Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Eh, kako se to zgodno namestilo, Milan Radoičić zaboravio dokumenta u vozilu, i sad vlasti u Prištini mogu da kažu ko stoji iza napada na policiju u selu Banjska. Samo, ne treba verovati u to da bi Radoičić sa sobom nosio dokumenta ako bi krenuo u obračun s policijom, bilo kojom. To bi bilo kao da je sa sobom poneo vizit karte, ako ga slučajno ne prepoznaju, da znaju s kim su imali posla. Ali, ako bi se ispostavilo da su kosovski policajci zaista u vozilu pronašli dokumenta i da su ta dokumenta zaista njegova, onda bi to već bila poruka, ali nije izvesno u kom se gradu nalazi njen adresat – u Prištini ili u Beogradu.

Mnogo je nejasnih stvari i vesti u vezi s događajima od nedelje 24. septembra na severu Kosova. I mnogo laži. Odmah ću reći, meni kao laž izgleda to s Radoičićevim dokumentima, pod uslovom da nije reč o poruci. Zašto bi u jednoj po njih sasvim jasnoj situaciji – jer je očigledno ko je bio napadač a ko žrtva – kosovske vlasti lagale, možemo spekulisati. Iz ugla stabilizovanja svoje vlasti na severu Kosova, za Prištinu je svejedno da li iza napada stoje vlasti u Beogradu ili je to bilo „samostalno“ delo kosovskih Srba. I u jednom i u drugom slučaju, napad je dao dobar razlog vlastima u Prištini da pošalju još policajaca i oružja na sever Kosova.

Ali, u Prištini su zapeli da označe Beograd kao glavnog krivca. I da bi to izgledalo ubedljivije, oni od Beograda traže da im izruči sve umešane u napad. I tu sad imamo novi problem, sličan onome s dokumentima. Kako su se napadači iz manastira Banjska, gde su se u jednom trenutku povukli, prebacili na teritoriju Srbije (koja ruku na srce nije daleko), ako su kosovske snage bile opkolile manastir pre nego što su u njega i ušle? Među mnogim vestima, u ponedeljak smo saznali da su dvojica ranjenih napadača bili zbrinuti u novopazarskoj bolnici. Kako su oni tu stigli, ako su pre toga bili opkoljeni u manastiru?

Ako je istina da je napadača bilo više desetina – kaže se da ih je bilo trideset, a kako se zna koliko ih je tačno bilo, to niko ne kaže – i ako znamo da su četvorica ubijena, a šestorica uhapšena, gde su završili ostali? Teško je pretpostaviti da su tek tako nestali ili da su se nekako izvukli iz obruča, jer su imali ozbiljno naoružanje i povrh toga bili u uniformama. Dakle, iz okruženja su morali izaći i s oružjem i u uniformama – kako? Priča kaže da su tokom čitavog dana u nedelju predstavnici međunarodnih snaga na Kosovu bili posrednici između Beograda i Prištine, da se dogovori povlačenje naoružanih Srba s Kosova.

Pustimo sad učešće Beograda u svemu tome: zašto je Priština na to pristala? Umesto da kasnije nagađa da li Radoičić jeste ili nije bio umešan i da traži od Beograda da izruči napadače, Priština, odnosno kosovska policija, mogla ih je – ako ima istine u vestima – sve pohvatati u manastiru. Ali nije. I pošto nije, mi sad možemo nagađati da je reč o nekakvoj dogovorenoj akciji, koja je možda krenula po zlu. Mogla se vlast iz Prištine dogovarati direktno s Beogradom, što je manje verovatno, ali mogla se dogovoriti i s nekim „samostalnim“ akterima na severu Kosova, da bi dobila razlog za jačanje svojih snaga na severu.

Spekulišemo, jer ni iz Prištine ni iz Beograda ne stižu pouzdane informacije od kojih bi se mogao sklopiti koherentan prikaz onoga što se dogodilo. I dok Priština čitavu stvar koristi kako bi ojačala svoju poziciju spram Beograda i iz napada izvukla opravdanje za osnaživanje pozicije na severu, srpske vlasti ili ćute ili nespretno lažu. Pustimo sad onesvešćenog prevodioca u Kuršumliji zbog koga je kasnila domaća konferencija za novinare – s tim je Vučić prevazišao samoga sebe – i pogledajmo kolike su šanse da Beogradu prođe horsko svaljivanje krivice na Kurtija. Jeste, baš tako, šanse su im nikakve.

Stvar je zdravog razuma – nije Kurti ubio kosovskog policajca, tog policajca ubili su (teško) naoružani Srbi. I tu stoji tačka. Propagandna vratolomija koju s Vučićem izvode njegove kolege iz stranke i poslušnici iz režimskih medija možda će pomutiti pamet nekom domaćem posmatraču. I to će biti sav njen učinak. Zato bi bilo dobro s tim prestati. Umesto toga, Vučić bi, recimo, kao što je to uradio onomad, mogao Radoičića ponovo staviti na poligraf. I kad Radoičić kaže da on s događajima u Banjskoj nema nikakve veze, a poligraf to potvrdi, izaći s tim pred domaću i stranu javnost i reći, kao što je već i rekao, da su za sve krivi kosovski Srbi (i notorni Kurti, naravno).

Ili bi, u ozbiljnijoj varijanti, mogao na nekoj novoj konferenciji da kaže ko su ranjenici iz novopazarske bolnice i kako su se uopšte našli u njoj. To bi bio prikladan početak rasvetljavanja šta se dogodilo, s ove naše strane. Neće se desiti.

Uveliko se nagađa ko su ubijeni i uhapšeni napadači na policiju (uopšte nije jasno zašto se kriju njihova imena). Za jednog od uhapšenih priča se da je mladić od 23 godine. Ja bih rekao – dete. On je rođen kada je rat na Kosovu bio završen. A kroz osetljive formativne godine prolazio je u vreme kada je Vučić grabio vlast. Možemo samo da se nadamo da to dete nije zauvek izgubljeno. I da će dobiti šansu da jednom živi pristojno i da će tu šansu iskoristiti. Prethodno bi morao da se nađe neko ko će mu objasniti šta je sve pogrešno razumeo i gde je sve pogrešio kada je uzeo oružje u ruke. Pogled ka Prištini, pogled ka Beogradu – nema nikoga.

Peščanik.net, 26.09.2023.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)