Grafit: Mic po mic Aušvic
Foto: Peščanik

Na pitanje o „narodnim patrolama“, Vučić je odgovorio pitanjem: šta su to narodne patrole? Čovek je tako konstruisan. Uglavnom zna sve, nekada ne zna baš ništa. Njegovi senzori podešeni su da vidi jedino ono što želi da vidi, a uveren je da se na taj način slepilo najbolje kontroliše.

Patrole postoje kao odgovor na projekciju vlasti o uspostavljanju novog srpskog poretka: jedan narod, jedna partija, jedan firer. Srpski svet nastaje kao negacija svake ideje o slobodi. O tome je reč pred torturom rastuće paradržavne sile.

Ne znamo ko je uhapsio Aidu Ćorović, policija ili njeni izotopi, jajoglavi mutanti koji tek treba da dobiju značke. Nikome nisu pokazali da ih imaju, a i ne moraju. Možda je to bio opit o građanskom hapšenju, novom obliku terora koji nam obećavaju prikaze iz „narodnih patrola“. Vulinova policija se gasi kao legitimna sila države. Pretvara se u nešto zlokobnije od pretorijanske garde vođe, možda u nasilne odrede za čuvanje lične vlasti koji će tek dobiti svoje ime.

To neće biti dovoljno. Na kraju ga ništa neće sačuvati. Ali on misli da to ne zna i da ga se ne tiče veliki strah iz koga izlaze nekontrolisani govori. Nikoga se ne boji, kao što se nije ni bojao, neće da puzi, makar umro ovog sekunda. Njegovo je da čuva Srbiju i srpski narod.

To mu niko ne traži, niti očekuje od njega. Niko ne čuva narod, tu neodredivu kategoriju građana ovde pretvorenih u kandidate za robove. Čuva se gola vlast u strahu od buđenja ljudi pred nasiljem i dolaskom fašizma koji će u konačnom bilansu biti potpuno ogoljen. Borba za srBstvo svim sredstvima, i to protiv svih koji će se svakako odupreti crnim košuljama.

Njih režim uzima za saveznike. Odredi koji su ovlastili sebe uz ovlašćenje režima za građanska hapšenja, postaće eskadroni smrti i gospodari svake kristalne noći, priznajući samo jednog gospodara koji tvrdi da ne zna ko su oni.

Ako su oni naša budućnost, to znači da je nemamo. Jeste li videli imitaciju čoveka koja je izbacila migrante iz autobusa? Napolje, raus! Tom arijevcu se ništa nije dogodilo, on je iz patrole.

U svojoj letalnoj fazi režimu su potrebni sve jači lekovi. Čak i oni koji konačno ubijaju sve oko sebe, pa i svoje tvorce. Zbog toga neguju crnokošuljaše, podstiču njihovu brojnost i smatraju ih svojima. Ekstremna desnica ovde više nije marginalni privezak vlasti, vlast je postala njen suštinski sastojak.

Svejedno je da li je fašizam u bilo kojoj verziji na kraju ili na početku svoje lokalne ili globalne istorije, on je uvek oblik autoritarnog ultranacionalizma, kojeg odlikuje diktatorska moć i snažno disciplinovanje društva (jedna od mogućih skraćenih definicija).

Šta se od toga čini nepoznatim? Sve nam je pred očima. Metastaza koja se nastavlja u teškim mukama, sa masivnim udarima na samu bit civilnog društva. Ovo su trenuci njegove potpune fragilnosti, i u poslednjoj fazi nastaje socijalna smrt, uz neograničenu vladavinu nasilnog šljama.

To bi značilo da ništa od onoga što je najstrašnije još nismo doživeli. Ali je sve već započelo, i sada se vidi golim okom. Uvodiće nas postepeno, dobijaćemo sve veće doze realnog straha pred konačan ulazak u distopiju. I taj bi korak mogao da bude nepovratan.

Može vam se učiniti da ovaj tekst ne pruža nikakvu nadu. Možda nam ostaje samo da se prepustimo promeni oblika od ljudi u nešto drugo iz istorije užasa.

Ili da pokušamo da saberemo snagu i odupremo se. Da ta stvar koja je više puta bila mrtva, bar ovde zaista bude.

Smrt fašizmu! Bukvalno.

Peščanik.net, 12.11.2021.

MURAL RATKA MLADIĆA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)