Sloboda kretanja, grafit na Ušću u Beogradu, foto: Slavica Miletić
Sloboda kretanja, grafit na Ušću u Beogradu, foto: Slavica Miletić

Dok pišem ovaj tekst, tisuće ljudi pokušavaju iz Turske prijeći u Grčku, suočavajući se s policijskim nasiljem, premlaćivanjima i utapanjima u Mediteranu. Istovremeno tisuće ljudi pokušavaju se iz bosanskih planina probiti kroz Hrvatsku prema Sloveniji, suočeni također s nasiljem policije i najavama o podizanju vojske ukoliko situacija eskalira. Vrlo vjerovatno su već i vodeći europski dužnosnici, zajedno s hrvatskim premijerom Plenkovićem, također došli na isto mjesto, odnosno na grčko-tursku granicu, samo s druge strane, a kad bi ih netko pokušao upitati koji je zapravo cilj njihovog odlaska tamo, prilično je izvjesno kako na njega ne bi znali odgovoriti. To što zapad, oličen u Europskoj uniji sada pokušava postići nemoguće, tj. predstaviti se kao neka visoko civilizirana i humana zajednica, koja istovremeno organizira balkanske krajišnike da na silu spriječe realnu seobu naroda, dodatno budi uspomenu na istočni grijeh zapadne politike, a to je amenovanje jedne od najnehumanijih odluka u povijesti čovječanstva, one o tzv. humanom preseljenju po okončanju grčko-turskog rata. Sporazum iz Lausanne je, naime, 1923. legalizirao ideju o tzv. humanom preseljenju stanovništva, što je za posljedicu imalo gotovo kompletno iseljenje maloazijskih Grka s jedne strane i solunskih Turaka s druge. Ovaj, ne samo civilizacijski i kulturološki, nego i ljudski poraz, jugoslavenski nacionalistički lideri su uzeli kao uzor kojeg su slijedili u ratovima devedesetih godina, posve neosjetljivi na memoriju ljudi i smatrajući jedino etnički homogene države održivim. Najdalje je u idejnoj afirmaciji ovog koncepta otišao Franjo Tuđman, koji ga je u svojim knjigama pozitivno ocjenjivao. Zašto sve ovo navodim? Dva su razloga. Prvi je što je zapadna politika naumila da radi svojih ciničnih ciljeva angažira balkanske države, posve nezainteresirana za posljedice takvih postupanja u samim tim zemljama, na isti način kao što je bila prije sto godina. Drugi se pak odnosi na pristajanje tih zemalja, u konkretnim slučajevima ponajprije Grčke i Hrvatske, da u tome sudjeluju, iako im je povijesno iskustvo, jednako dobro, kao i loše, vezano uz otvorenost granica i prihvat izbjeglica ili pak zadovoljstvo zbog toga što su neki ljudi otišli. Pojednostavljeno govoreći ovdje svjedočimo paralelnom ponavljanju prošlostoljetnog iskustva s jedne strane i kompletnom brisanju povijesne memorije s druge strane, pri čemu je motivacija vrhova evropske politike puno jasnija od motivacije grčkih i hrvatskih vlasti. Njima ovakvo postupanje, čak i kad zanemarimo njegovu potpunu nehumanost, realno neće donijeti ništa u međunarodnim odnosima, u kojima ih se ne tretira, niti će ih se tretirati kao ravnopravne sugovornike, za što je dovoljno podsjetiti se načina s kojom je dočekana Tsiprasova vlada. S te strane je apsolutno, u negativnom smislu fascinantna ta spremnost na podređenu ulogu, koja ponajprije ukazuje na potpuni gubitak samosvijesti i samopouzdanja kod vladajućih politika u dvije promatrane zemlje.

Međutim, kad sve ostavimo po strani i pokušamo racionalno pristupiti problemu, suočit ćemo se s potpuno neodrživom politikom Europske unije prema ovom pitanju. Ta politika zapravo i ne postoji, osim kroz forsiranje Hrvatske i Grčke da silom zaustavljaju ljude. Ona ne postoji niti na razini razumijevanja uzroka zbog kojeg je došlo do ovolikog egzodusa, u kojima je participirala i sama Unija. Istovremeno ne postoji niti na razini racionalnog predviđanja kako će se stvari odvijati po inerciji. Stvarno je nevjerovatno da u EU očekuju kako će problem izbjeglica riješiti tako što će ih ostaviti u nepredvidivoj Turskoj i potpuno nefunkcionalnoj Bosni i Hercegovini. Pored čitavog niza drugih, manje važnih razloga, ključ za razumijevanje ovakvog djetinjastog pristupa je u tome što se odbija prihvatiti da se radi zapravo o seobi naroda koju nikad nitko nije zaustavio, a to se odbija osvijestiti zbog toga što nitko nije spreman suočiti se s dubinskom redefinicijom europskog projekta. Na to ih nije prisilio niti brexit, kao što očito ne uspijeva ni pritisak izbjeglica. Europski projekt nalazi se ponajprije u ideološkoj i legitimacijskoj krizi, jer je umjesto solidarne Europe, temeljene na jedinstvu vrijednosti, izgradio birokratsku Europu, temeljenu na ekonomskim interesima, što posljedično pogoduje rastu ekstremističke desnice, a samim tim i nemogućnošću centrističkih lidera da prihvate ljude koji žele doći i tako dokinuti paradoks globalizacije, po kojoj slobodno kretanje robe ne prati i sloboda kretanja ljudi.

Peščanik.net, 04.03.2020.

IZBEGLICE, MIGRANTI