Gostujući na N1, novinar Vremena Andrej Ivanji ispravno je primetio dve stvari. Prva je da je pobuna studenata zapravo pobuna u ime vladavine prava i predstavlja zahtev da institucije počnu da rade svoj posao po zakonu, što ovu pobunu čini par exellence političkom. Druga je da se ostali segmenti društva još uvek nisu pridružili toj pobuni, iako je mnogi simpatišu i „podržavaju“, pa je njen ishod još neizvestan.
U međuvremenu, Vučić računa na to da će studentski bunt biti sve izolovaniji, te da će „odrasli“ – što pod pretnjama, što pod povišicama – polako početi da se vraćaju u sumornu normalu, na koju su ionako već navikli. A onda će padati jedan po jedan fakultet, jedan po jedan univerzitet, što će demoralisati ostale, sve sem najupornijih i najhrabrijih, koje će na kraju zbrisati i trijumfovati. I zadati još jedan udarac našoj veri da ćemo mu ikada videti leđa, a mlade ponovo raseliti po nekim uređenim zemljama.
Studentska pobuna, sama, može dovesti do promena, zadati režimu odlučujući udarac, jedino ako počne svojom moralnom snagom da ruši sistem iznutra, odnosno ako ljudi koji ga čine – policajci, sudije, tužioci, novinari RTS, lekari, inženjeri i (što da ne?) radnici – odbiju poslušnost i odluče da se ponašaju slobodno i bez straha, i recimo, kako to neki pozivaju, odluče da stupe u generalni štrajk. Objektivno gledano, to se još nije dogodilo, i niko baš i ne zna da li će se uopšte dogoditi. Neko bi rekao „što je babi milo, to joj se i snilo“, ali ko zna, možda se čudo i dogodi – budućnost će pokazati. Za sada su u nekoj vrsti štrajka samo prosvetni radnici, a videćemo kako će oni reagovati ako dobiju od vlade ono što traže, a to su veće plate. Ipak, i bez obzira na sve, nema sumnje da je ova pobuna jak i pre svega neočekivan udarac za vlast, ali ta vlast je još uvek vlast, a ne neko drugi.
Nesumnjivo je i da u Srbiji vlada veliko nezadovoljstvo aktuelnom vlašću, pogotovo među gradskim stanovništvom, mladima i obrazovanijim građanima. Ali šta je tu novo, te kategorije su oduvek bile glavni demokratski agens? Šta je sa druge strane, sa srpskom rajom koja podržava svaku vlast, pogotovu diktatorsku, i koje nije malo u ovoj zemlji. Ona naravno ne mrda, i neće mrdati sve dok ne vidi da diktator pada, isto kao i prošli put.
Ono što nije isto kao prošli put jeste to što nema ama baš nikakve političke artikulacije težnji tog gradskog stanovništva, tih mladih, tih obrazovanijih. I to je ono što Vučića spašava u ovom trenutku. Jer kad bi postojala politička alternativa, možda bi se i ti pripadnici aparata, ili neki esnafi, lakše odlučili da „rizikuju“ i da se pridruže pobuni. Ovako, čemu tačno treba da se pridruže? Studentima? Hoće li studenti sutra da im budu vlast koju će da služe? Kome tačno treba da priđu, u čiju partiju da se učlane? Dok se to ne bude razjasnilo, oni se neće izlagati već će vagati sa strane i čekati pravi trenutak da Vučića i SNS pošalju u istoriju.
Od onih koji bi trebalo tu alternativu da formulišu, dobijamo samo izgovore i nebuloze. Ili, ako hoćete, nebulozne izgovore. Poslednje što bi Vučić trebalo da dâ jeste famozna prelazna vlada, što će on da dâ onda kad bude dao poštene izbore ili kada bude dao slobodne medije – a to je nikada! On nikada ništa neće dati, pa je tražiti nešto od njega samo po sebi poniženje i stavljanje u inferiornu poziciju. Njemu se samo može nešto da uzme, što uostalom i sam vrlo otvoreno kaže. Opozicione političke partije su do te mere disfunkcionalne da je logično pitanje koje postavlja Stevan Filipović u svom tekstu „Trenutak istine“: da li je došao trenutak da ih obični građani zaobiđu i probaju da se kao studenti samoorganizuju na neki drugi, na bilo koji način. Zoran Živković je imao više vere u njih, ili je prosto pokušao da bude realan i praktičan, pa im je dao rok, zapravo ih prijateljski savetovao, da se ujedine do 15. januara i krenu u borbu. Nešto mi govori da se to neće desiti. Pre nego što se okupe, moraju da se okupe oko nečega, neke političke platforme, da makar grubo definišu šta hoće, pa da onda pozovu i nas ostale da se pridružimo. Ali to njima izgleda nije ni na kraj pameti, kao da ne znaju ni čemu bi to služilo.
Sve navodi na to da smo mi zapravo i dalje u tom dvostrukom obruču, sačinjenom od nemilosrdne vlasti i impotentne opozicije, i njihovog odnosa koji kao da je postao samom sebi cilj. Pravi cilj svega je, da ne bude zabune, održavanje statusa quo bezakonja i korupcije, koji omogućava vladajućoj klasi da isisava budžet i privatizuje sve, ama baš sve resurse koje ova zemlja ima. I to u jednom od društava sa, gle čuda, najvećom ekonomskom nejednakošću u Evropi.
Studenti su to jasno i glasno rekli, ako neko nije razumeo, i uboli tačno u centar kada su istakli zahtev za vladavinom prava i poštovanjem zakona kao osnovu svega. Ali političke ciljeve mogu da ostvare samo političke organizacije, pa kako sada stvari stoje – što opet ne znači da stvari ne mogu brzo i da se promene – Vučić ima još dosta manevarskog prostora. Koliko? To samo od nas zavisi, jer sa neba nam ništa neće pasti!
Peščanik.net, 10.01.2025.
NADSTREŠNICA