavio video u kome, uz pratnju gusala, peva pesmu „Niđe neću“, u kojoj je poruku da se treba čuvati virusa i ostati kod kuće začinio, prelio i zasladio humorom. Preporuka da se izolacija poštuje ponavlja se nekoliko puta, u refrenu Neću niđe, neću niđe, nemoj niđe ni ti, a zatim i u varijanti Ostan doma, ostan doma, napolju je strašno. Međutim, uporedo s tim, izolacija je predstavljena i kao stanje koje junak pesme teško podnosi i razmišlja kako da je izbegne: Izaša bi, joj izaša bi i ja možda vanka / Ne bojim se, ne bojim se, al mi ne da majka. Svestan mogućnosti da bi mogao da bude pogrešno shvaćen, kao neko ko više podstiče na pobunu nego što pomaže da se izolacija prihvati, Žorž je na kraju svog videa ostavio gusle i pevanje, uozbiljio se i poručio da se disciplina mora poštovati: „Ponudiću ti četiri solucije: sjedi u kući, sedi kod kuće, sedi u stan ili sjedi na stan… samo budi odgovoran i budi pametan zbog drugih i zbog sebe“. Dakle, objasnio nam je da se on šali samo da bi pomogao sanitetu i narodnom zdravlju, inače šale nema.

Opasnosti da će biti optužen da se sprda sa epidemijom nije bio svestan folk pevač Ljubomir Perućica, koji je smislio šaljivu pesmu o epidemiji u kojoj je Koroni poručio: Oj Korono, kurvo stara / Nema rakije, nema drugara / Da se pije, da se druži / Dok ovaj virus među nama kruži. Njegova koleginica Nada Topčagić optužila ga je da je neodgovoran: „Ispao je glup i nezreo“, rekla je ona, „bolje da počne da pomaže starima koji ne mogu da idu u nabavku, nego što zbija takve šale“. Zato je Perućica morao da se pravda i da objašnjava da je „pesma imala za cilj isključivo da nasmeje ljude, ali ne i da se podsmeva situaciji“.

Patriotski motivi

Neki autori pesama o Koroni borbu i, kako se često kaže, rat protiv tog „nevidljivog neprijatelja“, smeštaju u kontekst patriotskih dužnosti i osećanja. Jednu tako kontekstualizovanu pesmu napisala je gimnazijalka iz Vranja Milica Stanković. Kao mustra za nju poslužila joj je popularna rodoljubiva pesma „Ovo je Srbija“. Od nje je Milica preuzela melodiju, a na vezu s originalom ukazuje i refren „Moli te Srbija“. To je bio razlog što je njena pesma privukla pažnju urednika televizijske emisije „Ovo je Srbija“ na RTS-u, pa je Miličin apel da se poštuju mere borbe protiv Korone dobio nacionalnu promociju. U njenoj pesmi Srbija moli Srbina da bude disciplinovan i odgovoran i poručuje mu, između ostalog: Poslušaj savete doktora, ne idi gde ne mora / …Budi ponos svog naroda, da ne bude smrtnih ishoda… / Ne glumi sebičnog zlotvora, poslušaj doktora… / Shvati da je stanje vanredno, pobedićemo samo zajedno. Ova pesma jedne za predmet srpski jezik i književnost nesumnjivo obdarene gimnazijalke svedoči da patriotska poezija odlično polazi za rukom dobrim đacima otprilike Miličinog uzrasta. U tom uzrastu se lako savladava deo školskog programa u kome se uči kako biti „ponos svog naroda“ i kako se „zajedno pobeđuje“. Talentovana deca će umeti da te fraze zgodno uklope i u svoje književne sastave.2

I oni koji se kad odrastu posvete patriotskom književnom radu moći će da računaju na u đačkim danima naučene fraze o pobedi složnog naroda nad mrskim neprijateljem. Reklo bi se da se najviše na to znanje oslanjao crnogorski muzičar Ljubo Jovović, kad je pisao tekst za svoju pesmu „Do pobjede“, posvećenu borbi protiv epidemije virusa Korona u Crnoj Gori. I on je tu borbu predstavio kao čin ljubavi prema svojoj zemlji: Crna Goro, ljubavi naša / Ne daj se mala ne daj se ti… / Svi za jednog, jedan za sve / Čuvajmo sebe, čuvajmo druge / I samo složno do pobjede. Pevač Bojan Delić, koji je snimio spot za ovu pesmu, u jednoj izjavi za medije govori o njenoj poruci i patriotskom uzbuđenju koje je pesma i u njemu izazvala: „Pjesma je pozitivna, vjerujuća, u smislu da će sve proći, da naša država ostane čvrsta, a ljudi jaki. Ja sam pod velikim emocijama. Sve je dobro ispalo, samo da sačekamo da ova oluja prođe“.

Na školskom znanju o rodoljubivoj poeziji, posebno o onoj sa rimama, temelji se i jedna pesma koju je Emir Tucaković, pisac i muzičar iz Konjica, napisao da bi ohrabrio svoje sugrađane da se drže propisanih uputstava o zaštiti od Korone i da bi pohvalio osoblje hitne službe u svom gradu. Peri ruke, to su stvari bitne / Čuvaju te heroji iz Hitne!, poručio je svojim sugrađanima Tucaković. Obećao im je isto ono što su svojim sunarodnicima obećali Milica Stanković i Bojan Delić – pobedu: Korona, korona, korona / Možda smo maleni grad / Staćemo ti ukraj kad tad / Jer sve dok Konjic diše / Pobjede će da piše!

Spasioci svetskog zdravlja

Bilo da žele da ljudima olakšaju dane izolacije tako što će ih malo zabaviti ili da im je cilj da propagiraju mere zaštite od epidemije, predstavljajući ih kao patriotski ili lokal-patriotski zadatak i put do narodne sloge i pobede, autori pesama koje sam pomenuo obraćaju se publici u njihovim zemljama ili – kao u slučaju pesama Rasima Ljajića i Emira Tucakovića – lokalnoj sredini. Za razliku od njih, drugi autori pesama o Koroni ciljaju na širu, internacionalnu publiku. Oni se obraćaju svetu, svojim pesmama žele da ohrabre čovečanstvo da istraje u borbi protiv virusne pošasti. Njihov jezik, njihove metafore i pesničke slike prilagođene su toj publici. To su po pravilu pesnici koji se i inače trude da nađu čitaoce i izdavače u inostranstvu, a reputaciju kod kuće grade na vestima – koje i sami prikupljaju i šalju medijima – o tome gde su sve u svetu objavljeni, čitani i nagrađeni.

Na primer, srpski pesnik Dragan Dragojlović izašao je pred čitaoce Večernjih novosti sa pesmom „Mladi i kovid 19“, u kojoj je upro prstom u mlade parove – ne specifikujući gde ih je našao – koji ne haju za virus Pa se bezbrižno / i po parkovima ljube / Prave kućne žurke / prkose i inate se / sa onima koji ih mole da to ne čine. Zapretio im je da će ih se Korona dokopati i odvesti tamo gde kolone ljudi odvodi / svakog dana i svake noć i pre nego što dođu pameti i zapitaju se da li je spas u neodgovornosti i prkosu / ili u pokornosti, strpljenju i razumu. Uskoro je stigla vest da je američki izdavač Inner Child Press International objavio antologiju pesama o virusu korona na engleskom jeziku pod naslovom Korona, socijalna distanca. Pesnici za čovečanstvo, u kojoj je jednom pesmom zastupljen i naš Dragojlović. Nije navedeno kojom, ali bi to mogla biti ova o neodgovornoj mladeži. Čitaoci u Srbiji saznali su da ovu antologiju njen izdavač nudi kao pesnički prilog očuvanju jedinstva sveta u trenucima iskušenja. „Ljudski rod“, piše u propagandnom flajeru izdavača, „ima zajedničkog, nepoznatog i opasnog neprijatelja, a samo saradnja i zajednička borba mogu biti od opšte koristi“.3 U novinskoj vesti o ovoj antologiji posebnu pažnju zavređuje podatak da je u njoj, pored Dragojlovića, zastupljeno još 278 drugih pesnika. Koliki li je onda ukupan broj u svetu onih koji su stihovima reagovali na Koronu: preko hiljadu, više hiljada? Ne verujem da to neko zna, ali vojska pesnika zastupljenih u ovoj američkoj antologiji navodi me na zaključak da je proizvodnja prigodne poezije jedna od jačih grana takozvane „kreativne industrije“ na globalnom nivou. I dok se, šokirane novim virusom, države zatvaraju u svoje granice, evo pesnika da pokažu čovečanstvu da će oni ostati zajedno i odbraniti, ako ne političko i ekonomsko, ono svakako duhovno jedinstvo sveta.

„Pesma koja je ujedinila svet“

Pesnički doprinos Dragojlovićeve koleginice, pesnikinje Maje Herman Sekulić, naporima čovečanstva da prebrodi krizu koju je izazvala Korona naišao je – kako čitam u nekim srpskim novinama – na još bolji prijem i imao još veći odjek. Mada je svojoj pesmi o epidemiji ovog virusa dala ime „Ljubav u doba korone“, koje se našlo u naslovima bar još stotinak pesama, proznih zapisa i članaka o ovoj temi objavljenih u toku poslednja dva-tri meseca na engleskom i drugim velikim jezicima, njeni stihovi su – kaže pesnikinja – izbili u prvi plan svetske pesničke scene. Govoreći o tome u intervjuu za list Blic,4 ona se pohvalila da je „pesma za kratko vreme obišla svet, uz odlične recenzije“, da će biti objavljena u prevodu na više jezika i da je posebno u Indiji „naišla na veliko odobravanje“. Možda je Herman Sekulić malo preterala, ponesena uspehom svoje pesme, ali ja ne sumnjam da se njena „Ljubav u doba korone“ mnogima dopala. Autorka je zaista vešto montirala publici poznate slike i figure kojima su poslednjih meseci mediji opisivali zbog epidemije nastale nagle promene života na nekim svetski poznatim mestima, kombinujući one u službi dočaravanja pustoši koju je Korona izazvala sa onima upotrebljenim da se predstavi povratak pastoralnom miru i malim stvarima kao njenoj kolateralnoj koristi.

Najpre pred nas iskrsavaju prizori unesrećenih pustih gradova: Večni Rim ispražnjen – grad duhova sa slike De Kirika. / Milano krvari, Bergamo jeca. / Moj Beograd pušta samo mlade na ulicu. / Svetla su se na Brodveju pogasila. Ovi prizori su propraćeni zaključkom: Globalna pandemija iz Vuhana bespovratno je izmenila svet. Zatim saznajemo da čovek u svetu ipak može da nađe ponešto nepromenjeno, stabilno, uz šta može da se privije i tako spase od užasa koji je donela epidemija. To su male stvari zaturene po kući, stara pisma i fotografije, koje su „požutele“, što se od starih fotografija i očekuje u prigodnoj poeziji namenjenoj ljudima koji od poezije i ne očekuju ništa što nisu pročitali u nekom novinskom članku ili popularnom romanu ili, mnogo ranije, u školskoj lektiri. I pesnikinja nas savetuje: Kada se svet oko vas raspada morate da se okružite nečim / na šta možete da se oslonite / kao što su požutele fotografije, stara pisma, porodične uspomene / iskorišćene karte, pozorišni programi / jer imate vremena da preturate po kući. / Zadovoljstvo malih stvari je pred nama.

Ali, mir i tišinu koje Maja Herman Sekulić predlaže da potražimo kod kuće, ona primećuje i napolju, u svetu bez ljudi: Mir i tišina koncepti drugih vremena / Postaju naši – ponovo / Znakovi su tu – Patke se pojavile u Fontani di Trevi, labudovi i delfini u Veneciji! / Kako je mračno nebo iznad Vuhana / Postalo plavo i kristalno čisto / Vidljivo odozgo / Tako će i sunčevi zraci probiti ovaj mrak / I potvrditi staru izreku – posle oblaka sunce / I raščistiti put za novi život, novu svetlost / Za svet da se izmeni – i ujedini. Dakle, pesnikinja pozdravlja svet koji se smirio i prolepšao kad su ga ljudi prepustili labudovima, delfinima i patkama, ne mareći mnogo za to što u svetu mira i lepote nastalom na taj način za ljude ima malo mesta, ako ga uopšte ima. Takođe, ona se raduje trenutku kad će sunce, zahvaljujući čistom nebu koje se pojavilo kad su ljudi prestali da ga prljaju, moći da sija jače nego pre. Ali i u toj pesničkoj slici ponovo suncem obasjanog sveta teško će se naći koji čovek, sem onih koji budu pristali da se vrate u vreme kad ih kultura nije odvajala od prirode, tako da nas njeno dobronamerno predviđanje da će svet posle korone biti ujedinjen, ostavlja pred pitanjem ko će u tom jedinstvu živeti i uživati, ljudi ili patke, delfini i labudovi?

Navodni svetski uspeh ove pesme Maje Herman Sekulić pozdravila je u listu Danas književnica Ana Stjelja, pokazujući da je do najmanjih detalja upoznata sa procesom nastanka pesme i autorkinim namerama i planovima u vezi s njom. „U opštem metežu“, piše Stjelja, „u konstantno prisutnom strahu koji je pretio da pređe u paniku koja je mnogo gore od same pandemije novog virusa mogla vrlo lako da obuzme celo čovečanstvo, srpska književnica je uzela pero u ruke ispisala, ispostaviće se, epohalnu pesmu pod naslovom ‘Ljubav u doba korone’, pesmu koja je ujedinila svet“. Ove Stjeljine reči o pesmi ujediniteljki sveta našle su se u naslovu jednog umetničkog projekta, koji su smislile i pokrenule autorka pesme i sama Stjelja, ova druga u ulozi predsednice udruženje za promociju kulturne raznolikosti Alia Mundi. Na portalu Čupava keleraba pojavio se njihov „Poziv za učešće u multikulturalnom poetsko-umetničkom projektu Pesma koja je ujedinila svet“. Projekat je, stoji tu, pokrenut „povodom planetarnog uspeha pesme Ljubav u vreme korone Maje Herman Sekulić, proslavljene književnice koja je proglašena za Globalnu ikonu poezije“. Poziv je upućen „umetnicima iz celog sveta da pošalju svoje umetničke radove/ilustracije inspirisane ovom pesmom koja nastoji da pokaže da je poezija ’planetarni anđeo slobode’ i da dok je ceo svet zarobljen, ova pesma slobodno leti širom planete i ujedinjuje ljude“.

Na rezultate ovog projekta nije se dugo čekalo i već 15. maja 2020. godine stigla je Tanjugova vest – objavljena i na fejsbuku Ministarstva kulture i informisanja Srbije i na sajtu RTS-a – da je Udruženje Alia Mundi objavilo specijalno izdanje pesme „Ljubav u vreme korone“ sa prevodima na 24 jezika i likovnim prilozima 12 umetnika. Navedena su u ovoj vesti imena svih umetnika i prevodilaca i svih jezika, a među jezicima se našlo i nekoliko malo poznatih, kao što su pandžapski, bengali i kašmiri. To je jednu posetiteljku fejsbuk strane Ministarstva kulture i informisanja navelo da napiše: „Mnogo mi se sviđa izdanje. Najiskrenije, za neke jezike nisam ni znala da postoje. Tako da smatram da izdanje, pored umetničkog, ima i edukativni karakter“. Drugi lajker ove pesme svoje oduševljenje izrazio je kratko i na engleskom: „Maja is Đoković in literature!“

Glasovi pobune

Uporedo sa pevanjem o Koroni ponuđenom kao doprinos propagandi higijenskih i policijskih mera preduzetih radi suzbijanja epidemije, pevanja začinjenog dobronamernim, umirujućim humorom i patriotizmom, javili su se i glasovi pobune. Na jutjubu u prvom planu, to jest kako jutjuberi kažu, visoko u trendingu, našle su se i neke s političko-higijenskog stanovišta nekorektne pesme, a u nekim slučajevima njihovi autori otvoreno iskaljuju gnev na političarima koji upravljaju zemljom u vreme epidemije. Tako je, na primer, pevač i harmonikaš iz Sombora Strahinja Rašić jednu pesmu o Koroni – koju peva na videu snimljenom u njegovom stanu – u celini posvetio predsedniku Vučiću i njegovom upravljanju Srbijom u vreme epidemije, optužujući ga da je njegova briga za zdravlje naroda lažna, sračunata na to da se pridobiju glasači na predstojećim izborima. Gleda njega i njegove ministre na televiziji i kaže: Na teveu preko pola dana / Vučić Aca, Zlatibor i Ana / Kad ih vidim, znam neko je sranje / Uvedoše i vanredno stanje / …U strahu da izgubi glasače / Naš predsednik sad nad njima plače / I veliku prašinu svi dižu / Jer izbori uskoro nam stižu. Peva Rašić i o „medijskom mraku“ i o „daj narodu hleba i igara“, pokazujući da mu nije stran jezik kojim govore neki Vučićevi školovani kritičari, ali njegova pesma traži nešto drugo, nešto jače, nešto grublje, i on razvlači harmoniku preko svojih širokih prsa u atlet majici i poručuje: Sve ću ovo ja da pišem / Na papir što dupe brišem / Deca plaču, željna su bombona / Sve je, brate, sjebala korona.

U ovom nedisciplinovanom, nepatriotskom i – kako bi fini ljudi i ljubitelji školske poezije verovatno rekli – nekulturnom pevanju o Koroni loše je prošla i Kina, zemlja koju je predsednik Srbije proglasio najvećim srpskim dobrotvorom u vreme borbe protiv epidemije. Na primer, u podužoj pesmi koju peva solo, bez muzičke pratnje, Kinu kao zemlju iz koje je stigla zaraza proklinje Bojan Lukić, koji za sebe na fejsbuku kaže da je „pjevač i tekstopisac“, da ima menažera i da video klipove sa svojim pesmama snima u jednom studiju u Staroj Pazovi. Njegov pesnički alter ego je kamiondžija zaustavljen na granici, u karantinu, i zato besan i nesrećan: Bog ubio Koronu i Kinu / Tri sam dana ja u karantinu / Svakog dana narod sluša vijesti / Od Kineza ja bežim na cesti / …Na granici ne daju mi proći / Ko zna kad ću s kamionom doći / Ako budem dobio koronu / Ubiću se ja u kamionu.

Možda je najdalje u kritici politike srpske vlasti u vreme epidemije otišao Slobodan Popović Delfagor, medicinski tehničar i reper iz Kosovske Mitrovice. U pesmi „Korona u vreme korone“, objavljenoj na kosovskom portalu za kulturu Alternativa, koji uživa finansijsku podršku UNMIKA-a, Delfagor pominje razne afere u kojima su u novije vreme učestvovali srpski političari, pa su se u njegovoj pesmi našli i zamenik gradonačelnika Beograda, Goran Vesić, kao političar koji je optužen da nemilosrdno seče stabla drveća u parkovima, i farma Jovanjica, u kojoj je, navodno uz znanje vlasti, gajena marihuana, i Milutin Jeličić zvani Jutka, gradonačelnik Brusa, nedavno optužen za mobing. Nije on zaboravio ni neke od novinara i medija koji su poslednjih godina postali simboli srpskog režimskog novinarstva, pa su se u njegovoj  „Koroni u vreme korone“ obreli vlasnik TV Pink Željko Mitrović, njegov novinar Predrag Sarapa i njegov rijaliti Zadruga, a uz njih i urednik TV Hepi Milomir Marić i tabloidi Kurir i Alo.

Na početku Delfagorovog videa čuje se danas u Srbiji svima poznata izjava pulmologa Branimira Nestorovića, koji je, u svojstvu člana Kriznog štaba za borbu za suzbijanje epidemije virusa Korona u Srbiji, obradovao Srbe porukom da im ovaj virus ne može ništa: „Ne mogu da verujem da se narod koji je preživeo sankcije, bombardovanje, svakojako maltretiranje uplaši najsmešnijeg virusa u istoriji čovečanstva“. A na kraju videa javlja se i sam predsednik Vučić, da stvar zaključi rečima: „Narod u Srbiji ima razloga za oprez, ima razloga za ozbiljan i odgovoran pristup, nema razloga za veliku brigu, država će da uradi svoj posao, ljudi, vi uradite svoj posao, brinite za svoje porodice i da peremo ruke što češće“. Međutim, Delfagor sve ovo pominje i citira samo da bi poručio da od korone postoji teža bolest, „korona u koroni“ – a to je bolest srpske politike i srpskog društva, i da od nje ne pate i da nju ne šire samo naši političari i mediji, nego i svi koji ne vide ili ne žele da vide šta oni rade i, u krajnjoj liniji, svi mi: Da, svi smo mi virus, zato budi i ti / Dok izolovan buljiš u Kurir i Pink.

Bez ljubavi u vreme korone

Studentkinja iz Užica Nađa Đoković krajem marta je na svom fejsbuku postavila video na kome, uz melodiju Mocartovog „Turskog marša“, peva o sumornim danima koje zbog zabrane kretanja i policijskog časa provodi sama u svom stanu, nervozna, dekoncentrisana, ljuta. Za razliku od Maje Herman Sekulić, za nju nema ljubavi u vreme korone, niti drugih lepih osećanja da je ponesu i ohrabre. Samo muka: Evo, svaki dan isti mi je plan / Ne znam gde ću ne znam šta ću, pa bežim u san / Ruke peri, kožu skidaj, čisti, ribaj, gledaj stan / Probala sam čak spremiti ručak / Rerna, ringla, nešto puče i nastade mrak / …Vežbaj klavir, ne ide mi lako / Vežbaj terce, a ne zvuče tako / Čitaj knjigu, fokus mi je nula / Gledam bledo isto kao mula… / Sebe više ne mogu da gledam / Fali malo da se prosto predam. I studentkinja Nađa, kao pesnikinja Maja, peva o tome kako pretura po kući, ali, za razliku od nje, tu ne nalazi „zadovoljstvo malih stvari“, nego neprijatno osećanje da su joj u kući nagomilani predmeti tuđi i odbojni: Onda opet kreni / Tako da razgledaš sve te stvari što po kući čame, stoje / A ti ne znaš da postoje / Šta sam ovo kupovala, koji će mi ovo đavo / Za šta li mi uopšte sve ovo i služi? I ona gleda stare fotografije, ali ni u njima ne ume da uživa, nego je one ostavljaju ravnodušnom i pomalo nerviraju: Gledam slike iz šezdeset treće / Deda babi dao neko cveće / Neka žena popreko ih gleda / Šta li si joj zapretio, deda?

Ne uživa Nađa Đoković ni u ovoj svojoj pesmi i završava je neobičnim izvinjenjem: Praštajte mi, o, lupetanje to / Ali sve je ovo mene sludelo / Mocart sam bi, bar da može, mene tužio! Ne samo što joj je oprošteno, nego je video u kome ona u svom stanu, nenašminkana i s kosom koja odavno nije videla frizera, peva svoju „karantinsku pesmu“ za kratko vreme postao jedna od najgledanijih stvari na jutjubu i drugim društvenim mrežama koje posećuje publika u Srbiji i drugim zemljama regiona. To je autorku podstaklo da napiše i otpeva – opet uz Mocarta, ovog puta uz melodiju „Male noćne muzike“ – neku vrstu nastavka svog hita o Koroni i karantinu, koji je nazvala „Prodavnica“. I ovde ona opisuje šta joj se događa i šta oseća nebiranim rečima, bez metafora i slika uzetih iz lektire. I opet deluje ubedljivo i prirodno, iako je sada pred nas izišla sa urednijom kosom i verovatno u međuvremenu kupljenim naočarima sa lepim bledocrvenim okvirom. Ovoga puta ona je i u boljem raspoloženju, jer je vanredno stanje završeno, i ona, odnosno njena pesnička dvojnica, može da ode u prodavnicu i da se tamo suoči sa problemima koje ima jedna slavna ličnost, što je ona u međuvremenu postala. Izaziva pažnju, prepoznaju je, a jedna žena joj nudi da se uda za njenog sina i da srećno živi na selu: Čast mi je baš, samo da znaš / Mom se sinu mnogo, mnogo ti dopadaš / Poruke mi šalje, on živi malo dalje / Kaže da se jadaš i da mlada stradaš / Za ženu bi te on baš, a ja za snaju.

Helderlinovo pitanje

Svestan sam toga da u ovom mom prikazu pesama o Koroni možda suviše lako prelazim preko razlika koje postoje između raznih vrsta pevanja i da pesnicima nazivam i one koje će ljubitelji i proučavaoci poezije pre nazvati stihoklepcima, ako će ih uopšte primetiti. Možda će mi neko zameriti što pesme namenjene čitanju stavljam u isti koš sa onima koje se pevaju i konzumiraju u formi video snimaka, koji se podjednako gledaju i slušaju. I ja ću svima koji mi to budu zamerili priznati da su u pravu. Ipak, pokušaću da se opravdam navodeći šta me je ohrabrilo da preko svih tih inače važnih razlika u ovom slučaju pređem. A ohrabrilo me je zapažanje da je najveći broj autora pesama o Koroni – i učeni pisci i pesnici-amateri i razni kantautori i hiphoperi – pokazao spremnost da svojski poradi na opštoj stvari, na zaštiti narodnog i svetskog zdravlja, i da potrebama te stvari podredi i sa njima uskladi svoj rad. Tako su se svi oni našli zajedno, bez moje želje da ih na svoju ruku povezujem i okupljam. Isto tako, našli su se skupa, ali na drugoj strani, i oni autori pesama o Koroni koji su karantin, policijski čas i pridike o disciplini, odgovornosti i jedinstvu doživeli kao nasilje i dali oduška tom doživljaju. Kad sam to primetio, došao sam do zaključka da je važnije da istaknem političke, etičke i socijalno-psihološke razlike u pesmama kojima su njihovi autori reagovali na epidemiju Korone, nego da se zadržim na razlikama između vrsta tih pesama. U svakom slučaju, oni koji još ne znaju kako da odgovore na čuveno pitanje nemačkog pesnika Fridriha Helderlina „Čemu pesnici u oskudnim vremenima?“, mogu ovde, u našim pesmama o Koroni, da nađu neke elemente odgovora. Jer ove pesme svedoče o tome da je oskudno vreme, kakvo je nesumnjivo ovo vreme epidemije virusa Korone, za neke pesnike idealna prilika da pokažu koliko su važni i korisni za državu, narod i čovečanstvo, dok drugima ostaje nezahvalna uloga da svedoče o tome da su oskudna vremena jad i muka živa i da čovek koji oskuduje – posebno kad ga liše slobode i nateraju da ćuti s obrazloženjem da je to dobro za njegovo zdravlje – ume da se naljuti, da se nekonstruktivno i nekulturno ponaša, da se pobuni.

Peščanik.net, 30.05.2020.

KORONA

________________

  1. Nepravilan oblik „sedi kući“, umesto „sedi kod kuće“, javlja se i kod drugih političara kad govore o neophodnosti izolacije, pa tako i kod predsednice srpske vlade Ane Brnabić. Glagol „saviti se“ u lokalnoj upotrebi u Sandžaku znači i „smiriti se“.
  2. O nastavi književnosti u srednjoj školi kao sredstvu usađivanja nacionalističke ideologije, na primerima iz BiH, piše Nenad Veličković u knjizi Dijagnoza: patriotizam, Fabrika knjiga, 2010.
  3. M. V, „Antologija pesama o virusu korona“, Politika, 14. maj 2020.
  4. Uz članak je objavljena i pesma, koju citiram prema ovom izvoru.
The following two tabs change content below.
Ivan Čolović, rođen 1938. u Beogradu, na Filološkom fakultetu diplomirao opštu književnost (1961), magistrirao (1972) romanistiku, na Filozofskom fakultetu doktorirao etnologiju (1983). Radio kao urednik u nekoliko izdavačkih preduzeća, u penziju otišao 2000. kao naučni savetnik Etnografskog instituta SANU. Predavač i gostujući profesor na univerzitetima u Francuskoj, Španiji, Nemačkoj, Italiji, Engleskoj, Sloveniji, Švajcarskoj i Poljskoj. Preveo desetak knjiga sa francuskog, najviše dela Rolana Barta i Žorža Bataja. Objavio 17 knjiga studija i eseja. Dobitnik je sledećih nagrada i priznanja: Herderova nagrada (2000), Orden viteza Legije časti (2001), nagrada Konstantin Obradović (2006), povelja Prijatelj lista Danas (2009), zvanje počasnog doktora Varšavskog univerziteta (2010), nagrada Vitez poziva (2010) i medalja Konstantin Jireček (2012). Biblioteku XX vek osnovao je 1971, a od 1988. je i njen izdavač. (Istorijat Biblioteke prikazan je u knjigama Dubravke Stojanović Noga u vratima. Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek (2011) i Pola veka XX veka. Zbornik radova povodom 50 godina Biblioteke XX vek (ur, 2021). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983), Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000), Vreme znakova (1988), Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990), Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009), Pucanje od zdravlja (1994), Jedno s drugim (1995), Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002), Kad kažem novine / When I say newspaper (1999, 2004), Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007), Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001), Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011), Vesti iz kulture (2008), Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012), Zid je mrtav, živeli zidovi (ur, 2009), Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011), Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014), Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu. Ogledi o političkoj antropologiji, 4 (2020), Na putu u srpski svet. Ogledi o političkoj antropologiji, 5 (2023). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983); Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000); Vreme znakova (1988); Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990); Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009); Pucanje od zdravlja (1994); Jedno s drugim (1995); Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002); Kad kažem novine / When I say Newspaper (1999, 2004); Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007); Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001); Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011); Vesti iz kulture (2008); Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012); Zid je mrtav, živeli zidovi (ur.) (2009); Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011); Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014); Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu (2020).

Latest posts by Ivan Čolović (see all)