Nalepnica: Šetam da im smetam

Foto: Peščanik

Prosto ne znam kako da počnem. Znam da to nije dobar početak, ali ne mogu drugačije. Jer, može recimo ovako, ozbiljno. Nijedna biblijska izreka nije se u Srbiji tako lepo primila kao ona da je „batina iz raja izašla“. Od demagoga do pedagoga, od dna do vrha društvene piramide, nema ko to ne zagovara.

A može i ovako, infantilno. Pada mi na pamet ona stara dečija pesmica: „Ana i Boško, to su srca dva, ljubili se grlili sve do pola dva“. Jer, evo, dvoje ljudi koji se nalaze, ili bolje, misle da se nalaze na suprotnim polovima političke scene, u proteklih nekoliko dana posegli su (tačnije, zapretili su, mada ko zna šta bi bilo kad bi bilo) za istim sredstvom u obračunu sa političkim protivnicima – policijskim pendrekom. Figurativno rečeno.

Dakle, u Srbiji nije važno da li ste muško ili žensko, da li ste završili visoke škole u inostranstvu ili u zemlji, da li ste gej ili strejt, imate li ćerke ili sinove – ako počnete da se bavite politikom, tj. ako ste političar(ka), sva je prilika da ćete završiti kao batinaš(ica).

Najpre se premijerka Ana Brnabić na mitingu vladajuće Srpske napredne stranke u Požarevcu okupljenoj masi „izvinila“ što protiv građana koji širom Srbije protestuju već danima nije upotrebila policiju. Uopšte, predsednica vlade se sve viši trudi da dokaže da ona uopšte nije i neće da bude fikus. A cinizam koji pri tome manifestuje sve je ubedljiviji. Ana je opet pokazala da je dobar i vredan učenik, ali ni talenat joj se ne može osporiti.

S druge strane, Boško Obradović se još nije ni domogao vladarskog žezla, a već je počeo da preti palicom. Kakav je to pandurski mentalit ukorenjen u Srbima i Srpkinjama koji izbije čim ih malo zagrebete ispod kože? Opisali su to i Branislav Nušić u „Sumnjivom licu“ i Dušan Kovačević u „Balkanskom špijunu“, ali džabe. Ismejemo se i izađemo kao da se radi o nekom drugom. I sutra opet po starom.

Prisećam se u ovom trenutku kako je pre 30 i kusur godina na zlokobnoj Osmoj sednici (CK SK Srbije) Radoš Smiljković sa govornice uskliknuo „na ljuti ranu – ljuta trava“. Ljuta rana bila je naravno Kosovo i demonstracije tamošnjih Albanaca, a ljuta trava – tenkovi. Deceniju i po nakon toga srpska politika je svaki problem pokušavala da reši prvo silom. Pa onda opet silom. Pa silom. I tako, evo, do dana današnjeg. Doduše, pošto su nam u međuvremenu izbili (skoro) sve zube, sad uglavnom kevćemo i pomalo režimo. Ali, što reče mudri – i zato brzo zaboravljeni Desimir Tošić – da mi slučajno imamo tu silu kojom raspolažu Amerikanci – jao svetu.

Pošto više ne možemo da bijemo izvan granica, ostalo nam je da se bijemo unutar granica. U Srbiji se između politike i policije ne pravi (gotovo) nikakva razlika. Da parafraziram onaj lažni slogan RTS-a: politika – vaše pravo da bijete sve.

Peščanik.net, 09.04.2019.

Srodni link: Ljubodrag Stojadinović – Ana nosi pendrek

PROTESTI 2018/19.

The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.