„Priznanje da je svet lep traže od mene obično oni koji su mi ga ogadili“
Stanislav Ježi Lec

Autostoperski vodič kroz (auto)cenzuru

Još Gutenberg nije ni zagaravio prste štamparskom mašinom, a već se počela hvatati, kao plesan na pisanoj reči, inkvizitorska bratija sastavljena od zakletih procenjivača onoga što sme izaći u javnost, a da ne uzdrma poredak. I tekst bi se, ako već nije s autorom zgnječen u nastanku – osuo tačkicama, pejzažima hartijske beline, pečatima cenzorskog duha svetog. Ali, preskočimo papine bule i lomače koje su podjednako halapljivo gutale knjige i njihove ljude, jer dovoljno primera za raspinjanje sloboda imamo i u socijalizmu, gde znanje o čoveku doživljava svoj vrhunac kroz nabrekle fascikle specijalne policije, a kosci (oštreći svoje cenzorska sečiva) osluškuju i kako trava raste, sve pazeći da se ne potkrade neka subverzivna vlat. Kolektiv (koji paranoično imenuje ili modelira neprijatelje) presiju na otcepljenu jedinku shvata kao konstantno načelo svog ostvarenja. Tada više nisu sumnjive samo knjige, časopisi, filmovi i drame; nego i natpisi na majicama, izmazani zidovi nužnika, banalni privesci za ključeve, lutke kad izdajnički namiguju ili pričaju „po stranjski“, uzdasi iz spavaćih soba koji zavrću na dekadenciju, natpisi na radnjama ili nadgrobnim spomenicima – sve, zapravo, što nosi poruku koja je procenjena kao nepoželjna.

Smatra se da je u SSSR-u armija od nekih 70 000 birokrata motrila na desetostruko manje brojnu koloniju piskarala. No, i tad omče naulji vrsta sumnjivca. Kada je Osip Mendeljštam u jednoj (pa još nazepisanoj) pesmi uživanje tiranina u pogromima uporedio sa slašću kojom neki (sic) Gruzin mljacka maline, Staljin je, nakon što je pesnika upoznao s prednostima pritvora, pitao svoje literarne čauše da li je novopečeni sužanj – majstor, jer ako jeste – valja buditi dželata. Kasnije je slomljeni poeta iz izgnanstva izgrcao palinodiju Staljinu, u stanju o kome svedoči piščeva supruga: „Bio je lud od straha, mogućno, ali i lud od ludila osobe koja ne samo da trpi zagrljaj tela koje prezire, nego mora, iz dana u dan, iz stiha u stih, preduzimati inicijativu u milovanju toga tela.“  Teško da ga je pri tom tešila istina da začepljena usta kad – tad bivaju otpušena uz balalajke i disidentski lovor. A još Monteskje je tvrdio da čak i ćutanje, u cenzurisanoj sredini, može biti rečito. Tek, slučajno ili ne – u jednom ruskom rečniku stranih reči i izraza iz 1955. reč ’cenzura’ nije postojala, pošto je i sama bila, pogađate – cenzurisana.

Opet, za čir autocenzure ne pomaže nikakvo lokanje šampona, jer su nagrižene sve opne umetničkih sloboda i hrabrosti u čoveku. Taj cenzor u nama ispočetka liči na nenametljivog rođaka iz provincije koji je, noseći kartonski kofer, navratio samo na par dana, dok se ne snađe. Prvo je pokoran, snishodljiv, srceparajuće nateže sumnjivo porodično srodstvo (kao što reče E.S. – „U svetu bez melanholije slavuje bismo pekli na roštilju“). Sa znatiželjom posmatra kako stvarate, ali ujedno vas i koleba propitivanjem o odjeku vašeg dela, upozorenjima da je građanska hrabrost šaka sena kojom mlatite iznad plamena.

Hoće i da uzme metlu, pospremi stan, ali vi uočavate, zbunjeni, da vam povremeno nestane neki predmet, ispod tepiha nalazite kakvu zaturenu, oštećenu misao. Desi se da vam izmeni redosled reči na koji ste mnogo polagali, otupi oštricu zaključka. Dok brusite ideju, zgužva vam važan papir, bitnu inspiraciju baci u klozetsku šolju, žiletom iseče gotovo dovršenu sliku, zamrsi rolne filma, pravdajući se da je to slučajno i da neće više. Uskoro se osmeli, odlučuje šta će biti na trpezi, samoinicijativno prekreči prostorije u boje podobne njegovoj opreznosti. Zazida neki prozor, ne pitajući stavi mrežu na savest da ne uleću mušice sumnje i svež vazduh. Osili se i prednjači, trpa u sve, komanduje i ukoreva, sve dok, kao zaštićeni podstanar, ne dobije pravo da se trajno nastani i ulazna vrata ojača ideološkim rezama. A, što je najgore, s njim se nije dobro kačiti, jer „pogan što više diraš, više i smrdi“. Kako vreme odmiče, navika čini svoje, postaje naš sveprisutni sagovornik, osoba od poverenja, rame za jadanje i jastuk na kome će počinuti nekadašnja, već prezrela hrabrost.

Kiš kaže da je „borba protiv autocenzure anonimna, usamljenička i bez svedoka, a izaziva osećaj poniženosti i stida zbog kolaboracije… Ona podrazumeva da rođeni tekst čitate očima drugoga, a to je situacija u kojoj postajete sopstveni sudija, stroži i sumnjičaviji no bilo ko…Samozvani cenzor je piščev alter ego…koji mu viri preko ramena i zabada nos u tekst … Nemoguce je pobediti ovog cenzora, jer on je poput Boga – on sve zna i vidi, izrastao je iz vašeg rođenog uma, vaših rođenih strahova, vaših rođenih košmara…“ I vi, uplašeni tim totalnim nadzorom više i niste sposobni proceniti da je od planiranog umetničkog dela ostalo tako malo – jad i beda, perut i grinje, pepel in kri.

Sve nas nosi crni val

Ispitni film Lazara Stojanovića „Plastični Isus“ samo je jedan (uz to belodan) primer kako cenzura brusi svoje očnjake na umetničkom delu. „Šta hoće ovi ludaci?“, navodno je zagalamio Broz kad su mu njegovi potkazivači, želeći da ga upozore na „crni talas“ koji je zapljusnuo Yu – kinematografiju pustili deo Žilnikovog filma „Rani radovi“. Zgroženi Tito vratio se svom omiljenom Džon Vejnu, ali su tajne službe naćuljenih ušiju ovo komandantovo brecanje shvatili kao znak da je vreme da stvari i artiste uzmu u svoje, ne baš nežne, ruke. Možemo samo nagađati koju nijansu purpura bi dobilo lice druga Starog da su mu, kojekude, smeli pustiti scenu iz Makovog WR Misterije orga(ni)zma gde devojačko zanimanje erektivnim muškim premetalom preseca kadar s vođom sovjetske revolucije (slična scena i u „Isusu“ kad devojčica raščešljava lutku pevajući joj revolucionarne pesme koje inspirišu i nagog muškarca na predanu onaniju). Zagrcnuo bi se, svakako, i nad parolom kontraverznog psihića Wilhelma Reicha: ‘Dragi drugovi, zbog svog se zdravlja redovito jebite!’, a garantujem da ne bi bio fan ni Lazarovog filma, barem ne onih scena u kojima nehotice statira.

Stanislav Ježi Lec kaže da je udvajanje ličnosti moguće samo u snu, gde bi jedan od nas bio „ko mu drago“, ali bi drugi morao biti baš onaj koji nas u pravom trenutku, pre nego što je već kasno, budi. Stojanović se, povodom „Plastičnog Isusa“, probudio u zatvoru, gde je odležao pune tri godine, a njegovo diplomsko delo („radio sam ga kao da više nikada neću ništa snimati“) punoletstvo je proslavilo u memli bunkera.

Režiseri i filmovi tzv. „crnog talasa“ bili su stilski dosta raznorodni, ali ih je režim, krsteći ih nehotice ovim „zaštitnim imenom“ strpao u isti koš i učinio da autori koji su svoje filmove stvarali od ranih šezdesetih, pa narednih desetak godina (Saša Petrović, Makavejev, Žilnik, Stojanović, Živojin Pavlović i drugi) budu rado pozivani na svetske festivale na kojima su već umeli da (svojom energijom, umetničkom strašću i željom da simbolično krunišu svoje otpadništvo i kritički stav prema gnjilom društvu) dosegnu svoje nagrade, nominacije i dominacije.

Patetici socijalističke filmske lakirovke koja je terala na stomačne probleme suprotstavili su pesimistični mulj morbidne atmosfere i na platno preslikali „suvi život“ i egzistencijalnu bedu koja je provirivala iz svakog dvorišta, ali je teško bilo uočljiva kroz zatamnjena stakla službenih automobila. Možda pre novolevičarski nego liberalni okular crnotalasovskih reditelja bez ulepšavanja, ali ne i naturalistički, uperio je prstom na psihološki rastočene dezorijentisane likove koji nisu smogli snage biti čak ni antiheroji. „Ovi filmovi su bili slika društva koje je živelo u zabludama i predrasudama,…neka vrstasocijalnogvarvarstva: ratnog, poratnog i ovovremenog, pomešanog sa ludim realizmom, u kojem je seks-uteha, alkohol-zaborav, a mračni nagoni, bolovi, patnja i mržnja vise nad našim glavama kao ledenice na plus dvadeset.“, kaže Branko Kukić. Kad se tome prikači obilje psovki i političkih aluzija jasna je neumitnost kojom su dežurni kerberi javnog morala ovakvim umetničkim koncepcijama pripretili prstom…koji je ponekad bio i na okidaču…

U našoj zemlji filmska cenzura je prohodala formalno 1922. godine kada je u Kraljevini SHS donet Zakon o pregledanju filmova, ali je komunistička vlast izbegavala sure zabrane (to se desilo samo omnibusu „Grad“ 1962.) i s više naslade je sumnjive filmske trake gurala u najlošije termine prikazivanja, oronule dvorane i naposletku u mrak bunkera, da ih „nauči pameti i meri“.

Vele da je Bunjuel na premijeri ‘Andaluzijskog psa’ natrpao džepove kamenicama da rasteruje moguće ozlojeđene gledaoce. Taj film se provukao, ali je zato na pariskoj projekciji ‘Zlatnog doba’ škvadra desničarskih fanatika demolirala bioskop, pa je pomenuti film spuzan u memlu bunkera gde je dolazio sebi narednih (i rekordnih) pola veka, sve do 1979. U to doba, da je neko Stojanovićev film upitao „je li đegođ“ u životu, i on bi od muke progovorio rečima Kraljevića Marka – „Jesam, brate, ali u rđavu“.

„Zidovi, zidovi, ali gde su vrata?“

Milan Trenc, zagrebački crtač, tvrdi da je za njega cenzura u bivšoj Jugoslaviji bila izazov, igra nadmudrivanja u kojoj je i ono nedozvoljeno moglo lukavstvom postati mogućno: „Uvijek me je oduševljavalo da sve što imam kažem na takav način da oni razumiju da ih ’prcam’, ali da mi ništa ne mogu“.

Slično je pokušao svojim filmom i Lazar Stojanović… Ali, režimu, izgleda nije bilo do snošaja tog tipa. Zbrkani anarhistični kalambur „Plastičnog Isusa“ kritičari su nazivali i „musakom nemušte radnje“, ali se čini da je tačnija misao da je autor koristio košmar kao jedini mogući vid lucidnosti u „velikoj spavaonici vaseljene“.

Stojanović, odmah na početku, pušta svog mucavog glasnogovornika Toma Gotovca da utvrdi kako „revolucija puca, ubija, kolje i davi, te da to nije prava stvar“. To bi se još dalo svariti na kazanu nakostrešenog sistema da ovaj već u sledećoj sceni, kroz arhivske snimke brdsko- planinskog vijuganja partizanske vojske, ne dobije udarac špicokom na nezgodno mesto.

Režiser je fasciniran nemačkim pesmama (posle gledanja ovog filma danima ćete pevušiti „Wie enst Lili Marleen“) i marševima, pa ih, kroz svoj rad, do graničnog kamena apsurda umeće s dokumentarnim segmentima gde cokulama po prašini odušak daju Nemci, Rusi, partizani, ustaše i četnici (početkom devedesetih, zahvaljujući „Isusu“ zabezeknuto sam shvatio da je i među dražinovcima bilo onih koji britvu nisu koristili samo u borbene svrhe).

Lazar Stojanović na ljutu ranu ne stavlja ljutu travu već sipa sirće, čačka po svim ideološkim i seksualnim tabuima. Njegov junak se u ovih sedamdesetak minuta dela namlatarao penisom, s ushićenjem utvrdio da je „snimati pedere prava stvar“, pominjao orgije kojih se ne bi postideli ni pornofili s boračkim stažom. U „Plastičnom Isusu“ Hitlerove i Pavelićeve govore smenjuju, po nekom zaumnom poretku, muškarci koji se ljube u usta, ratni bogalji što preskaču vijaču ili jezivi snimci jasenovačkih leševa…

„Udesio me red i zakon“, na jednom mestu kaže Gotovac. A Stojanović je imao tu čast da ga, višeznačno, uništi Maršal lično. Lazar se i ranije, opsesivno, bavio ideološkim zaslepljenjima. Bio je proganjan kao urednik lista „Vidici“ zbog tematskog broja posvećenog politici, pravu, štampi i kulturi u Trećem rajhu, gde je nagoveštavao i isticao upadljive sličnosti Hitlerovog i Brozovog poretka i saobraznost kultova njihovih ličnosti.

Subverzivna igrarija izvedena je u sceni filma koju je država, tokom držanja kopije u turšiji zadržala za sebe. To je snimak originalnog venčanja Ljuše Ristića, čiji je otac bio u to vreme komandant Beogradske vojne oblasti, a i novopečeni tast je bio oficirskog soja. Pet aktivnih generala cupkaju uz svatovac, ajoooj! Čujete li zveket velikih makaza cenzure? Ili su to ipak bukagije?

„Malo ludosti je dobro za umetnost, ali ne previše“, reče onomad reditelj, ali je i pored toga prenebregao dobronameran savet svog profesora Saše Petrovića da iz diplomskog filma makne sve scene u kojima se pojavljuje Tito. Neispunjeno obećanje – cenzoru radovanje! Tito dominira ovim filmom u raznim, da tako kažemo, agregatnim stanjima, pri čemu ga konteksti bukvalno šamaraju, a to nije vožnja koja završava pre nizbrdice.

Već u jednoj od uvodnih scena Gotovac čisti, uz nipodaštavajući pogled vlastodršca, trunčice sa svoje crne majice – anticipirajući sudbinu i autora i njegovog filma. Titove kočoperne reči s Bombaškog procesa prekida satanski, zlobno ismevački kikot glavnog junaka koji, da zlo bude paprenije, pri tom gužva i uvija svoju bradu. Ali, posprdan ton vrhuni kad nakon pesme o triperu koga se valja paziti, koju peva marginalni homoseksualac skidajući se nad svojom gej lovinom, ugledamo Maršala lično dok se bled, zabrinut i, možda (avaaj, jeresi), uplašen – priprema da se u kameru izrekne studentima. Dovoljno za tri godine robije? O, da, … pa, da!!

Sledeći koraci bili su neminovni, tim pre što je staza dovoljno utabana. Pokazalo se tačnim ono staro da patuljci najbolje podmeću noge, jer je to njihova sfera. Par dana pred skidanje iz vojske, zgađen senkom Staljinovih brkova u armiji i podaništvom severnokorejskog tipa, redov Lazar upada u zamku tek pristigavšeg komesara za moralno političko vaspitanje (kasnije generala, pa opozicionara, sad već i pokojnika, te ćemo imenovanje preskočiti). Dalje ide sve po JUS-u: hapšenje, optužnica (feat. obavezna preinačenja i krivotvorenja), na vojničku drskost nakarikana emigrantska tiskovina, koju je autor zapatio u stanu,…Neko se setio „Vidika“, a kao poslednje i najbolnije šilo pod nokte iskorišćen je „Plastični Isus“.

U društvu gde doušnika ima kao komaraca u močvari, režiser govori o svom iskustvu s cenzurom: „…sve tekstove koji su se ticali »Plastičnog Isusa«, zatvorske vlasti, islednik ili neko treći, uredno su isecali iz novina na koje sam u zatvoru bio pretplaćen. Prema broju i veličini tih rupa u novinama mogao sam da zaključim koliko rđavo stoji moja stvar. Podrazumevalo se da nijedan tekst nije bio u prilog meni, jer su svi mediji pod čvrstom kontrolom države…Rupa je bilo zbilja mnogo, velikih i malih, gotovo svakodnevno.“ Jedna je bila dovoljno velika da proguta i autora i njegovo delo…

Stanje i predskazanje

Okovi su krila da se brže leti“ – S.S.Kranjčević

Svi totalitarni režimi znaju da razum nije baš na ceni kod zavedenih masa. Ipak, to ih ne oslobađa paranoične potrebe da napregnuto u vazduhu osluškuju tajne kodove, šifrovane da im dođu glave. Ova bolesna paranoja izaziva u društvu cvetanje hiljada doušničkih cvetova. Savesni komšija vreba cinkaroškim okicama na potencijalnog neprijatelja i postaje poganija uhoda nego najobučeniji pitomac tajne policije. Hana Arent tvrdi da totalitarna vlast „propagandu zamenjuje indoktrinacijom i koristi nasilje ne toliko da bi zaplašila narod…koliko da bi ostvarila svoju ideološku doktrinu.“ Tako se svaki režim obraća građaninu pokornom onom apsurdnom rečenicom kojom muž uhvaćen u preljubi kupuje vreme pred zajapurenom suprugom: “Veruješ li meni ili svojim očima?”.

Tvrdeći za radove Živojina Pavlovića (reditelja koji je, kao i Lazar Stojanović, zajahao tamne valove) da su s jedne strane stanje, a s druge – predskazanje Branko Kukić daje i definiciju svih filmova crnog talasa, što su izvršili diverziju u režimu kome je savest čista jer je – nekorišćena.

Lec kaže da misli, kao buve, skaču s čoveka na čoveka, ali ne grizu svakog. No, to režim koji ih napada teškom artiljerijom represije i cenzure ne želi znati. A, opet, ima buva koje su nepredvidive i, koje, dok trepneš, čak i pre nego što ih uočiš – naprave problem i svrab…

Prava umetnost nikad nije „prijatna“, jer nikad ne ide u prilog ideologijama. Svaki režim posebno je osetljiv na bilo kakvu priliku da bude ismevan. Umetnici to znaju, pa stalno pozleđuju bolno mesto, čak i uz rizik da završetak te provokacije bude predvidivo koban, kao u stihovima koje u „Plastičnom Isusu“ recituje pesnik – amater:

Od šale sam se rodio,

od šale počeo da mislim,

Na šalu sam sve prevodio,

O šalu su me našli da visim.“

Peščanik.net, 09.07.2009.

Srodni linkovi:

Zoran Pusić – S Lazarom u Kninu

Svetlana Slapšak – Snagom svesti protiv insekata

Mira Oklobdžija – Ima li života poslije smrti

Vladimir Gligorov – Levica

Ivan Čolović – Lazar Stojanović, čovek levice

Milan Radanović – Kuća terora u Muzeju revolucije

Tamara Nikčević: Lazar Stojanović – intervju

38. emisija