jezero
Foto: Predrag Trokicić

Da li ste pročitali Istorijski sporazum?

Impresivna je to vanpravna (s)tvorevina, istinska poslastica Tramp-Vučićeve političke Nove ere! A bogata. A živopisna. Od Hamasa do Gazivoda, od slobodne trgovine do Jerusalima, od ključeva Bele kuće do priznanja diploma (kakva nova doktorska šansa za Malog!), od pruga (razume se, brutalno brzih) do LGBT, od Vučićeve tvrdnje da je nešto potpisao sa Amerikancima, do Grenelovog zubatog osporavanja bilateralnosti Srbija-SAD u ovom istorijskom trenutku, od aviona, kamiona i, štaviše, vozova, do priznavanja Kosova od Natanjahua. Od Vučićeve herojske borbe protiv tačke 10. (da Srbija ima priznati Kosovo), koju je on svojim muklim busanjem o junačka prsa (već preraslih u kapitalno poprsje pogodno za kolosalni postament) iz sporazuma izbacio, do tvrdnje da kritične tačke nije ni bilo. Ako je verovati Grenelu, kome je u načelu teško verovati. Nema sumnje, pred glavnim akterima, kad jednom izgube sadašnje pozicije, stoji ozbiljna estradna budućnost.

Nego, ako je čovek ipak donekle ostao pravnik (u inat svemu), ne sme izbegavati da bar sebi proba razjasniti, šta je Istorijski sporazum, kakve to obaveze predviđa za one koji se sporazumevaju, kakve su (šta su) sankcije zbog neispunjenja sporazumno ugovorenih obaveza, koliki su rokovi i kako se računaju. Budući da već prima faciae, ovo i nije sporazum, za potrebe ovog teksta biće (samo) Istorijski.

Istorijski, dakle, nije sporazum. Ne samo zato (niti na prvom mestu zato) što oni koji su pretendovali (pravili se) da su pregovaračke strane, nisu papir zajedno potpisali, već zbog sadržine Istorijskog.

Istorijski ima nekoliko grupa izjava od kojih samo poneka podseća na pravno obavezujuća, sporazumno i slobodnom voljom pregovarača, ugovorena prava i obaveze.

Jednu grupu čine deklaracije o ispunjenju ranije ugovorenih, a neizvršenih obaveza. Na primer: pregovarači se obavezuju da će uspostaviti drumske i železničke veze između određenih mesta. Nema nijedne odredbe o rokovima u kojima će ovo ispuniti, ničeg o tome kakva situacija nastupa ako neko od njih ne izvrši svoj posao. Ovaj deo sporazuma ne ispunjava uslove da bude pravno relevantan.

Sledeću grupu čine izjave koje bi da liče na uspostavljanje neodređene, pa i neodredive ekonomske saradnje. Na primer: obezbediće se sredstva za zajmove malim i srednjim preduzećima; u Beogradu će se uspostaviti „stalno prisustvo američke Međunarodne korporacije za finansijski razvoj“. Ništa o rokovima, ništa o pravnim posledicama neizvršenja. Ničeg pravnog ni u tom delu.

Treća skupina deklaracija posvećena je saradnji sa američkim pravnim subjektima: sa „Ministarstvom energetike SAD-a i drugim odgovarajućim telima američke vlade“, radi izrade studije izvodljivosti koja se tiče jezera Gazivode. Ništa – kad i kako, ništa o tome šta će biti, ako ne bude (saradnje ili vode ili struje?).

Četvrti deo je o naređenjima i zabranama: Hamas se u celini (i celosti) ima smatrati terorističkom organizacijom, sa svim posledicama koje otuda slede. Zlokobna G5 mreža ne sme se pribavljati od nepouzdanih dobavljača, ma šta to značilo i ma ko to kontrolisao. Imaju pregovarači da, u avionskom saobraćaju, proveravaju putnike i sredstva (izražena skraćenicama, koje nemamo svi privilegiju da razumemo). Nema rokova, nema kontrolora, valjda se podrazumeva.

Ima i dirljivi odsek snažne liderske brige o ljudskim pravima. Te promocija slobode veroispovesti, te pronalaženje nestalih osoba, naročito ažuriranje podataka o „broju rešenih i nerešenih slučajeva“, u dve tako, po posvemašnjoj ažurnosti proslavljene zemlje. U tu grupu spada i podvlačenje napora koji Srbija i Kosovo treba da učine u saradnji sa onim zemljama (69 takvih), koje „kriminalizuju, homoseksualnost“, kako bi svojim naprednim i tolerantnim stavovima, te vanserijskim uslovima koje obezbeđuju seksualnim manjinama (jer ih samo prebijaju, a baš retko ubijaju), vaspitno uticale na nevoljnih 69. Nema rokova, nema nagrada niti sankcija.

I, u jednom trenutku, namučena pravnička duša ipak nekako doglavinja do rokova i uzajamnih obaveza. Uspostavljen je jednogodišnji moratorijum! Kosovo ima da se uzdržava od pokušaja učlanjivanja u međunarodne organizacije, a Srbija od podsticanja i podstrekavanja na „otpriznavanje“ Kosova, kako je to jezički i sadržinski virtuozno formulisao ministar Dačić. Jeste, nema predviđenih sankcija za protivne radnje, ali dobro, miriše na pravne obaveze, onako iskosa i izdaleka gledano. Ima se otvoriti i pokrenuti granični prelaz Merdare i njime zajednički upravljati. Hajde sad da ne sitničarim o tome kako se može pokrenuti granični prelaz, koji je po definiciji nepokretnost. Niti o tome gde je utonuo administrativni, a izronio granični prelaz. Sve je to zagubljeno negde u prevodu. Ali, nema ni detinjarija kao što bi bili rokovi i posledice neispunjenja obaveza.

Najzad, jer slatko treba za kraj ostaviti, sledi obaveza Srbije da svoju ambasadu preseli iz Tel Aviva u Jerusalim i to do tačno određenog roka. Postoji, doduše u obligacionom pravu ugovor u korist trećeg. Ali ovde dva pretendovana pregovarača, ničim izazvana, obavezuju jednog na preseljenje koje, istina, ide u korist trećeg (Izraela), ali istovremeno, na teret četvrtog (Palestine), dok pregovaraju na teritoriji petog (SAD). Ova odredba stvarno čini Istorijski istorijskim. Jer čak u mirovnim pregovorima sudeluje ne samo pobednička, nego i poražena strana. Izrael i Palestina spadaju u retke države sa kojima Srbija nije bila u ratu, čak ni na ratnoj nozi. (Mlade su to države, ima vremena.)

Lepo, odista lepo, a nehotice i iskreno, formulisao je ovo Grenel: Istorijski je „rezultat drugačije vrste diplomatije Donalda Trampa“. Tačno je, jeste, takve diplomatije još nije bilo. Neka nam bude svetionik za budućnost svekolikog međudržavnog alternativnog i otmenog vintidž pristupa politici, koji nije ništa drugo nego provizorijum. Šlamperaja, ne politike.

Pa šta ja to hoću? Da ubacim ovako nešto u racionalni pravom uređeni tok (ne)svesti? Silno bih želela. Evo jednog, verovatno apsolutno nepodobnog pokušaja. U pitanju su dve jednostrane deklaracije sa malobrojnim i nedovršenim odredbama koje bi mogle imati pravni značaj da su predviđeni kakvi takvi rokovi, kao i posledice neispunjenja ili propuštanja. Ovo nije sporazum i pogrešno ga je tako nazivati.

E sad, makar i bile dve paralelne jednostrane deklaracije, one moraju biti nekom upućene, jer sadrže obećanja, nade, poneku buduću i neizvesnu radnju, a ima i naređenja i zabrana. Vizuelno, izgleda da su deklaracije izručene predsedniku SAD. Jeste, sedeli su Vučić i Hoti baš kao studenti tremaroši pred profesorom, koji je toliko drugačiji da ne zna tačno koji predmet pita i ko su oni koje ispituje. Profesor je tu ponešto pisao, sad već legendarnim penkalom, da l` ocene, da li potvrdu prijema deklaracija u vidu pisanih radova, da li je svedočio, stavio notarski štambilj, ne znam reći. Glavni tumač pravne prirode dokumenta Grenel kaže da ni Srbija ni Kosovo nisu potpisale bilateralne ugovore sa SAD. Vučić kliče da je Srbija potpisala sporazum sa Amerikom. Oko toga se lome novinarska koplja, oštre se trupe za podršku Vučiću ma gde bio, Đurić se piljarski svađa sa dosad neprikosnovenom Zaharovom i vice versa, opet Grenel – on istinski pati što kleti američki mediji ne pišu o Istorijskom.

Sve je to praćeno kakofoničnom zabavom, već niču i množe se klipovi, vicevi, biće zabave i dalje, biće imitacija, ma svega će biti. Za aristokratiju, kao i za narod. Za svekoliku elitu, kao i za plebs. Oko pompeznog, zlatnim zavesama dekorisanog, skupog, ničeg i ništa. Izuzev zadovoljenja nezajažljive Tramp-Vučićeve sujete i pretećih političkih očekivanja. I tek skromnog Hotijevog očekivanja da održi glavu nad vodom.

Još malo? Još dugo. Ma imena i bila drugačija.

Peščanik.net, 07.09.2020.

Srodni linkovi:

Relja Radović – Ipak nas obavezuje

Saša Ilić – Eufrenija

Srđan Milošević – Predsednik predstavlja, a ne zastupa

Relja Radović – Pravna priroda Sporazuma o normalizaciji ekonomskih odnosa Srbije i Kosova

Ognjen Radonjić – Đavo je u detaljima

Ljubodrag Stojadinović – Niske strasti u Ovalnom kabinetu

Ana Jovanović – Toksična muškost ide u Vašington

Nadežda Milenković – Izliv pljuvačke na mozak

Ognjen Radonjić – Sigurnih godinu dana

Srđan Milošević – U Vašington, s ljubavlju

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)