Odlomak iz knjige „Podijeljeno nebo Evrope. Zašto Zapad ne razumije Istok“ Norberta Mappes-Niedieka, u prevodu Izeta Kuljanovića, Fabrika knjiga, 2024.
Predrasude u evropskoj B-klasi i protiv nje
Poznato je da je trava u komšijinom vrtu uvijek zelenija. I rublje je bjelje, kao što znaju žene iz Sambotela. Zato svaki put kad odu u kupovinu preko obližnje granice prema Austriji donesu nekoliko pakovanja deterdženta za pranje rublja. Ista se marka, doduše, može kupiti i u supermarketu u Mađarskoj. Ali tamo je ona lošijeg kvaliteta. Kao uostalom sve: pica iz zamrzivača, kocke za supu, limunada i keks. Samo je pakovanje s ove i s one strane granice isto. Ljudima na Istoku uvijek se servira sadržaj B-klase.
Iskustvo žena iz Sambotela dugo je bilo općepoznata stvar ili, kako to skeptici nazivaju, urbana legenda, nešto što puno ljudi smatra nespornim iako niko nije mogao navesti izvor. Ali jednog dana mađarski premijer načeo je tu temu. Njegove kolege u susjednim zemljama bez oklijevanja su se složile s njim. Predsjednik Evropske komisije, čovjek s izrazito razvijenim instinktom, odmah je u toj temi namirisao barut velikog eksplozivnog potencijala i naredio provođenje istrage. Istraga je i provedena. Rezultati dugogodišnjih ispitivanja i diskusija obuhvataju sve što se mora znati o odnosu između Istoka i Zapada.
Rezultat broj jedan: žene iz Sambotela bile su u pravu, i to ne samo za deterdžent. Omiljeni keksi s maslacem koje pravi jedno preduzeće iz Hannovera na Istoku zapravo su bili proizvedeni s palminim uljem. I na optužbu da su prodavali pakovanja s manjom gramažom, da su naprimjer u vrećice čipsa iste veličine stavljali manje čipsa nego u druge, proizvođači su teško mogli uzvratiti dobrim argumentom. Digla se velika prašina. Jedne poljske novine pisale su o „rasizmu u ishrani“, a predsjednik bugarske vlade govorio je o aparthejdu. Šef kancelarije mađarskog premijera predosjetio je „najveći skandal u novijoj historiji“. Sve istočnoevropske zemlje aktivirale su svoje institute za kontrolu životnih namirnica koji su se detaljno pozabavili optužbama. U slučajevima u kojima su razotkriveni proizvođači su se većinom pravdali tvrdnjom da su u „zemljama tranzicije“ i prodajne cijene niže. Ali ipak su požurili promijeniti recepture i veličinu pakovanja. Nije samo EU nego su i veliki koncerni brzo shvatili kakva se razorna snaga krije u tim optužbama.
Ali proizvođači se nisu htjeli posipati samo pepelom. Gdje odstupanje u kvalitetu nije moglo biti dokazano ili nije bilo tako očigledno, prali su ruke. Postoje, doduše, razlike u sastavu njihovih proizvoda od zemlje do zemlje, objašnjavali su. To međutim nema veze s kvalitetom ili cijenom, a posebno ne s Istokom ili Zapadom, tvrdili su. Zaista, svi u toj industriji znaju da se ukus potrošača razlikuje od zemlje do zemlje i od regije do regije. Na sjeveru Španije žumanca moraju biti tamna, u južnoj Španiji svijetla. U pokrajini Češkoj potrošači žele kiseo hljeb, u Moravskoj sladak. „Kod čipsa s paprikom poljski potrošači“, pisala je jedna firma Evropskoj komisiji, „imaju potpuno drugačija očekivanja u pogledu okusa nego drugi potrošači u Evropskoj uniji“.
To je stvar kulture, objašnjavali su marketinški eksperti. Ukusi se, očigledno, ne razlikuju samo kod prehrambenih namirnica. Španci žele deterdžent s mnogo hlora, Nijemci ne. U Italiji deterdžent u mašini za pranje rublja mora jako pjeniti i bacati mjehuriće, inače potrošačice misle da ne pere dobro. S druge strane u Švedskoj deterdžent treba biti što nenametljiviji. Tad klijentica misli da deterdžent ne oštećuje rublje.
Za objašnjenja proizvođačâ nije bilo razumijevanja. U Poljskoj su dosjetljivi trgovci na malo nastavili na vlastitu ruku kupovati deterdžent za pranje rublja zapadno od poljske granice i nudili ga u malim varšavskim prodavnicama kao „njemačku hemiju za domaćinstvo“, iako su se ti proizvodi pod istom markom mogli kupiti u obližnjem supermarketu u gradu. U jednoj anketi 80 posto Hrvata izrazilo je uvjerenje da im koncerni podvaljuju nekvalitetnu robu. Kako god to posmatrali, dobivamo lošiji proizvod – proizvod drugog reda. To se uvjerenje vrlo teško može poljuljati.
Pozivanjem na različite potrošačke „kulture“ proizvođači su samo dodatno pogoršali stvar. Između sjeverne i južne Španije ili između Češke i Moravske razlike mogu biti stvar ukusa. Ali ako se radi o razlikama između Istoka i Zapada, uvijek je unaprijed jasno šta je bolje. Tu ne pomažu ispitivanja.
Ko u Istočnoj Evropi ima više hlora u sredstvima za čišćenje nego negdje na Zapadu nije ponosan na to; ko dobije manje hlora nego s druge strane granice – isto tako. Ako smjesa za puding u Sloveniji sadrži triput više šećera nego u Njemačkoj, od nje se deblja i stradaju zubi. Ali ako fanta u Italiji ima dvostruko više šećera nego u Mađarskoj, talijanska je bogatijeg okusa i sadržaja. Dobro je ono što Zapad ima. On ne isporučuje samo proizvode nego određuje i mjerila. Zato svako poređenje između Istoka i Zapada dovodi do istog rezultata o čemu god da se radi: o limunadi, zakonskim načelima, umjetnosti ili svakodnevnom ponašanju. Spoznaja broj tri glasi: ono što je na Istoku drugačije time automatski postaje B-klasa.
Tako pokušaji Istoka da nadoknadi propušteno, i oni s pozitivnim ishodom, završe uvijek u zamci: da bude nadmašen, čemu je u svoje vrijeme stremio vođa Sovjetskog Saveza Nikita Hruščov, Zapad ni po definiciji ne dozvoljava. Sovjetski Savez u nekom je trenutku uspio postati najveći proizvođač čelika u svijetu, ali uskoro je morao shvatiti da čelik odjednom više nije bitan. Ako je neko na Istoku bolji od Zapada, to se ne cijeni. Čak ni u vlastitoj zemlji.
Sedamdeset pet godina Istok se, prema raširenoj legendi, mogao naprimjer ponositi time što najveća zgrada na svijetu nije bila u Londonu ili u Parizu, nego u Revalu, današnjem Tallinnu, na obali Baltičkog mora.1 Ali da crkveni tornjevi moraju biti visoki, zapadnjačka je ideja: uvijek Zapad voli ići nebu pod oblake, dok na Istoku crkve obično imaju kupole koje predstavljaju zaštitni nebeski svod. Doduše, u Sankt Peterburgu danas se nalazi najveći neboder u Evropi. Ali kad je bio otvoren 2018. godine, bio je tek na 12. mjestu u svijetu, a u New Yorku se u međuvremenu ionako niko više nije zanimao za visinu zgrada. Ni s društvenim napretkom situacija nije ništa bolja. Više obrazovanje za žene u Rusiji bilo je dostupno prije nego u SAD-u, samo što to u tradicionalnom pogledu na svijet koji je preovladavao u carskoj Rusiji nije bila nikakva prednost.
Istok se uvijek smije radovati samo drugom mjestu. Tako je Temišvar nakon New Yorka postao drugi grad po veličini na svijetu s električnom uličnom rasvjetom. Budimpešta je nakon Londona postala drugi grad s podzemnom željeznicom u Evropi. Za ponos je potreban zapadnjački uzor. Prvo mjesto samo je po sebi nedostižno. Još kad je carica Katarina na dvoru u Sankt Peterburgu uvela manire otmjenije nego na zapadnoevropskim dvorovima, papski nuncij zajedljivo je govorio o „pretjeranoj etikeciji“; očigledno se želi, dodao je, „ličiti aristokratskim nacijama“. Ako ste slučajno napravili iskorak, odmah ste pretjerali. Možete daleko dogurati, ali cilj ne možete dostići.
Vječno drugo mjesto, vječiti lošiji položaj, utkano je u predstavu o sebi i historijske mitove istočnoevropskih nacija. Istok sam sebe gura u zapećak. Već i bitke i junaštva predaka služe u sjećanju prvenstveno tome da se zapravo zaštiti ono što je važno, dragocjeno – Zapad. Poljska je, tako kaže legenda, nakon Prvog svjetskog rata spriječila da se Oktobarska revolucija iz Rusije proširi na Njemačku, a odatle i na cijelu Evropu. Znači Poljska se nije borila i patila za sebe. Poljaci su također oslobodili Beč kad su Turci opkolili grad – Beč, a ne Varšavu. Hrvati su kod Siska potisnuli Turke, koji su, doduše, osvojili cijelu Hrvatsku, ali odatle nisu prodrli dalje na zapad. Kasnije, u Tridesetogodišnjem ratu, Hrvati su bili u carskim rezervnim snagama, a 1848. godine ugušili su revoluciju u Mađarskoj – za cara u Beču, ne za sebe same.
Mi na Istoku branili smo Zapad, čak ga i spasili: historija svuda na Istoku Evrope ima svoju varijantu. U poznatoj Bici na Kosovu Srbi su se protiv Osmanlija borili do posljednjeg i za to platili cijenu od petsto godina tuđe vladavine. Slična priča postoji u modernoj verziji. Mađarska je, tako glasi aktuelna priča, 1989. otvaranjem granice uništila Njemačku Demokratsku Republiku i time Nijemcima poklonila ponovno ujedinjenje.
Pouka ove priče uvijek je ista: nije nama do nas samih, nego nam je do drugih, do onih na Zapadu. Za njih se borimo, za njih smo tu.
Naučnici koji se bave historijskom mitologijom u 21. vijeku ponovo imaju pune ruke posla i priču o ulozi žrtve rado inkorporiraju u predstavu o srednjovjekovnoj tvrđavi. Mi, Poljaci, Srbi, Mađari, Ukrajinci, Hrvati, Bugari borimo se ispred zidina protiv hordi divljih konjanika iz azijske stepe ili protiv muslimana s Istoka. U ažuriranoj verziji više se ne pojavljuju Mongoli ili Turci, nego boljševici ili, u novije vrijeme, ratne izbjeglice s Bliskog istoka. Ali osnovna je konstelacija ista. Tvrđava je Zapad; tamo ljudi sjede sigurni i zaštićeni. A mi se borimo bez zaštite zidina. Mi jesmo zidine.
Naša borba, tako glasi istočnoevropska priča, u tvrđavi se teško ili nikako ne primjećuje, čak se ponekad arogantno ismijava. Nikako se ne vidi koliko se snažno moramo braniti. Borimo se u mrtvom uglu. Još gore: oni u tvrđavi, oni na Zapadu, sablažnjavaju se nad tim koliko smo često zadrti. Liberalnost, opuštenost koju oni sebi tamo u tvrđavi dozvoljavaju mi sebi ne možemo priuštiti. Mi smo ti koji održavaju moral tvrđave. Oni tamo unutra su se opustili. Tako je i sam ponos na vlastiti identitet, nepatvorenost običaja, borbenost, junaštvo zapravo sekundarni ponos. Ono što oni tamo u tvrđavi propovijedaju jedino mi ovdje izvan nje shvatamo zaista ozbiljno.
U kolektivnom nesvjesnom skriva se slika moralno posrnulog Zapada. Nju je vijekovima utjelovljivao papa u Rimu, koji je uvijek hinio pobožnost, a tajno pirovao, širio razvrat i živio u izobilju. Po potrebi ta se slika u svakom trenutku može reaktivirati. U ratu na Kosovu beogradska propaganda prikazivala je Srbiju kao branu protiv islama i navodnog primitivizma, a ni jedno ni drugo ne ugrožava prvenstveno Srbiju, nego Zapad. Umjesto da bude uz hrabru Srbiju u njenoj borbi, Zapad ju je iznevjerio. Kad je trebalo da izvjesi bajrak kršćanstva, američki predsjednik bavio se svojom praktikanticom.
Zapad Istoku duguje zahvalnost, ali nikad ne ispunjava svoju obavezu: takav obrazac razmišljanja određuje i naknadno tumačenje hladnog rata. Hrabra Poljska, koja je spasila Zapad od boljševizma, postala je plijen Sovjetskog Saveza. Konferencija savezničkih snaga SAD-a, Sovjetskog Saveza i Velike Britanije u Jalti, na Krimu, postala je u novim nacionalnim legendama šifra za izdaju istočne Srednje Evrope od strane Zapada. Tada su, prema tom tumačenju, američki predsjednik Roosevelt i britanski premijer Churchill zemlje te regije bez borbe predali utjecaju Sovjetskog Saveza i njegovom diktatoru Staljinu. Još početkom 21. vijeka kad se pričalo o proširenju EU, „krivica“ koju je Zapad trebao okajati bila je dio svakog političkog govora.
Takav prikaz uklapa se u svaki kliše žrtvovanog Istoka, ali ne odolijeva kritičkim pogledima historičara. Ne tek od Jalte, nego već od februara 1945. godine Crvena armija kontrolirala je istok Evrope, ona je bila ta koja je njemačke trupe protjerala s istoka Evrope. Još u oktobru 1944. Churchill je na jednoj konferenciji u Moskvi na cedulji zabilježio koje će sile ubuduće imati koliko utjecaja na jugoistoku Evrope. Devedeset posto Grčke je trebala pripasti Zapadu, a Bugarska i Rumunija sovjetskoj zoni utjecaja, dok su Jugoslavija i Mađarska trebale postati neutralne. Takva podjela odražavala je odnose moći koji su već tada vladali. Da se Staljin držao dogovora iz Jalte, željezna zavjesa bila bi manje gusta, a uz to bi se i protezala istočnije.2
Slika ravnodušnog, u svoju pravednost uvjerenog Zapada i prevarenog, izdanog Istoka nije izmišljotina. U Jalti, doduše, nisu žrtvovane cijele zemlje, ali zato jesu milioni sovjetskih građana i istočnih Evropljana koji su odmah nakon rata „repatrirani“, prebačeni u svoje domovine, iako ih je tamo u najmanju ruku čekalo zatvaranje u logor, a često i smrt. Oni nisu bili važni, bili su, takoreći, kolateralna šteta. Teško se može osporiti da je carski dvor u Beču u 18. vijeku naseljavao kršćanske „seljake branitelje“ na granici prema Osmanskom Carstvu kako bi se borili protiv „Turaka“ da bi te seljake kasnije ostavio na cjedilu. Ko se čudi priči o žrtvovanju istočne Evrope neka se sjeti svađe oko kvaliteta prehrambenih namirnica. Istočni keksi s maslacem zaista su pravljeni s palminim uljem.
I zaustavljanje ratnih izbjeglica nakon 2015. godine dobro se uklapa u sliku. Njemačka i Zapadna Evropa smatraju da su okružene loše osvijetljenim odbrambenim rovom oko tvrđave koji čine države neprijateljski raspoložene prema migracijama i izbjeglicama: Mađarska, Bugarska, Hrvatska. Zahvaljujući tom kordonu sam Zapad nije morao biti brutalan, pa je tako predstava koju Zapad ima o vlastitoj humanosti i vrijednostima ostala netaknuta. Ako su preopterećeni makedonski policajci tukli izbjeglice koje su zapravo htjele u Njemačku, Švedsku ili Austriju, zapadnjačke televizijske gledaoce iznova se uvjerilo da je istočni Evropljanin sklon mržnji prema strancima. To je kao s keksima s maslacem i deterdžentima za pranje rublja: činjenice dodatno ističu unaprijed formiran kliše. Preuranjena uopćavanja se, doduše, mogu opovrgnuti tačnim posmatranjem. Ipak u sjećanju na kraju ostaje samo ono što je „opet bilo tipično“.
***
Kad se stvar obrne, pogled je sa Zapada na Istok prije svega jedno: površan. Šta se tamo uopće i može otkriti? Istočna Evropa rijetko se ili nikako ne posmatra kao nešto „drugačije“, kao nešto neobično, a time i opasno, niti kao egzotično, pa time i privlačno. Nijedan opis ne može proći bez riječi kao „već“ ili „još“. Dvije decenije Zapad je bio učitelj, kandidatima za pristup izdavao svjedočanstva i potvrđivao njihovu zrelost. Kandidati za ispit uvijek su „kasnili“ i „zaostajali“ ili pak „dobro napredovali“. U zavisnosti od napretka dobijali bi posebne „domaće zadatke“. Za takozvani ostatak Evrope, šest preostalih pretendenata na Balkanu, to još uvijek važi. Oni koji čak nisu dobacili ni do statusa kandidata „zaostaju“ još više. Jedan istraživač čak tvrdi da je izraz zaostalost (na engleskom „backwardness“) direktno proizišao iz odnosa između Istoka i Zapada u Evropi. Kad jedni misle da su već dovoljno uznapredovali, svi koji se ravnaju prema njima moraju se smatrati zaostalima.3
Najkasnije od trenutka kad je većina zemalja krenula putem ulaska u EU razlika između Istoka i Zapada više se ne shvata kao lokalna, nego kao vremenska razlika. Time je svaka jednakost postala nemoguća. Šta se uopće može naučiti od učenikâ? Uostalom razvoj koji Istoku tek predstoji nama na Zapadu već je poznata stvar. Čak i zapadnjački simpatizeri Istoka u osnovi razmišljaju u vremenskim kategorijama. Dok se Zapad gubio u multikulturalnosti, feminizmu i individualizmu, Istok je po njima sačuvao svoju izvornost, „zdrav ljudski razum“, „etničku čistotu“. Zapad je poludio. Istok je „još“ normalan. Zvali mi to nazadnim ili iskonskim, ideja je iza atributâ ista.
Nepoznavanje nalaže određen respekt. Ali ko je danas onakav kakvi smo mi bili jučer ili čak želi postati onakvim kakvi smo mi danas mora biti spreman na naš prijekor, kritiku ili pridikovanje. Jedino što ne moramo baš i posramiti one koje podučavamo; upravo u Istočnoj Evropi nije bitno samo šta se kaže, već kako se to kaže. Kandidati su čak pristali na to da samo zbog forme jednu cijelu deceniju pregovaraju o smjernicama i direktivama EU „o kojima se nikako ne pregovara“. Ali kad je osam zemalja kandidata za ulazak u EU tokom sukoba oko rata u Iraku stalo na stranu SAD-a i time Nijemcima i Francuzima gurnulo prst u oko, zbog čega je predsjednik Jacques Chirac primijetio da su kandidati „propustili priliku da šute“, predsjednik Bugarske čak je pozvao francuskog ambasadora na razgovor.
Preosjetljivost je ugrađena u odnos između Istoka i Zapada. To što su Nijemci u Drugom svjetskom ratu na Istoku otkrili „manje vrijednu rasu“, Poljake i Čehe ponizili kao sluge i što su im njihovi životi bili daleko manje vrijedni nego životi također porobljenih Francuza i Nizozemaca bio je samo vrhunac jednog odnosa koji je u principu postojao i otprije i koji se održao i u ujedinjenoj Evropi. „Njemačka nadmoć može se ostvariti, ali se ne može sakriti“, napisao je jednom prilikom mađarski esejist i pisac György Konrád. „Kad se na licu odslikava izraz nadmoći, i u očima se pojavljuje odsjaj spoznaje.“4
Ponekad na Zapadu i danas ispliva arhaična slika Istočne Evrope o kojoj se u svakodnevnici ne sluti. Kad su psi lutalice jednom u Bukureštu nasmrt izujedali četverogodišnjeg dječaka, rumunska vlada usvojila je zakon o „eutanaziji pasa“. Jedna francuska organizacija za zaštitu životinja polemizirala je protiv „krvavih masovnih čistki“ u Rumuniji. U Beču su održane demonstracije ispred rumunske ambasade: zapaljene svijeće okruživale su parolu „Shame on Romania!“ Jedna internetska stranica koja je na najvidljivijem mjestu prikazala sliku s desetak mrtvih štenadi uspjela je prikupiti stotine reakcija čitalaca. Na jednom posebno odvratnom videu nepoznatog porijekla vidjeli su se muškarci koji su zapalili jednog psića i sladili se njegovim mukama. „Ovoj rulji u Rumuniji želim užasnu smrt“, napisala je jedna žena iz Bavarske. „Još jedna nacija koju ne podnosim“, podržala ju je jedna Irkinja. „Kad mi opet na ulici budu tražili milostinju, skresat ću im sve u lice.“
Rumuni su se branili. U Bukureštu ima 60.000 pasa lutalica, izjavila je gradska uprava, a Zavod za zdravstvo objavio je da se dnevno deseci ljudi, od toga svako peto dijete, nakon ujeda pasa moraju vakcinisati protiv bjesnila. U Rumuniji je sva empatija bila na strani četverogodišnjaka iz Parka lipa, dok su zaštitnici životinja na Zapadu bili na strani pasa. Dijete je zalutalo u ograđen teren, moglo se pročitati na internetskoj stranici. Psi su slatki, Rumuni su okrutni: a Rumuni su to nipodaštavanje odmah shvatili.
***
Do 18. vijeka Zapadu „Istok“ nije bio ni na radaru. Poljska je bila Poljska, Bohemija je bila Austrija, Baltik je bio njemački. Rusija je bila daleka, mračna, šumovita zemlja i nije se nalazila na istoku, nego na sjeveru. S druge strane, Balkan je bio „orijent“ ili „Turska“: počinjao je odmah iza Beča. Ako je u svijesti savremenika prolazila linija razdvajanja preko kontinenta, onda je to bilo između Okcidenta i Orijenta, znači između kršćanstva i islamskog svijeta. Druga se protezala duž Alpi i razdvajala je barbarski Sjever od civilizacije mediteranskih zemalja. Evropski Istok postoji tek od prosvjetiteljstva. John Ledyard, američki pustolov i svjetski putnik, stigao je do Jakutska u Sibiru. Na povratku otuda tek na poljsko-pruskoj granici osjetio je da je „ponovo u Evropi“. To je očigledno bio raširen topos: Napoleonov general Philippe-Paul de Ségur „napustio je potpuno Evropu“ kad se preko istočne granice Pruske probio do Poljske i imao osjećaj „da se vratio deset vijekova unazad“. Ništa ne ukazuje na to da je tamo u to doba zaista postojala tako izražena civilizacijska razlika. Ali kliše prosvijetljenog Zapada i zaostale Istočne Evrope dobro se uklapao u napredno mišljenje koje se upravo stvaralo i željelo biti zadovoljeno.5
Tek su se Voltaire i Rousseau, veliki filozofi prosvjetiteljstva, zainteresirali za Istok – makar na neki način. Voltaire je dizao u nebesa Katarinu Veliku i hvalio prosvjetiteljsko djelovanje carice. Mislio je da je očigledno princeza porijeklom iz Njemačke bila ona prava koja će primitivne seljake naučiti da vode razuman život. Jean-Jacques Rousseau, „zeleni“ među pretečama svoga vremena, s druge je strane hvalio slobodoljublje i originalnost Poljaka. Svi su Evropljani, govorio je, užasno prilagođeni, navodno globalizirani, svi izgledaju isto i slično misle. Samo ne Poljaci.
Ali oba su filozofa izbjegavala svoje teze izložiti testu stresa. Niti je Rousseau ikada bio u Poljskoj niti je Voltaire ikada bio u Rusiji – uprkos upornim pozivima carice. Rusija i Poljska bile su njihove „pet nations“, njihove nacije kućnih cuka, kako to naziva bugarsko-američka historičarka Marija Todorova, kad moćne i utjecajne osobe sa Zapada koriste narode Istoka kao površinu za projiciranje svojih ideja.6 Stari običaj među evropskim silama da se posvađaju sa svojim najbližim komšijama i sprijatelje se s ovima do njih u Francuskoj i Poljskoj donio je, doduše, puno zanosa u prijateljstvu među narodima i malo poljske emigracije u Pariz, ali malo istinske znatiželje. Tek 1990-ih njemački pokušaj da se osovina Pariz–Berlin produži do Varšave i od nje izgradi „Weimarski trokut“ propao je zbog izrazite neizainteresiranosti Francuske.
Njemački prosvjetitelj Johann Gottfried Herder raspolagao je znatno širim vlastitim pogledima nego oba mislioca iz Francuske. Bio je porijeklom iz istočne Pruske, čitao Rousseaua, ali i živio pet godina u Rigi kao ruski podanik i tamo upoznao Latvijce, Poljake i Ruse. Njegovi pogledi i dan-danas oblikuju njemačku, i ne samo njemačku, strukturu predrasuda prema Istoku. „Slaveni“, smatrao je pruski pastor, „nisu agilan ratnički i pustolovan narod kao Nijemci“. U svakom slučaju nisu prethodnica, više zaštitnica: „Štaviše, tiho su slijedili Nijemce i zauzimali mjesta i zemlje koje su oni ostavili za sobom.“ Radili su to odlučno i uspješno, „dok konačno nisu zauzeli ogroman pojas zemlje koji se prostire od Dona do Elbe i od Baltika do Jadranskog mora“.
Herderov opis potječe iz 1786. To nije napisano sa zlom namjerom, ali ima tu i nipodaštavanja. Slaveni su, pisao je Herder, uvijek marljivo i skromno radili, a nedjeljom igrali uz svoje priproste pjesme. „Sadili su voćke i vodili sretan život po svom ukusu ispunjen muzikom.“ Pritom su bili „ponizni i poslušni i mrzili pljačku i grabež“. Iza riječi hvale nazire se predstava da je dobroćudnom i za vođenje rata nesposobnom slavenskom narodu trebala germanska takoreći „proaktivna“ zaštita – zaštita koju Rusi većinom ne dobivaju, kako Herder uz uzdah dodaje: „Tako se više nacija, ali najviše one iz njemačkog plemena, ogriješilo o njih.“ A pritom se radilo o blagoj formulaciji. A upravo su Prusi i Austrijanci, zajedno s Rusima, radili na tome da među sobom podijele Kraljevinu Poljsku.7
Psihološke skice narodā, kako ih je izradio Herder, ali jedva da ih je izmislio, njemački nacionalsocijalisti pretvorili su u nešto prosto, prezirno, nipodaštavajuće. Štaviše, ponašali su se kao da su njihovi zli klišei prirodnonaučno istraženi i provjereni. U djelu Günther, široko rasprostranjenom standardnom priručniku nacionalsocijalističke rasne teorije, opisuje se zlokobna „istočnobaltička rasa“ s „osobinama tipičnog malograđanina“. „Sve što se ubraja u pojam junaštva“, ali i „velikodušnosti, lahkomislenosti, rasipnosti i svake vrste darežljivosti“, nisu „vrline istočnobaltičke rase“. Zbog nedostatka „osobina vođe“ tamošnjim ljudima treba tuđe vođstvo koje oni uprkos „negodovanju i zavisti“ strpljivo podnose – stajalište rase gospodara koje su Česi i Poljaci nedugo nakon toga fizički iskusili na vlastitoj koži. Ideolozi nacionalsocijalizma ubrajali su Ruse u „istočnobaltičku rasu“, priznavali im „žilavu ustrajnost“ i pripisivali im oblik nosa koji je „prema zapadnjačkom mišljenju naročito ružan“. Plava kosa i plave oči inače utjelovljene „nordijske rase“ Rusima nisu bili od koristi. Njihova je kosa, tvrdili su nacionalsocijalisti, „pepeljastoplava“ umjesto „zlatnoplava“, oči su im više sive nego plave.8
Hladni rat vođen je pod političkom, a ne pod nacionalnom zastavom, ali obje predstave o protivniku pružale su dovoljno prostora za njegovanje starih nacionalnih klišea. Njemački nacionalsocijalisti, koji su donedavno prezirali „slavenske podljude“, svoju odbojnost sad su očitovali prema boljševicima a da predmet svoje mržnje nisu morali pretjerano preoblikovati. Za poslijeratnu generaciju cijela regija nestala je u ideološkoj magli. Za istočnu Evropu još se samo interesirao određen broj komunista na Zapadu i mali broj istočnoevropskih emigranata od 1950-ih do otprilike 1980. godine.
Istok je postao nešto sasvim drugo. Već davanje naznaka da bi se iza ideološke fasade Istočnog bloka mogla skrivati ljudska normalnost u ono je vrijeme bilo predmet uspješne provokacije. „Back in the U.S.S.R.“ naziv je hita Beatlesa iz 1968. U tekstu se jedan Rus nakon putovanja u inostranstvo ponovo raduje povratku kući – ne Gulagu i GPU-u, nego planinama, balalajci i ukrajinskim djevojkama. „You don’t know how lucky you are, boy“: konzervativci su provjeravali političku korektnost same ove rečenice koja se u tekstu pjeva lirskim Ja i pripisali joj „prosovjetsku orijentiranost“. Istovremeno su pravi komunisti iz drugih dijelova svijeta, kao što je Ché Guevara, uživali velik ugled. Publici njemačkog govornog područja švicarski pjevač šlagera Stephan Sulke 1977. interpretirao je baladu o „čovjeku iz Rusije“ koji je zaista pokazao osobine ljudskog ponašanja: „Čovjek iz Rusije znao se smijati, biti sretan i šaliti se, bio je čovjek isto kao ja i ti.“ Čak su i pristalice mirovnog pokreta protiv postavljanja raketa srednjeg dometa početkom osamdesetih godina njihovi pop-idoli bez ikakve ironije uvjeravali da su u principu ljudi sa Zapada i Istoka sposobni da međusobno spolno opće: „We share the same biology“, pjevao je britanski muzičar Sting, „regardless of ideology“.
U ujedinjenoj Evropi nešto slično više se ne može čuti, a kamoli pročitati. Međutim omalovažavanje i demonstrativno zaziranje od drugih i drugačijih naziru se tik ispod površine i svako malo također dođu do izražaja. Istočni Evropljani i istočne Evropljanke, kad ih se tako spomene u novinama, dijele se na njegovateljsko osoblje i čistačice, sezonsku radnu snagu u poljoprivredi i vozače kombija zrelih za otpad. „Eastern Europeans“ samim svojim postojanjem dali su odlučujući argument za Brexit – potkrijepljen reportažama iz Bostona u grofoviji Lincolnshire, mjestu u kojem živi mnogo Poljaka, Litvanaca i Latvijaca. Da su imigranti tamo smetali, bavili se zabranjenim ili nepoželjnim stvarima, nije se znalo pa čak ni tvrdilo. Ako se u supermarketima mogu pročitati obavještenja na poljskom, rumunskom ili srpskom jeziku, onda su ona u najboljem slučaju prijetnja potencijalnim kradljivcima. Njemačka štampa skovala je izraz „jugoistočni Evropljanin“ kao šifru za Rome. U Nizozemskoj desničarska Stranka za slobodu uspostavila je posebno „mjesto za prijavljivanje stanovnika Istočne Evrope“ s ciljem da se domaćim građanima pruži prilika da se žale na imigrante.
***
Istočna Evropa kroz historiju je ponekad za Zapad bila stepen njegova vlastitog propadanja, ponekad prijemna kancelarija ili rov oko tvrđave, ponekad zaštitnica. Kad joj je Zapad ipak priznao vlastiti identitet, to je u najboljem slučaju bila neuspješna alternativa ili ogledalo u koje se nerado gledalo. Za Evropsku uniju jednakopravnih naroda to nije dobar preduslov.
Ako su narodi konkurenti jedni drugima kad je riječ o lokacijama za najmodernije investicije, moći i prestižu, lahko je pogoditi ko će dugoročno gledano biti pobjednik, a ko gubitnik. Ne očekuje se u EU da će evropske države mijenjati pozicije u borbi za značaj i dominaciju kao što je to bio slučaj sa Španijom, Francuskom i Engleskom na početku novog doba i Rusijom i Kinom krajem 20. vijeka. Ali to bi ionako bila upitna vizija. U boljoj Evropi svaki bi se pojedinac jednako mogao osjećati kao kod kuće i slobodan da sam odluči koliko će se snažno i hoće li se uopće identificirati sa svojom nacijom. „Trebate nas razumjeti i poštovati!“ zahtijevao je prvi postkomunistički premijer Poljske Tadeusz Mazowiecki od svojih zapadnih prijatelja dok je još bio disident: razumjeti, a ne odgajati. Vrijedi pokušati.
Norbert Mappes-Niediek, Fabrika knjiga, maj 2024.
Peščanik.net, 29.08.2024.
Srodni link: Fabrika knjiga – Podijeljeno nebo Evrope
LJUBAVNA PESMA ZA EVROPU________________
- Navodno od 1549. do 1625. kad je grom skratio toranj. Koliko je bila visoka Crkva sv. Olafa, ne zna se sasvim tačno jer se tadašnje mjere za dužinu ne mogu lahko utvrditi.
- Bez uvijanja i bespoštedno to je analizirao Rolf Steininger: Die USA und Europa nach 1945 in 38 Kapiteln, Reinbek bei Hamburg, 2017.
- Daniel Chirot: “Causes and Consequences of Backwardness”, u: ders. (Hg.): The Origins of Backwardness in Eastern Europe: Economics and Politics from the Middle Ages until the Early Twentieth Century. Berkeley, 1991, str. 1–14, ovdje str. 10f.
- György Konrád: Vor den Toren des Reichs (Aus dem Ungarischen von Hans-Henning Paetzke), Frankfurt am Main, 1997, str. 56.
- Amerikanac Larry Wolff tome je posvetio cijelu knjigu: Inventing Eastern Europe: The Map of Civilization on the Mind of the Enlightenment, Palo Alto, 1994.
- Još jedna poučnija knjiga, ovoga puta iz pera Marije Todorove: Imagining the Balkans, New York i Oxford, 1997.
- Johann Gottfried Herder: Ideen zur Philosophie der Geschichte der Menschheit: Band 2, Berlin i Weimar, 1965 [1786], str. 280–283.
- Citati iz knjige Hansa F. K. Günthera: Rassenkunde des deutschen Volkes, München, 1933, str. 232 ff.
