Fotografije čitalaca, Ribar Gyula
Fotografije čitalaca, Ribar Gyula

Suprotno objavljenoj vesti, upravo na portalu Peščanika, slovenački Telekom nije prodat, i izgledi da bude prodat u bliskoj budućnosti su mali, ako ne nikakvi: možda će mogućni kupac i formalni prodavac Telekoma, slovenački državni holding, ponovo razgovarati o tome, uskoro ili krajem godine. Prodaja nije uspela zbog vezane kupovine makedonske „kćerke“ slovenačkog Telekoma. Tome nije ništa doprinela neka nova mudrost vlade, koja je prvo obećavala smanjenje privatizacije, zatim je to svoje obećanje progutala, na kraju se vadila i prebacivala svoje dužnosti holdingu… u toj igri je neka druga zainteresovana javnost ukazivala na to da je kompanija koja želi da kupi Telekom tipična hazardersko/lešinarska, bez ikakvog jasnog programa, koja sisteme kupuje, za njih zatim dobija kredite, pa ih onda prodaje ne hajući za domaće zaposlene. Uz to, kao državna kompanija, Telekom upravlja piranskim solinama na ušću reke Dragonje, koje su prirodni i istorijski spomenik (mnoštvo ptica, butična proizvodnja soli, kuće solinara kao etnografski muzej) – to se baš ne prodaje tek tako. Na protestu protiv privatizacije, jedna starija gospođa je imala jedini pravi odgovor na pitanje novinarke zašto protestuje: zato što je u Telekom, kao i u mnoga druga sad prodata preduzeća, ugrađen rad bar tri generacije građana. Vlasništvo države nije vlasništvo vlade, već vlasništvo društva, a društvo je starije od države: privatizacija nikako ne može biti predmet isključivog odlučivanja nijedne od grana vlasti. Nije dakle reč ni o patriotizmu, ni o preziranju ubedljivih ekonomskih razloga: dugoročno, ovakve prodaje brzo iscrpljuju društvo i vrtoglavo podižu nezaposlenost. Merkator odnosno g. Todorić već prodaje prvi komad sistema, Intersport, slovenački proizvođači se gube pred favorizovanim hrvatskim. Recept je bio isti – pomoću kredita, između ostalog hrvatskog penzijskog fonda, a ne za svoje pare, Todorić je kupio najveći trgovački sistem u Sloveniji, i sad ga rasprodaje na parče. Slovenija je mala i gubi se u velikim slikama: je li to dobar razlog da se ne proveri podatak o prodaji Telekoma, već se veselo dalje gura u dokazivanju da i u Srbiji treba prodati isto, slično, više, itd.?

Ništa posebno, samo još jedan trenutak u načinu razmišljanja koji se sve više pokazuje kao problematičan. Ne govorim o ekonomskoj nauci, u kojoj sam potpuni amater, a mediji su danas, zajedno sa ozbilljnim akademskim publikacijama i institucijama, prepuni utemeljeng i teško oborivog argumentisanja protiv neoliberalizma. Ono što mene zanima je aspekt koji mi je blizak – dakle, kako se organizuje neoliberalni diskurs, i kakve posledice može imati ili već ima na diskurzivni prostor u kojem se stvara njegova argumentacija. Nisam inače daleko od stava da ekonomija epsitemološki ne samo stagnira, nego se opasno naginje k onoj granici preko koje naučna misao više nije mogućna, jer je unutarnje opterećena verom, kakva god ona bila – iskrena, prinudna, manipulisana, kupljena i slično. Drugim rečima, da je na mapi nauka i akademskih disciplina ekonomija opasno blizu teologiji, i da ostaje korisna jedino kao veština analiziranja i izučavanja određenog materijala u određenim okolnostima, ali više nema osnovnu misiju nauke – da pomera granice znanja. Metafora toga posla je obično povezana sa „istinom“: istina je, međutim, roba koja se kupuje u za to predviđenim ustanovama moći, kao što su crkve, i nema joj mesta u nauci. U poslednje vreme mi ovakvo razumevanje problema ekonomije postaje sve bliže, jer su za to mnogi znaci: slavni svetski ekonomisti, posebno nobelovci, postaju moralisti u javnome govoru, u onome što pišu. Među regionalnim ekonomskim piscima, sve je više onih koji uz svoju najvišu ekonomsku stručnost pišu pre svega o političkim i drušvenim promenama – recimo Bogomir Kovač u Mladini. Znak koji mnogo više zabrinjava jeste upravo raspadanje diskursa, koliko u osnovnoj upotrebi, u naukama koje se služe jezikom, dakle u formalnoj logici, toliko i u izrazito neetičkoj praksi stalnog dočekivanja na noge i snalaženja, šta god da realnost u međuvremenu, između dve izjave i zaključka, skuva u svome loncu. Dostojanstvo jedne egzaktne nauke, kao što je seizmologija, bilo je na neprijatnom udaru vlasti sa tužbom koju su protiv seizmologa digli u Italiji, i presudom zbog slabog predviđanja prirodne katastrofe sa ljudskim žrtvama. Srećom je viši sud pokazao dovoljno razuma da presudu sruši. Slične optužbe još nije bilo protiv ekonomista neoliberalne orijentacije, premda su štete trenutne a sa dugotrajnim posledicama, društveno ubistvene, nimalo stihijom opravdane – i, nažalost, sasvim predvidljive. Drugi vid raspadanja diskursa nije specifično povezan sa neoliberalizmom, već obuhvata sve u javnom govoru: reč je o globalnom, kobnom kulturnom zaboravu retorike, discipline koja je vekovima snabdevala svim potrebnim znanjima da se javni govor organizuje.

Pođimo od najvećih i najskandaloznijih primera: neki predstavnik, ako ne možda i glavna banana u Goldman-Saks kompaniji, nedavno je izjavio da su Grci strašno zabrljali što su izabrali levu stranku, koja usporava planirane procese kompanije, a možda ih i uništava. Istu je izjavu o neodgovornim grčkim građanima-glasačima ponovilo još nekoliko nemačkih bankara, ekonomista i berznih stručnjaka nižega ranga. Goldman-Saks je jedan od onih koji su 2008. svojim špekulativnim potezima i tuđim novcem izazvali globalnu finansijsku krizu, i koji su se sa američkim državnim novcem izvukli, za razliku od miliona svojih žrtava, po logici da predstavljaju stvaralačku osnovu kapitalizma. Ne treba zaboraviti da su pre neku godinu u Italiji evropski službenici jednostavno zamenili vladu bez ikakvih izbora – koliko god da je mera možda imala smisla i neke dobre posledice, ovo drsko poništavanje osnovnog pravila parlamentarne demokratije je postavilo opasan presedan. Nije li u nedavnoj prošlosti sam termin neoliberalizma počeo biti primenjivan u slučaju Pinočeove vojne diktature? Bankari po toj logici treba da određuju političko ustrojstvo država parlamentarne demokratije i da svoje interese postavljaju ispred interesa društva, dakle ljudi uopšte. Direktor Nestle kompanije, koja nikada nije kažnjena za trovanje dece mlekom u prahu u „humanitarnim“ akcijama u Africi, izjavio je nedavno da pravo na vodu nije ljudsko pravo: voda je pravo onoga koji je preprodaje, pošto ju je kupio, recimo, za ogledalca i perlice… ili je, mnogo jednostavnije, uzeo/ukrao kad je bilo zgodno i besplatno. Jedan od slovenačkih telekomičara, nezadovoljan razvojem procesa privatizacije, napisao je komentar u kojem protivnike privatizacije Telekoma poredi sa šugom koja je napala njegovog psa Žana. Levica u svim oblicima, sindikati, nezaposleni, prekarci, siromašni zaposleni, još koliko-toliko razumni – svi su oni šuga. Sem ovakvog, pravog govora mržnje, omiljeni postupak neoliberalnog para-diskursa jeste ponavljanje maglovitih „istraživanja“ koja dokazuju da je privatizacija, tamo gde je sprovedena, imala odlične posledice: dobar primer su saobraćaj, komunikacije, engleske pošte i slično – sve jedna za drugom evropske katastrofe. Tu spadaju mistifikacija i glamurizacija poslovnog sveta, banalizacija znanja i promocija otvorene i drske laži – na šta se svodi sve što je PR.

Od najvišeg do sasvim malog provincijalnog, sva ova verbalna preterivanja – veza sa govorom mržnje gore ili dole – predstavljaju tešku aberaciju, koja ima samo jedan prepoznatljiv cilj: smanjivanje ljudskih prava i prezir prema njima.

Peščanik.net, 18.06.2015.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)