poker hand
Foto: Terradiconquista

Kada je objavljeno da je formirana nova „nezavisna“ komisija za ocenu doktorata ministra policije napisao sam da o njenim članovima ne znam ništa. Danas, kada je izveštaj komisije stigao, mogu da kažem da o njima ipak nešto znam. Znam da nisu bolji od Stefanovića (makar kada je reč o akademskoj etici; kada je reč o istraživačkim kvalitetima, svako je bolji od Stefanovića). Ovo, međutim, nije tekst o tome da su se trojica profesora državnih univerziteta uključila u akciju daljeg srozavanja ionako urušenih akademskih standarda u Srbiji. To je naravno sramno i strašno, ali je još žalosnije što je njihova odbrana intelektualnog lopovluka tako bedna i neubedljiva. Ona prva Megatrendova komisija predvođena Oskarom Kovačem makar je pokušala da intelektualnom akrobatikom dokaže nedokazivo, to jest, da plagijat nije plagijat. Nova komisija nije učinila čak ni to, pa se njen izveštaj sastoji od zaključka kome praktično ne prethodi nikakva smislena diskusija, kao da ni sami autori ne veruju da je optužbu za plagijat moguće osporiti.

Kao ni prethodna komisija,ni ova se zapravo nije bavila konkretnim optužbama koje su izrečene na račun ministrovog doktorata. Prva komisija bavila se naširoko mućenjem vode, tj. ispraznim razglabanjem o tome kako je plagijat teško definisati, ali je namerno izbegla da se pozabavi detaljnim poređenjem Stefanovićevog doktorata sa izvorima iz kojih je isti prepisivao. Druga komisija nije se čak ni pretvarala da radi svoj posao. Njen „izveštaj“ stao je na jedva nešto više od jedne ne baš gusto kucane strane. Na toj jednoj kilavoj strani komisija nije analizirala ni jednu jedinu konkretnu primedbu koja je iznesena u tekstu na Peščaniku kojim je afera pokrenuta. Podsećam da su autori izvornog teksta ukazali na jedanaest mesta na kojima je ministar plagirao. Ja sam u svom tekstu naveo još nekoliko novih primera sa sve detaljnim citiranjem iz Stefanovićevog rada i izvora kojima se na nedozvoljen način koristio. O svemu tome u izveštaju ni reči.

Ali ako komisija na svom izveštaju od jedne strane nije uspela da analizira konkretne dokaze, uspela je da – slaže. Naime, u izveštaju piše da su se „oponenti“ bavili radnom a ne konačnom verzijom rada, te da je, za razliku od „oponenata“ imala uvid u konačnu verziju. Da ostavim sada po strani jedan zanimljiv lingvistički indikator – insistiranje na reči „oponent“ u izveštaju obe Megatrendove komisije moglo bi da sugeriše da je oba izveštaja, daleko bilo, pisala ista ruka – ova priča sa „konačnom“ i tobože radnom verzijom doktorata jednostavno ne pije vodu. Prvo, kao što je ubrzo po izbijanju afere u Politici ukazala Danica Popović, svi plagijati koji postoje u tzv. radnoj verziji doktorata postoje i u „konačnoj“, samo se brojevi stranica razlikuju. Osim toga, ja sam se u svom tekstu bavio upravo „konačnom“ verzijom doktorata, što sam jasno i naznačio. Kako je moguće da komisija koja se tobože bavila optužbama iznetim na račun Stefanovićevog doktorata to ne zna? Komisija naravno nije toliko beslovesna da ne zna, samo se, da prostite, pravi blesava. Iako su obe verzije doktorata dostupne na internetu, iako je javnosti poznato da se svi sporni delovi teksta nalaze u „konačnoj“ verziji, komisija se vraća na odavno raskrinkani argument o „dve verzije“ da bi potkopala kredibilitet „oponenata“ koji su, siroti, čitali pogrešan tekst.

I pošto je podmetnula kukavičije jaje u vidu teze o dve verzije doktorata, komisija promptno prelazi na zaključak ne nudeći premise na osnovu kojih je do tog zaključka došla: „pažljivim odmeravanjem sadržaja, obima, i relativnog značaja osporavanih delova teksta za celinu teze, Komisija je zauzela stav da oni ne mogu da budu osnov, a u skladu sa propisima, da se pokrene postupak za poništavanje naučnog stepena doktora nauka po osnovu nesamostalnosti rada“. Pažljivom čitaocu neće promaći da se ovde ne tvrdi da plagijata nema. Pominju se „osporavani delovi“ ali se ne kaže da li su ti osporavani delovi osporavani s pravom ili ne, već se samo kaže da su njihov relativni obim, značaj, i sadržaj takvi da nema osnova da se doktorat oduzme. Drugim rečima, komisija izbegava da eksplicitno kaže da li je bilo plagijata ili nije već samo kaže da ti „osporavani“ delovi nisu mnogo bitni.

Osnovna zajednička karakteristika svih pokušaja da se odbrani Stefanović jeste izbegavanje odgovora na konkretne primedbe. Kada su optužbe za plagijat prvi put iznesene počelo se sa pričama o mafijaškoj zaveri protiv ministra, zatim je usledila teza o „dve verzije“, zatim smo imali izveštaj prve komisije koji se bavio svime samo ne poređenjem Stefanovićevog rada sa izvorima, i sada, nakon četiri meseca, opet imamo priču o dve verzije doktorata. Dakle, svega ima osim odgovora na pitanje kako je moguće da čitavi pasusi koji očigledno predstavljaju puku parafrazu tuđih reči nisu plagijat. Umesto što iznose tvrdnje bez dokaza i očekuju da im verujemo na reč, umesto što nam nude svoju časnu pionirsku, branioci Stefanovićevog doktorata moraju da odgovore na jedno jednostavno pitanje:

Budući da je u tekstovima na Peščaniku ukazano na otprilike petnaest instanci u kojima je Stefanović direktno preuzimao ili parafrazirao tuđ tekst bez ikakvog upućivanja na izvore, i budući da je bar jedno poglavlje disertacije puka parafraza tuđih reči (opet bez navođenja izvora), imate li vi gospodo neki argument zašto ti konkretni i čvrsto dokumentovani primeri preuzimanja tuđeg teksta ne predstavljaju plagijat?

Takav argument za ova četiri meseca niko nije ponudio, a neće ni ponuditi, budući da ne postoji (željno iščekujem da me neko demantuje). S druge strane, tvrdoglavost sa kojom Megatrend i njegove „nezavisne“ komisije odbijaju da prihvate da je car go, odnosno da je prepisivanje prepisivanje, svedoči o tome koliko je dubok sunovrat akademske etike u Srbiji. Sada je sasvim jasno da će oporavak od tog pada biti dugotrajan i da će zahtevati ne samo pozivanje na individualnu odgovornost i uspostavljanje novih mehanizama kontrole kvaliteta, već i ukidanje čitavih visokoškolskih institucija.

Peščanik.net, 04.10.2014.

PLAGIJATI

The following two tabs change content below.
Aleksandar Stević (Beograd, 1980) diplomirao je i magistrirao opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Doktorirao je komparativnu književnost na univerzitetu Jejl. Radio je na visokoškolskim institucijama u SAD, Velikoj Britaniji i na Bliskom istoku, a trenutno predaje englesku književnost na univerzitetu Lingnan u Hong Kongu. Autor je studije Falling Short: The Bildungsroman and the Crisis of Self-Fashioning (University of Virginia Press, 2020) te priređivač zbornika Politika tragedije (Službeni glasnik, 2014) i, sa Filipom Cangom, The Limits of Cosmopolitanism: Globalization and Its Discontents in Contemporary Literature (Routledge, 2019). Objavio je veći broj naučnih radova o evropskom romanu 19. i 20. veka. Na srpski je preveo studiju Narativna proza Šlomit Rimon-Kenan (Narodna knjiga, 2007) kao i roman Šuma noći Đune Barns (Službeni glasnik, 2018).