Predgovor iz knjige „Podijeljeno nebo Evrope. Zašto Zapad ne razumije Istok“ Norberta Mappes-Niedieka, u prevodu Izeta Kuljanovića, Fabrika knjiga, 2024.
„Makar nebo ne mogu podijeliti“, reče Manfred zajedljivo.
Nebo? Ovaj nebeski svod nade i čežnje, ljubavi i tuge?
„Upravo“, reče ona tiho.
„Najprije se dijeli nebo.“
Christa Wolf, Podijeljeno nebo
Predgovor beogradskom izdanju
Dvojica potpuno različitih muškaraca srela su se u kasno ljeto 1994. na večeri u rezidenciji za službene goste američkog predsjednika u Washingtonu. Jedan, sin roditelja profesora u Connecticutu, bio je profesor ekonomije na Univerzitetu Harvard i smatran je svojevrsnim čudom od djeteta. Drugi, sin radnika iz sumornog grada 1500 kilometara istočno od Moskve, progurao se u aparat komunističke partije uprkos lošim ocjenama u školi i cijeli je život muku mučio sa stranim jezicima. Ovaj prvi, tada star 38 godina, nije bio na funkciji ni pola godine. Drugi, u dobi od 55 godina, bio je ministar gasne industrije i nakon raspada Sovjetskog Saveza osnovao je Gazprom, najveći i najmoćniji koncern u novoj Rusiji. Dva pola između kojih se prostire podijeljeno nebo Evrope.
Susret Istoka i Zapada protekao je uz puno sukoba, kao što se i moralo očekivati; njih dvojica tokom večere jedva su stigla nešto pojesti. Larry Summers, čudo od djeteta, odmah je počeo s predavanjem. Tema je bila „uslovljavanje“, u to vrijeme baš popularna krilatica kojom se željelo staviti do znanja da samo oni koji ispunjavaju stroge uslove i pritom budu podvrgnuti kontroli mogu računati na finansijsku pomoć zapadnih zemalja. Nije poznato šta je više uzrujavalo Viktora Černomirdina, tada šefa vlade najveće države na svijetu: ton u stilu učitelja sveznalice kod mladog Amerikanca ili sadržaj pouke. Jedino je sigurno da je Rus umalo puknuo od muke. S njima za stolom sjedio je i američki potpredsjednik Al Gore. On je dogovorio sastanak i sada se strašno mučio da spriječi otvoreni skandal.
Veliko je iskušenje da se neuspjela večera početkom septembra 1994. protumači kao sukob dviju nekompatibilnih ličnosti. Ali Summers, novi zamjenik ministra finansija Washingtona, i Černomirdin, premijer Rusije, također su bili slikoviti predstavnici dvaju nekompatibilnih sistema. Summers je dvije godine bio glavni ekonomist Svjetske banke odgovoran za ispitivanje proračuna siromašnih zemalja širom svijeta sa zadatkom da traži greške, trikove i skrivene namjere. Černomirdin je bio moćnik golemog carstva koje je decenijama strogo čuvalo sve vrste informacija i držalo ih pod ključem.
Susret dvojice antagonista ostao je izuzetak, ako ne i rijedak trenutak istine. Pravilo u turbulentnim devedesetima bilo je da su se obje strane, Rusija i Zapad, igrale mačke i miša. Ruska strana stalno je davala do znanja – ponekad i energično – da zemlja želi biti uključena u sve strukture političkog Zapada: u G-7, ekskluzivni klub velikih, bogatih industrijskih zemalja, u Vijeće Evrope, ali i u NATO i Evropsku uniju. Zapadna je strana skeptično i neodlučno popustila i nije nastojala ni ohrabriti ni trajno osujetiti ruske ambicije da zemlja pripada najužem krugu – NATO-u i EU.
Samo nekoliko aktera s obje strane, a među njima nekoliko važnih, imalo je zaista ozbiljan cilj da zemlju integriraju u Zapad. Jeffrey Sachs, još jedno čudo s Harvarda, istih godina i jednako uspješan kao Larry Summers, savjetovao je rusku vladu i uzaludno kucao na vrata u Washingtonu kako bi prikupio milijarde koje su bile potrebne ruskim prozapadnim reformatorima. S druge strane nešto mlađi Jegor Gajdar, Černomirdinov prethodnik na mjestu premijera, potom i njegov zamjenik, u Moskvi se svim silama trudio ispuniti uslove G-7 i Međunarodnog monetarnog fonda.
Predsjednicima u Washingtonu i Moskvi nedostajalo je odlučnosti. Republikanac George Bush, a zatim demokrat Bill Clinton u Washingtonu imali su za cilj da svog proameričkog kolegu Borisa Jeljcina zadrže na vlasti u Moskvi i da mu ne dozvole povlačenje. Ako je za tu svrhu bilo potrebno mnogo novca, jer su sve siromašniji Rusi prijetili da će pomesti reformatore, prvo Bush, a zatim Clinton skupili su potrebna sredstva i namakli milijarde u cilju podrške. Ali ni Bush ni Clinton nisu upotrijebili svu svoju moć da slome otpor u svojim neodlučnim aparatima. Od 24 milijarde dolara koje je obećao Bush četiri su isplaćene, a od Clintonovih 28 milijardi samo tri. Poljska je dobila otpis duga, Rusija nije. „Možda smo jednostavno htjeli da Rusiji krene nizbrdo“, podozrivo je razmišljao ogorčeni Jeffrey Sachs nakon što se dugo vremena uzalud zauzimao za pomoć svojim tamošnjim saveznicima.1
Netrpeljivosti prema Rusima ili loša sjećanja na ulogu koju je imao Sovjetski Savez možda su bili važni za jednog ili drugog aktera u Washingtonu ili Bruxellesu, Parizu ili Berlinu. Ali nije se radilo o demokratiji: kad je Jeljcin 1993. raspustio parlament i malo nakon toga i ustavni sud, Washington je odlučno zažmirio na to. Ključni razlog zašto integracija Rusije u Zapad koji se širio nije uspjela bio je drugi: Rusija je jednostavno bila prevelika – zbog same svoje populacije, svoje veličine, svoje važnosti u svjetskoj politici. A kad se kaže prevelika, mislilo se na sljedeće: nemoguća za finansiranje, nemoguća za pouku, nemoguća za kontrolu. U okruženju zapadno orijentiranog predsjednika rano se pojavila sumnja da koncept „integracije u evroatlantske strukture“ i „povratka u Evropu“ nije moguće primijeniti u tako velikoj zemlji. „Jedna je stvar kad pudlica prođe kroz kapiju“, rekao je jednom prilikom ništa manje prozapadni ministar vanjskih poslova Andrej Kozirjev, ali nešto je sasvim drugo kad to pokuša slon. Iz zapadne perspektive problem bi bio opisan drugačijom metaforom: Rusiju se nije moglo posjesti u evropsku školsku klupu pored Estonije ili Slovenije. Toga su postale svjesne obje strane. Samo što se o tome skoro nikad nije naglas govorilo. Jer alternative nije bilo na vidiku – barem ne lijepe.
Povratak u Evropu – to je bila formula svih nacija koje su se oko 1990. riješile svojih komunističkih režima. Nije se, naravno, mislilo na povratak u Evropu vlastitih roditelja i djedova, koja je u prethodnih osamdesetak godina izrodila dva svjetska rata i u kojoj je vlastita država bila u najboljem slučaju periferija. Mislilo se na slobodno, ujedinjeno, prosperitetno područje koje se kasnije razvilo na zapadu kontinenta.
Više od decenije gotovo sve stranke u postkomunističkim zemljama težile su ulasku u „evroatlantske strukture“. Donosili su se ustavi po uzoru na zapadnu Evropu, zemlje su se povinovale uslovima najprije Vijeća Evrope, a zatim i Evropske unije, provjeravali su se proračuni u Komisiji u Bruxellesu i borilo se za najbolja mjesta na listi zemalja kandidata. Ako bi neka zemlja ispala iz utrke, poput Slovačke pod autoritarno-populističkim Vladimirom Mečiarom ili Bugarske pod neokomunistom Jeanom Widenowim (Жан Виденов / Žan Videnov), onda samo do sljedećih izbora. Narodi nisu tolerirali nikakvo odstupanje od povratka u Evropu. Čak ni u ratovima u raspadu Jugoslavije nijedna stranka nije htjela odustati od Evrope. Trebalo je još samo izvršiti temeljitu podjelu naizgled zastarjele višenacionalne države; tada bi se ruku podruku s drugim narodima, s Italijom, Francuskom, Njemačkom, pridružili velikoj porodici evropskih naroda. Slobodan Milošević nije izgubio vlast samo zato što je riskirao i izgubio rat s NATO-om. Tek kad je svoju Srbiju htio odvesti u zajednicu s Rusijom i Bjelorusijom, trajno daleko od Evrope, narod se digao protiv njega.
„Povratak u Evropu“ ponudio je rješenje za gotovo sve probleme koji su se pojavili nakon pada komunizma – prvo za ekonomske probleme: zapadna Evropa samo je čekala zemlje s niskim plaćama na svom pragu i investirala u skladu s tim; zatim za političke probleme: u pluralističkoj demokratiji zapadnog tipa bilo je mjesta za sve, uključujući i bivše komuniste. Priželjkivani ulazak u NATO oslobodio je države straha od osmišljavanja nove doktrine sigurnosne politike i mogućih sukoba s komšijama, a vrlo precizna agenda za ulazak u EU učinila je suvišnim strateške odluke u svim ostalim područjima. Naposljetku izgledi za pristupanje također su otupili oštricu nacionalnih problema koji su istočnu i srednju Evropu između dva rata pretvorili u pravi pakao.
Sve te probleme imala je i Rusija. Samo recept nije valjao. Ogromna zemlja u ekonomskom je smislu imala šta ponuditi, naročito sirovine, prirodni plin i naftu, mazivo globalne ekonomije. Ali za dalekosežne investicije nedostajalo je povjerenje da će uloženi kapital tamo biti siguran. Koliko je volja za reformama bila održiva u ogromnom carstvu? Zapadni arhitekti ujedinjene Evrope u političkom su se smislu u Rusiji suočili s netransparentnim i nepredvidivim aparatom moći. U brojnim razgovorima i pregovorima titrao je tik ispod površine osjećaj povrijeđenosti zbog nestale uloge Rusije kao velike sile. Smjelo se vjerovati Jeljcinu, predsjedniku koji je rasformirao Sovjetski Savez i koji se trudio pridobiti naklonost svog američkog kolege. Ali za vratom su mu bili njegov parlament i veliki dijelovi aparata njegove vlade. Ko bi izišao kao pobjednik?
Tako je pomoć za provođenje reformi u Rusiji postala opklada za budućnost. Što je manja bila podrška koju su dobijali moskovski reformatori i što su u skladu s tim manje mogli ponuditi građanima, tim su više gubili na popularnosti kod svojih birača. Umjesto da oni ojačaju, prevladali su „siloviki“, moćni funkcioneri sigurnosnih aparata koji su poštovali ruski suverenitet i bojali se da će zemlja biti prodana strancima. Svoju moć koja se kasnije ponekad na Zapadu doživljavala kao produkt „vječne“ Rusije kao zemlje koju je nemoguće reformirati mogli su zahvaliti besperspektivnosti. U svim bivšim socijalističkim zemljama pod sovjetskom vlašću postojali su stari klanovi. Većinom su čak dominirali politikom i biznisom, a baš kao ni u Rusiji nije nedostajalo nepodnošljivosti prema „dekadentnoj“ Evropi. Ali tamo gdje se mahalo pristupanjem toj istoj Evropi brzo su mijenjali svoj stav. A u Rusiji su s druge strane sa sve većim siromaštvom sve više gubili tlo pod nogama. 1990-ih nacionalni proizvod zemlje pao je za 43 posto, a očekivani životni vijek za pet godina. Broj samoubistava udvostručio se, a smrtnost zbog konzumacije alkohola utrostručila. Nijedna druga zemlja u istočnoj Evropi nije prošla kroz tako teško vrijeme.
Sve istočnosrednjoevropske zemlje bile su izričito pozvane da podnesu zahtjeve za članstvo u ujedinjenoj Evropi, što je također bio slučaj sa zemljama tzv. „zapadnog Balkana“ deset godina kasnije. Za Moldaviju, Ukrajinu, čak i za Bjelorusiju i kavkaske države vrata prema Zapadu ostala su odškrinuta, dovoljno otvorena da sa svjetionika zvanog Evropa barem tračak svjetlosti prodre u njihovu svakodnevicu. Samo su Rusiji vrata ostala zamandaljena. U odnosu na NATO dobila je „Partnerstvo za mir“, a u odnosu na EU „Sporazum o partnerstvu i saradnji“ (oboje 1994). I jedno i drugo moglo bi se tumačiti kao prvi korak prema punom pristupu, ali i kao alternativa tome. Rusija mora pronaći vlastiti model, rečeno je Jeffreyju Sachsu.
Tako je i bilo. Da bi bio ponovo izabran protiv komunista Genadija Zjuganova, Boris Jeljcin udružio se s najkorumpiranijim profiterima u procesu privatizacije koji su – zbog nedostatka zakona i njihova provođenja – opljačkali rudnike i fabrike koje su još uvijek bile u državnom vlasništvu i tako im omogućio pristup ogromnim rezervama sirovina. S ekonomijom koja je iz toga nastala, a pod kontrolom oligarha, Rusija je započela svoj poseban put – udaljavanje od Zapada.
***
If you can’t beat them, join them, glasi poznata engleska poslovica: Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se! Jeljcinov nasljednik na predsjedničkoj poziciji to je preformulirao na sljedeći način: If you can’t join them, beat them.
Čak i prije nego što je postao predsjednik, tokom svog kratkog premijerskog mandata 1999. Vladimir Putin jasno je dao do znanja da neće sjesti za sto u zapećku koji mu je namijenio Zapad. U odnosu na Evropsku uniju počeo je koristiti sasvim novi ton i, u maniru ondašnjih sovjetskih diplomata, nije dozvolio bilo kakvo uplitanje sa strane. „Kao svjetska sila na dva kontinenta“, napisao je u svom odgovoru na „zajedničku strategiju“ EU, Rusija zadržava slobodu da „sama određuje svoje unutrašnje i vanjskopolitičke strategije, svoj status evroazijske države i najvećeg člana Zajednice nazavisnih država i s tim povezane prednosti kao i pozicije i aktivnosti u međunarodnim organizacijama“. Rusija ne želi pristupiti EU, ali EU može biti uzor njegovoj zemlji – i u „Zajednici nezavisnih država“ (ZND) od bivših sovjetskih republika stvoriti sličnu duboku integraciju, govorio je. Ko je još u ono vrijeme slutio kako će Putin i njegove desničarske pristaše na Zapadu percipirati EU – zapravo kao „imperijalistički projekt“ – čuo bi zvona koja zvone na uzbunu za spas Ukrajine.
Obrazac koji je Putin od tada razvio pustio bi korijenje u svim bivšim komunističkim državama u Evropi da nisu imale priliku biti primljene u zapadne strukture. Uostalom profitera u procesu privatizacije i starih klanova posvuda je bilo mnoštvo; njihovo djelovanje između Estonije i Albanije ograničavala je nada u pristupanje tih zemalja Evropskoj uniji. Korak po korak novi čovjek u Moskvi stvorio je vlastiti model pod nazivom „управляемая демократия“ – model „usmjerene demokratije“. Oligarhe koji su pod Jeljcinom prigrabili ogromna prirodna bogatstva goleme zemlje podijelio je uz pomoć „silovika“ u dvije grupe: jedne je razvlastio i oduzeo im bogatstvo, a druge potčinio svojoj vlasti. Ko je iskoristio svoje bogatstvo da se politički obračuna s predsjednikom, riskirao je da završi u zatvoru. U zemlji je zavladala neprijatna atmosfera moći i nasilja.
U Washingtonu, Londonu, Parizu i Berlinu razvoj događaja ravnodušno je primljen na znanje. Bila je to Rusija koja je u sjećanje vratila svoje despotske tradicije, a makar ne bi više kucala na vrata EU i NATO-a. Činjenica da se cijena nafte oporavila i da su cijene drugih roba na svjetskom tržištu porasle Rusiji je osigurala nezavisnost i samopouzdanje, a Zapadu prikriveno olakšanje: stabilna Rusija više ne bi dosađivala EU, Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu stalnim zahtjevima za podršku. U svom zahtjevu za prijem u Vijeće Evrope u Strasbourgu – uniji 47 evropskih država koja se prvenstveno brine za demokratiju i vladavinu prava među svojim članicama – Rusija je dobila klasičnu ocjenu za motivaciju: primljena je iako je u Čečeniji vladao rat i iako nije htjela ukinuti smrtnu kaznu. Iza tog prijema skrivala se nada da će barem pojedini Rusi u cilju zaštite svojih prava moći tužiti državu pred Evropskim sudom za ljudska prava. Zapad se uzalud nadao; rusko pravosuđe pod Putinovom kontrolom nije bilo briga za sudske presude u Strasbourgu.
Ono što je izgledalo kao obzirnost i uvažavanje teških okolnosti izolirane zemlje bolje bi se opisalo riječju ravnodušnost. Obje strane prešutno su odlučile da se ne obaziru jedna na drugu: Rusija se oglušila na zahtjeve i upozorenja zapadne javnosti. S druge strane evropske vlade odlučile su da ne vrše pritisak. To je postao obrazac dijaloga. „Trebate poštovati ljudska i građanska prava!“ glasio je zahtjev iz Strasbourga. „To se vas ne tiče!“ tiho je prosiktala Moskva. „Dobro“, uzvratio je Zapad, „onda je stvar za nas riješena“. Činjenica da je Putin u Kremlju sve autoritarnije vladao u svojoj avliji, da je naređivao ubistva tamošnjih opozicionara, da je vodio već drugi rat u vlastitoj zemlji, u Čečeniji, ostatak svijeta izgleda nije previše interesirala. Druga strana medalje u pogledu obzirnosti bila je inertnost. Kad su islamistički teroristi 11. septembra 2001. godine u Americi ubili tri hiljade ljudi, svjetsku je javnost to godinama potresalo. Kad su tri godine kasnije islamisti uzeli preko hiljadu talaca na ruskom Kavkazu i bombama ubili gotovo četiri stotine njih, od kojih su većina bila djeca, javnost na Zapadu više je uzbunio neuspjeli pokušaj spasavanja talaca iza kojeg je stojala ruska specijalna jedinica nego sam čin terorizma.
Nakon završetka blokovske konfrontacije za Rusiju nije bilo rezervirano mjesto u svjetskom političkom poretku. Velike geopolitičke sheme jednostavno su zaobišle tu golemu zemlju. U širenju Evrope prema istoku – što je tema ove knjige – Rusija je u najboljem slučaju donekle slala pozdrave s horizonta. Američki dilovi, vizije i strahovanja bili su usmjereni prema Pekingu, a ne prema Moskvi; zemlja čak nije bila potrebna ni kao antagonist.
Čak i kad se slon u prostoriji počeo vrpoljiti, bio je još uvijek izložen krajnjem potcjenjivanju. Rusija je „regionalna sila“,2 definirao je američki predsjednik Barack Obama njenu ulogu samo nekoliko dana nakon što su ruske trupe okupirale ukrajinski poluotok Krim. EU i SAD uvele su sankcije pojedincima – zabrane ulaska u njihove zemlje, zamrzavanje imovine – i protiv trgovine ratnom opremom. Odmah su raskinuta dva važna sporazuma o primirju koja su sklopljena uz posredovanje prvenstveno Njemačke i Francuske. Vijeće Evrope Rusiji je oduzelo pravo glasa.
Ali od Rusije se zapravo nije očekivala ni demokratija ni mirno rješavanje sukoba. Trebala je isporučivati (robu); doslovno, ne u prenesenom značenju. Stabilnost koju je naizgled stvorio Putinov režim obećavala je stalan dotok prirodnog gasa i nafte za cijelu Evropu. Njemačka, najveća evropska privreda, 2020. bila je 49 posto zavisna od Rusije u pogledu prirodnog gasa, zavisnost prema Rusiji skeptične Poljske iznosila je visokih 40 posto, a nekih manjih zemalja u jugoistočnoj Evropi 100 posto. Budući da je dotok gasa tekao tako glatko, a krize ili međusobna predbacivanja nisu štetili poslovanju, Njemačka i Rusija uprkos negodovanju Poljske i baltičkih država čak su izgradile još jedan gasovod kroz Baltičko more. Čak i nakon napada Rusije na Ukrajinu i bombardiranja glavnog grada Kijeva, koje su izvršile njene trupe, pojedini njemački političari i dalje su zahtijevali da se gasovod pusti u rad. Činjenica da se Njemačka tako dugo zauzimala za projekt poslala je poruku i istočnim zemljama EU: energetska sigurnost Njemačke važnija je od evropskog jedinstva.
***
Kad su u jutarnjim satima 24. februara 2022. ruske pješačke divizije prešle granicu s Ukrajinom, a rakete padale na mete širom zemlje, „regionalna sila“ ponovo je zauzela svoje mjesto na svjetskoj pozornici. Najveća svjetska nuklearna sila, koja uz to ima stalno mjesto i pravo veta u Vijeću sigurnosti UN-a, postala je agresor. Rusija je pokazala svijetu da nije bila samo prevelika za integraciju u „evroatlantske strukture“; bila je čak prevelika da samu sebe gurne na marginu međunarodnog poretka.
Pobjednika nije bilo i neće ih biti još dugo nakon rata. Pokušaj da se osvoji Ukrajina i da se rasformira kao država propao je već nakon jedne sedmice. Plan B, odvajanje ruskog kopnenog mosta na jugu, mogao se ostvariti, ali samo po cijenu enormnih gubitaka, mnoštva mrtvih, miliona raseljenih i desetaka uništenih ukrajinskih gradova.
Krhka ekonomska moć Rusije počela se urušavati. Izgubila je najvažnije kupce svoje energije, što je srednjoročno gledano katastrofa za zemlju koja 80 posto svojih prihoda od izvoza namiče od sirovina, a 60 posto od energije. Ono što je izgubljeno zatvaranjem naftovoda i gasovoda prema Zapadu nije se moglo nadoknaditi izvozom na svjetsko tržište. Zapadne sankcije spriječile su dopremu rezervnih dijelova za mašine ili avione u zemlju.
Ali politička šteta za Rusiju također je bila ogromna. Moskva se četvrt vijeka odupirala retorici Zapada o ljudskim pravima i umjesto toga svijetu se predstavljala kao veliki zaštitnik međunarodnog prava. Amerikanci za slobodu, Rusi za mir; jedni za pristup svjetskom tržištu i univerzalna prava, drugi za nuklearno razoružanje i protiv miješanja u unutrašnje stvari drugih država – to je bila ideološka paradigma koju su objeručke prihvatili „suverenisti“ u usponu na Zapadu i koja je oronulu supersilu razlikovala od ostalih. To je postalo vidljivo kad je Rusija pohitala u pomoć diktatoru Assadu u Siriji, a Amerikanci podržali pobunjenike. Ali upravo je ta Rusija bila zemlja koja je tako grubo i otvoreno prekršila Povelju Ujedinjenih nacija na način na koji se čitavu generaciju, od napada Saddama Husseina na susjedni Kuvajt, nijedna država nije usudila učiniti.
Rusija se izolirala; ne tako potpuno kao što se Zapad nadao, ali ipak primjetno. Samo šest mediokritetskih i izoliranih vlada pridružilo joj se na Generalnoj skupštini UN-a: Bjelorusija, Sirija, Nikaragva, Eritreja, Mali i Sjeverna Koreja. Ostale četiri zemlje BRICS-a – Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika – koje su nekada zajedno s Rusijom željele formirati alternativu vodećoj svjetskoj grupi G-7 i koje su zajedno zastupale skoro polovinu svjetskog stanovništva, pridružile su se osudi. Finska i Švedska, koje su decenijama brižljivo čuvale svoju neutralnost, odjednom su poželjele pristupiti NATO-u. Pet „stanova“ u centralnoj Aziji – Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan, Uzbekistan – svi do jednog bivše sovjetske republike, požurilo je naći sigurno utočište pod okriljem Kine. Mađarska i Srbija, najveći proruski simpatizeri u Evropi, kad su stavljene pred težak izbor, odlučile su protiv izolirane Moskve, a za EU. Ako se većina zemalja globalnog Juga nije pridružila Zapadu u sankcijama protiv Rusije, sigurno to nisu učinile zbog simpatija prema Rusiji, već zbog odbojnosti prema Zapadu, koji vječno postavlja zahtjeve, i SAD-u.
Rusija je na destruktivan način podsjetila na sebe – kao na „svjetsku silu na dva kontinenta“, kako je Vladimir Putin nazvao svoju zemlju. Iluzija da se Rusija može gurnuti izvan horizonta proširenog Zapada ugasila se u ratu. Ostala je spoznaja da poratno razdoblje ne predstavlja evropski, nego globalni politički izazov.
Mogu se zamisliti dva scenarija. U jednom vidimo najveću državu na svijetu koja zavisi od Kine i o kojoj se ta ista Kina stara, koja sa svoje strane postaje istinski antagonist Zapada i tako preuzima ulogu koju je u hladnom ratu imao Sovjetski Savez. Perspektiva je tužna: na istoku Evrope na granici dugoj 2000 kilometara nalazi se ekonomski do krajnosti slaba, ali revizionistička, agresivna, korumpirana zemlja s hiljadama nuklearnih bojevih glava i soldateskom prekaljenom u borbi i zločinu koju ne može disciplinirati nijedna regularna sila. Što je siromašnija i što se više međunarodno izolira, tim je više ugrožena stabilnost te višenacionalne države. Siromaštvo, nacionalizam i izolacija najbolji su okidači da se ne samo državotvorne većine nego i manjine vrate svom identitetu – i na kraju napuste besperspektivnu federaciju.
Ali razvoj događaja može krenuti i drugačijim tokom. Nijedna sila na svijetu nije zainteresirana za osiromašenu, agresivnu ili Rusiju koja se čak raspada. SAD i Kina također mogu podijeliti garanciju da ona neće napasti još jednu susjednu državu. Još veći zajednički zadatak dviju najvećih svjetskih sila jest ukidanje fosilnih goriva. Objema je silama u interesu da i Rusija ide tim putem. Prije rata zemlja je ostvarivala tri petine svojih izvoznih prihoda od zemnog gasa i nafte. To se ni bez sankcija ne bi održalo na tom nivou. Činjenica da bi izolirana Rusija zbog nedostatka perspektive mogla spržiti svijet, i figurativno i doslovno, mora u jednakoj mjeri plašiti i Washington i Peking.
Za Evropu koja se širi na istok oba scenarija predviđaju krajnje različite uloge. U jednom slučaju, kad izbije novi hladni rat, ovoga puta između Zapada i Kine, Rusija i istočne članice EU države su na prvoj liniji fronta. Njihova pripadnost Zapadu okruženom bunkerima ne može – i neće – ni na trenutak biti upitna. „Zapad“ pritom ne mora nužno biti sinonim za demokratiju i vladavinu prava. Kad dvije velesile budu brojale svoje saveznike, velikodušno će im progledati kroz prste zbog drugih aršina kojima se mjere vrijednosti: iskustvo iz prvog hladnog rata kad su demokratske Sjedinjene Američke Države širom svijeta davale prednost autoritarnim, ali odanim savezničkim režimima, u odnosu na demokratske i stoga nepredvidive režime. A u prvoj polovini 20. vijeka stabilna „zapadna orijentacija“ istočnoevropskih nacija imala je sasvim drugačije značenje nego u drugoj polovini istog vijeka: na zapadu, zapadno od Poljske, Ukrajine, Rumunije, nalazile su se države Njemačka i Italija kojima su vladali fašisti.
U drugom slučaju, kad Amerikanci i Kinezi budu dijelili zadatak stabilizacije Rusije nakon Putinove ere, Evropa će se naći u drugoj ulozi: kao most između dviju sila. Evropa se ne bi zalagala za „prijateljsko preuzimanje“ ruske ekonomije, ne bi se usvajao acquis (pravna stečevina), nikakvim „izvještajima o napretku“ veliki komšija ne bi morao dokazivati svoju „zrelost“.
Zadržalo bi se vojno odvraćanje kao i sumnja i ogorčenost s kojima Poljaci, a posebno Ukrajinci, gledaju prema Rusiji. Ali ne bi bilo suprotstavljenih blokova. Zapadno od rusko-poljske granice nijedna nacija ne bi morala tražiti svoj identitet u razgraničenju prema istoku. Niko se ne bi trebao bojati da će nastupiti smak svijeta ako uspostavi blizak odnos s komšijom. Sporazumijevanje na ruskom jeziku bila bi prednost, a ne nedostatak; zadugo prije rata Latvijci koji su govorili ruski i latvijski Rusi njegovali su plodne međuljudske odnose uprkos teretu prošlosti. „Promjenom putem zbližavanja“, formulom politike detanta 1960-ih, ne sprečava se vrući rat. Ali hladni rat zasigurno.
Graz, juni 2023.
Iz sadržaja:
Predgovor beogradskom izdanju
1. Zauvijek na drugom mjestu
Predrasude u evropskoj B-klasi i protiv nje
2. Misionar i spletkar
Historija: Neuspješna posjeta, njen razlog i njene posljedice
3. Komšije i rođaci
Politika: U Evropi (potpuno različitih) nacija
4. Prijateljsko preuzimanje
Privreda: Kako veliki pobjednici mogu biti toliko nesretni
5. Nepostojane linije
Kultura svakodnevnice: Šta nas spaja, a po čemu se razlikujemo
6. Proširenja na Istok
Kako je Zapad prvo prešao Rajnu, a zatim i Odru
Norbert Mappes-Niediek, Fabrika knjiga, maj 2024.
Peščanik.net, 07.08.2024.
Srodni link: Fabrika knjiga – Zauvijek na drugom mjestu
LJUBAVNA PESMA ZA EVROPUUKRAJINA
________________
- „It’s been my basic belief in every reform experience that I’ve been involved in that when countries are in disaster or at the edge of the cliff, or already falling over, that you need both dramatic reforms within the countries and dramatic help from the outside. The reforms are never by themselves sufficient. Outside help by itself without dramatic reform is useless. It’s the combination that does the job.“ – Jeffrey Sachs: „Commanding Heights: The Battle for the World Economy“.
- „Russia is a regional power that is threatening some of its immediate neighbors not out of strength but out of weakness.“ Auf dem Nuclear Security Summit in Den Haag, 24./25. mart 2014.
