Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Izlaganje ministra finansija Siniše Malog, koji je predstavio paket mera za pomoć privredi i građanima Srbije, bilo je dosta jasno i koncizno, uz minimalno političarenje, što je u nastupima predsednika Vučića i premijerke Brnabić već prešlo sve granice pristojnosti, pa i humanosti. Ipak, kada se saberu vrednosti pojedinih (grupa) mera ne dolazi se do sume koju je Mali naveo kao ukupni državni stimulans. Naime, prvi, poreski paket (odlaganje poreza i doprinosa, poreza na dobit i PDV-a) „težak“ je 161 milijardu dinara. Drugi paket – direktna novčana pomoć preduzetnicima i malim i srednjim preduzećima – 97 milijardi. Treći set, tzv. podrška likvidnosti privrede kroz kredite Fonda za razvoj odnosno komercijalnih banaka (u evrima prvo 200 miliona, drugo dve milijarde) 264 milijarde dinara. I na kraju, direktna državna pomoć svim punoletnim građanima od po 100 evra (u dinarskoj protivvrednosti) oko 70 milijardi dinara. Sveukupno to je 592 milijarde dinara ili 16 milijardi manje od ukupne vrednosti paketa koja iznosi 608 milijardi dinara (5,1 milijardi evra). Nije jasno da li je (mada verovatno jeste) u ovu sumu uračunat i poklon penzionerima od 4.000 dinara, ali i to je ukupno oko sedam milijardi. Dakle, fali još.

Ako odete na sajt Ministarstva finansija tamo ćete naći izveštaj sa konferencije za novinare u kojem nema ni svih podataka koje je Siniša Mali tom prilikom izneo. Na sajtu se nalazi i dokument pod nazivom Program ekonomskih mera za smanjivanje efekata krize, ali u njemu ima još manje podataka. Tako da sve to stvara jedan, reklo bi se nepotrebno, utisak aljkavosti i nesolidnosti. Taj utisak, međutim, najmanje je zlo.

Jer, radi se o parama građana Srbije. Dakle, država je obavezna da im ispostavlja tačan račun o tome kako troši njihove pare. Pa i kada im, stvarno ili navodno, pomaže. Zapravo, u tom slučaju naročito.

Država danas (liberalna i demokratska) ima ulogu malo širu od onog poslovičnog noćnog čuvara, tj. da bude neka vrsta osiguravajućeg društva. Dakle, da građanima „obezbeđuje bezbednost“, kako od spoljašnjih tako i unutrašnjih, bilo vidljivih bilo nevidljivih „neprijatelja“. U ekonomiji se to kaže da deluje „kontraciklično“, odnosno da „štedi bele pare za crne dane“. Pa kad crni dani dođu, kao ovih dana, da svojom povećanom potrošnjom pomogne privredi i građanima koji su u krizi. To je njena dužnost, a ne dobra volja, inače zašto uzima polovinu svega što se u Srbiji stvori svake godine.

Ali pošto i u tom slučaju ne troši svoje pare, jer ih nema, nego pare privrede i građana, dužna je da se ponaša racionalno. Kad donosi mere – da triput meri, da ne pretera ni na jednu ni na drugu stranu.

Iako su, dakle, ekonomske mere bile i potrebne i neizbežne stiče se utisak – i taj je najjači – da su i one žrtva Vučićeve neutažive ambicije da bude lider. Ako već ne može u svetu i Evropi, onda makar u regionu. Pa je tako napravio (relativno) ubedljivo najveći paket od 11 odsto bruto domaćeg proizvoda. Pri čemu nije vodio računa ni o selektivnosti ni o socijalnoj pravednosti tih mera. Ali jeste o političkoj isplativosti. Kada je reč o privredi to znači da će pomoć dobiti i sektori vrlo teško pogođeni krizom (hotelijeri, ugostitelji, prevoznici…) i oni čiji su gubici mali ili ih uopšte nemaju. I drugo, onih sto evra dobiće i zaposleni i nezaposleni, i oni sa visokom platom i oni na minimalcu. Stvar je naravno u tome što ako bi odredio neku normalnu granicu, recimo prosečnu platu, za pravo na pomoć, najveći deo njegove baze, javnog sektora, ostao bi uskraćen. A to Vučić u ovoj situaciji nikako ne želi.

Ima, doduše, u ovom paketu podrške jedna „kvaka“ u tipičnom Vučićevom maniru. Naime, u njegovu ukupnu vrednost uračunate su i dve milijarde evra bankarskih kredita za koje će se država pojaviti kao garant. Kolika će biti državna garancija još nije poznato. Ako ona bude oko 25 odsto visine kredita to znači da će država angažovati svega oko 500 miliona evra sopstvenih sredstava. A to dalje praktično znači da državni paket vredi ili da državna sredstva u ukupnom paketu od oko pet milijardi učestvuju sa oko 3,5 milijarde evra.

Ali, pet milijardi zvuči mnogo bolje i masivnije nego tri ili tri i po, zar ne? A kako će tek da zveči kad počne da deli po onih sto evra. Što će biti, kao što je rečeno, odmah posle vanrednog stanja. A neposredno uoči izbora.

Sve u svemu, tako Vučić pomažući nam našim parama kupuje sebi još jedan mandat.

Peščanik.net, 02.04.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)