Foto: Vedran Bukarica
Novi Sad, 13.8.2025, foto: Vedran Bukarica

Kobre su nekada bile pripadnici vojske Srbije. Možda su još, u izvesnom smislu i na nepoznat način, ako vojska postoji kao nekakva oružana sila države. Ona se gasi kao i sve drugo što se ugasilo, ostaci njenih ostataka se otkrivaju slučajno i silom prilika.

Preksinoć je u Novom Sadu mahnito vojno lice isukalo pištolj i pucalo negde u vazduh, kako bi nužno odbranilo sebe i svog štićenika od građana.

Da zastavniku Vladi Brki nije popustila petlja te se prepao za svoj specijalni život, ne bismo ni saznali da je on sa desetak ili ko zna koliko podoficira tzv. vojske bio tokom protesta na položaju u prostorijama novosadskog SNS-a. Kako bi taj tor i lice sa posebnim potrebama u njemu, sačuvao od pobunjenih ljudi po cenu bilo čije glave.

Vlada Brka, to je intimno tepanje predsednika stranke Miloša Vučevića svom ljubimcu. Miloš je štićeno lice sa ozbiljnim smetnjama u misaonim radnjama, i dat je Brki na staranje i hranjenje tela. Nije od koristi da ovde navodimo lično kršteno ime podoficira, u konačnom bilansu ta okolnost je krajnje nevažna.

Na dostupnim slikama se vidi da tamo batinaški odredi i kobre nisu sasvim dobro prošli i pored početne inicijative i vašarske iluminacije: vatrometa, bakljade, eksplozivnih udara i kamenica. Ne zna se pouzdano zbog čega i u ime koga čuvaju ta razbojnička gnezda i koja ih sila tera da dobrovoljno postanu pripuzi za račun stvora neispitanih svojstava.

Ta će se nedoumica razrešavati u dugom procesu, kad se budu tražili i nalazili razlozi pristajanja na sve.

Pitanje je sad: šta rade podoficiri vojske Srbije u prostorijama zloglasne stranke dok se građanski bes kotrlja ulicama i ko ih je tamo doveo?

Milan Mojsilović se odrekao Kobri koje su pod njegovom komandom i prepustio ih svima koji imaju moć nad njim: hulji, njegovom bratu i sinu, Vučeviću i ko zna kome još. Tzv. Kobre su davno prestale da budu vojna formacija i pretvoreni su u posilne, seize i poslugu. Više puta su dobili batine u svom tmurnom poslu, pa i tokom čuvanja prostorija sekte u Novom Sadu.

Tako i Vlada Brka, zastavnik prve klase, čovek koji je prestao da bude vojnik i olako pretvoren u dadilju. On, vidite, brine o životu i dobrobiti čudaka Vučevića nastalog brižljivom negativnom selekcijom, pažljivim odabirom iz posebnog ulizičkog legla.

Nije to najgora vest iz nevojničke biografije Vlade Brke. Svoj položaj čuvara sumnjivog lica M.V. on nije shvatio kao kaznu ili ponižavajući pad. Nego kao uspon fanatika, koji je spreman da pripuca u korist gazde, a za spas sebe. Od naleta onih kojima se zakleo na vernost: otadžbina, služimo narodu i tome slično.

Vlada Brka je iz one postrojbe koja bi, kako jednom reče vodeći dahija, mogla očas, u vremenskom prostoru od nekoliko sekundi, da rastera pobunjene studente. Samo da ih odveže i nahuška. Ali, on se tada još dvoumio oko njihove konačne upotrebe.

Problem je ipak mnogo veći nego što to kazuje basna sa zastavnikom u ulozi ličnog sluge. Vojska više nije u kasarnama. Dovoljan je samo jedan primer da to postane istina. Vrhovnik je prevršio svaku meru, iako za limite on ne mari. Ko još zna koliko je oficira, podoficira i vojnika među batinašima ili na straži u Muratovom gradu. Neki su sigurno poneli artificije iz kasarnskih arsenala kako bi gradove pretvorili u Pasuljanske livade. Šef voli da vidi eksplozije. Svaki grad je meta.

U svom opasnom ispadu sa oružjem, Brka je zatečen dok je njegov vrhovnik obećavao da (još) ne računa sa vojskom na ulicama. Mojsilović je davno prestao da bude vojnik i tumara negde po širokom mundiru. Još se nije oglasio da objasni šta njegov podoficir radi u razbojničkom gnezdu i koga i od koga je tamo telohranio.

General je junak stripa bez reči, meko tkivo koje zasad pristaje na sve, bez bilo kakvog znaka neslaganja sa umobolnim gospodarom. Ako je Vlada Brka posilni Miloša Vučevića, Milan Mojsilović je razdragano uzeo istu ulogu kod kvazimoda. Spreman da mu sačuva vlast po cenu koja je nezamisliva.

Svojim pucnjem ko zna u šta, zastavnik Vlada Brka je možda otvorio sezonu završnih radova.

Peščanik.net, 15.08.2025.

Srodni link: Dejan Ilić – Da je nama zastavnik

NADSTREŠNICA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)