Corax, Danas, 12.05.2015.

Corax, Danas, 12.05.2015.

1.

Sudska rehabilitacija četničkog vođe Dragoljuba Mihailovića predstavlja formalnu potvrdu nečega što se već odavno dogodilo u javnosti. U tom smislu, ona ne donosi nikakvu bitnu novinu. Mihailović neće biti ništa “rehabilitovaniji” danas nego što je bio juče. Doduše, sam autoritet sudskog rešenja o rehabilitaciji mogao bi možda negde da predstavlja izvesnu težinu, kada to rešenje ne bi bilo još jedan bizarni uradak posrnulog srpskog pravosuđa, sklepan na osnovu jednog od najbesmislenijih i najskarednijih “zakona” koje poznaje istorija prava (“Zakon” o rehabilitaciji iz 2006. godine). Pogledajmo samo jedan primer: šta je to što, sa “čisto formalne strane” (koja, kako nas uverevaju, jedino zanima sud) razlikuje sudski proces koji je u Beogradu vođen protiv nacističkog generala Aleksandra Lera od sudskog procesa vođenog protiv Dragoljuba Mihailovića? Suštinske razlike nema. A šta deli rečenog nacističkog generala od sudske rehabilitacije u Srbiji, po istim kriterijumima po kojima je rehabilitovan Mihailović? Zaista, samo jedna sitnica – nije imao “prebivalište na teritoriji Republike Srbije”. To, doduše, sam pravosudni sistem Srbije dovodi u apsurdnu situaciju iz jednog drugog razloga: budući da je Leru suđeno za ratne zločine, a Srbija u jednom svom zakonu proglašava univerzalnu nadležnost svog pravosuđa za ovu oblast, ostaje pitanje zašto pravni sistem Srbije ograničava univerzalnu nadležnost za ratne zločine samo na ratove devedesetih? Tek, od rehabilitacije, poništenja presude i proglašenja za “lice koje se smatra neosuđivanim”, Hitlerovog generala Lera deli samo to odsustvo toplog doma ili makar zvanične adrese na teritoriji današnje Republike Srbije. Blago njemu, reklo bi se! Još mu se moglo dogoditi da bude rehabilitovan u nekom ovdašnjem Višem sudu po odredbama rečenog “zakona” o rehabilitaciji iz 2006. godine. A ne treba mu i ta bruka na sve one zločine za koje je odgovoran! Bilo kako bilo, sve to će biti predmet analiza nekih budućih istoričara i istoričara prava, koji će na ovdašnju rehabilitacijsku lakrdiju gledati sa mešavinom podsmeha i autentičnog profesionalnog stida, ne primajući bez izvesne neverice činjenicu da se takvo štogod moglo događati u jednom kontekstu čiji su akteri tvrdili da ispravljaju takozvane “istorijske nepravde” i u jednom pravnom poretku koji je želeo da se pretvara da počiva na načelima vladavine prava. U iščekivanju takvih analiza, ipak je već danas jasno da je ovakva odluka mogla biti doneta isključivo “iz političkih i ideoloških razloga”.

Na stranicama Peščanika već je bilo reči o posleratnim suđenjima zbog kolaboracije i zločina u Drugom svetskom ratu u nekoliko evropskih zemalja. U analizi procesno-pravne strane tih suđenja Vesna Rakić-Vodinelić došla je do zaključka vrednog pažnje da je, u poređenju sa suđenjima za ratne zločine u nekoliko evropskih zemalja (među kojima su i Francuska i Velika Britanija) u nekim bitnim aspektima za sam proces u suđenju Mihailoviću bilo “manje devijacija u odnosu na prosek”. Pa ipak, u tim zemljama, u kojima su, dakle, devijacije u procesima bile veće, “nije došlo do rehabiliticije postratnih osuđenika za dela izdaje, kolaboracije i/ili ratnih zločina”. Sapienti satis! (Razume se, ovaj zaključak će mnogom zagovorniku rehabilitacija poslužiti kao dragoceni “dokaz” za novu mitomansku tvrdnju da Srbija, možebiti, ima bolji i pravedniji pravni sistem od Francuske ili Velike Britanije, koje nemaju svoj “zakon” o rehablitaciji iz 2006. godine. Ipak, sva je prilika da će se rasprava svesti na onaj topuz-argument: đeneralu je sudio komunistički sud!

2.

Iako smo nebrojeno puta čuli da same činjenice o delovanju lica za koje se traži rehabilitacija nemaju značaja za sudski proces rehabilitacije, jasno je i to da sud u svakom postupku rehabilitacije, bez ikakvih pravnih prepreka, te činjenice može da uzme u obzir i, štaviše, trebalo bi da ih uzme u obzir, budući da interes pravde ne podrazumeva samo da se utvrdi da li je nekome optužnica dostavljena na odgovarajući način ili da li su zadovoljeni svi procesno-pravni zahtevi, što nipošto nije nevažno, ali sasvim izvesno nije dovoljno za ocenu ukupne valjanosti jednog tako važnog procesa kao što je suđenje za ratne zločine i saradnju sa okupatorima. Jedini razlog zašto savremeni sud u Mihailovićevom slučaju nije uzeo u obzir te činjenice može biti i jeste taj što činjenice govore protiv rehabilitacije.

Pre i iznad svega, protiv te rehabilitacije govore masovni i pojedinačni ratni zločini Mihailovićevih četnika. Nevešti pokušaji da se Mihailović oslobodi (komandne) odgovornosti za zločinačke postupke oficira i vojnika koji su mu formacijski bili podređeni ostaju neuverljivi, naročito pred činjenicom da nikada niti jedan od tih “vojvoda” nije od strane nekog četničkog vojnog tužilaštva pozvan na odgovornost za počinjene zločine pod ozbiljnom pretnjom da će mu se suditi kad dospe u ruke vojnih vlasti. Međutim, čak i ako se prihvati kao činjenica, relevantna u samoj stvari sudskog procesa, da su pojedine “vojvode” delovale samostalno, i dalje postoje nepobitni dokazi koji terete Mihailovića kao naredbodavca akcija tokom kojih su počinjeni brojni zločini zbog kojih niko od počinilaca nije kažnjen od strane nekog četničkog vojnog suda. Naprotiv, počinioci najtežih zločina nagrađivani su ordenjem i unapređenjima.

Iako je navode o sopstvenoj odgovornosti za zločine nastojao da porekne, Mihailović je na suđenju priznavao autentičnost brojnih naredbi koje mu je sud podnosio na uvid, naredbi potpisanih njegovom rukom, u kojima se pominju “čišćenja”, “uništavanje” ili “likvidacije”. Uveravajući sud da njegova namera nikada nije bila da se ti pojmovi tumače od strane potčinjenih komandanata kojima su naredbe upućivane kao nalozi za ubistva, Mihailović je očekivao da sud i javnost poveruju da su njemu potčinjeni komandanti kojima je slao naređenja da “očiste”, “unište” ili “likvidiraju” komuniste koji su se “nakotili”, njihove “simpatizere” (!) i “nenarodne elemente”, ta naređenja tumačili kao direktive za ubijanje takoreći proizvoljno, pukom greškom i na svoju laku koljačku ruku. I tako u čitavom periodu od četiri duge ratne godine! Cinično je bilo Mihailovićevo objašnjenje da su adresati naredbi bili vojnici koji “moraju da znaju” kako se postupa sa zarobljenicima i civilima, odnosno da su “morali da znaju” da “likvidirati komunistički nakot i njihove simpatizere” znači, zapravo, “premestiti ih na drugi teren”. Što su ih četnici umesto “na drugi teren” slali “na drugi svet” Dražu nije previše uznemiravalo. U tom pogledu zanimljivo je primetiti da je sam Mihailović (a to često čine i njegovi savremeni podržavaoci i rehabilitatori) u zavisnosti od toga šta je u određenom trenutku oportuno, tvrdio kako je njegova organizacija bila “ozbiljna” vojska, takoreći Jugoslovenska vojska u Otadžbini, dok je, kada mu je to više odgovaralo, tvrdio da ga od komandanata nije slušao doslovno – niko! A šta tek reći za Mihailovićevo tvrđenje da u izveštaje o zločinima koje čine njegovi komandanti, iako ih je redovno dobijao – nije verovao? Sud koji bi uvažio ovakvu odbranu bio bi ili pristrasan ili nerazuman.

Takođe, protiv rehabilitacije Draže Mihailovića govori i kolaboracija četnika sa okupatorima i oružanim jedinicama kvislinških režima. Mihailović se u toku rata nije distancirao od brojnih četničkih “vojvoda” koji su sarađivali sa okupacionim snagama širom Jugoslavije, podjednako kao i sa raznim kolaboracionističkim formacijama, naročito pri kraju rata. Od Mihailovića je potekla i ideja, koja je preko izbegličke vlade bila predočena britanskom Forin ofisu, da se sa Italijanima u Dalmaciji uspostavi saradnja, što je bilo odbijeno od strane Velike Britanije, ali se u praksi ta saradnja četnika i fašističkih italijanskih falangi realizovala. Kao i četnički zločini, i kolaboracija sa okupatorima dobro je dokumentovana i istražena, tako da nikakva zabluda u smislu postojanja nekih “kontroverzi” u vezi sa tom kolaboracijom nije moguća. Ima li, u tom smislu, poraznijeg trenutka za samog Mihailovića od trenutka kada ga je tužilac Minić upitao da li može da navede ime makar jednog četničkog komandanta koji nije sarađivao sa okupatorima i kada on nije mogao da se seti?

Razume se, na suđenju Mihailoviću tužilac je nastojao da što većim brojem primera ilustruje delovanje koje je smatrao zločinačkim i izdajničkim. Moguće je da nije svaki od navedenih primera zločina zaista bio povezan sa Mihailovićem. Sasvim je izvesno da Mihailović nije odobravao niti naređivao kolaboraciju svakog pojedinačnog formacijski potčinjenog komandanta sa okupatorima ili kvislinzima i u svakoj pojedinačnoj situaciji zauzimao odobravajući stav. Međutim, sa stanovišta sudskog postupka, sasvim je irelevantno da li je Mihailović odobravao, bio obavešten ili naredio svaki od mnogobrojnih četničkih zločina i primera saradnje sa okupatorima, od kojih su neki pomenuti i na suđenju: u slučaju dovoljno velikog broja zločina i primera kolaboracije (dovoljnog za osuđujuću presudu) Mihailovićeva odgovornost nepobitno je utvrđena. U presudi su u obzir uzeta uglavnom upravo ona dela za koja je postojalo Mihailovićevo priznanje da je naređenje posle kojeg je usledio zločin autentično.

Konačno, treba podsetiti i na neke činjenice koji se odnose na međunarodno-pravni aspekt: u meri u kojoj su Mihailovićeve jedinice učestvovale u vojnim operacijama fašističkih snaga, utoliko je Mihailović saodgovoran i za najteži oblik kršenja međunarodnog prava – zločin protiv mira, koji je, usput pomenimo i to, izvanredno pravno obrazložio sovjetski pravnik Trainin još 1941. godine. “Komunističko” poreklo pravne argumentacije za uvođenje dela zločin protiv mira u međunarodno pravo ni dan danas ne smeta nikome ko drži do prava i pravde, premda su, istini za volju, sve glasniji i kritičari Nirnberga, što ne čudi, ali zabrinjava.

3.

U savremenoj rehabilitaciji Dragoljuba Mihailovića nalaze se i odjeci društveno-političkih odnosa iz perioda Drugog svetskog rata. Naime, delovanje Dragoljuba Mihailovića bilo je svojevremeno uzdanica ondašnjih antikomunističkih jugoslovenskih političara, zagovornika restauracije starog poretka, koji su izbegli, pridružili se četnicima ili ostali u zemlji. Među mnogobrojnim emigrantima, pomenuću samo dvojicu hrvatskih političara, koji su polagali svoje nade u Dražu. Jedan od njih je Ivan Šubašić. “Moja je želja da spasem glave Mihailovićevih pristalica”, rekao je Šubašić Mihailu Konstantinoviću, a prema beleškama sa sastanka sa Titom, Šubašić je nastojao da na svaki način spasi Mihailovića, hrvatske domobrane i delove Nedićeve vojske, sa namerom da na kraju rata svi oni stupe u borbu na strani saveznika, kao vojna formacija koja bi sadejstvovala sa partizanima, ali i koja bi im faktički bila protivteža. Drugi hrvatski političar koji je računao sa Mihailovićem bio je i Vladko Maček. U jednom pismu knezu Pavlu iz 1946. godine Maček, iako prebacuje Mihailoviću “pokolje Hrvata”, za njega ipak kaže: “Žalim njegovu tragičnu sudbinu”. Žaleći Mihailovićevu “tragičnu sudbinu” Maček je žalio i svoju, kao i političku sudbinu građanskih političara kojima je Mihailović bio jedina nada za restauraciju predratnog političkog mutljaga u kojem su se jedino snalazili i koji su želeli da obnove, deleći još i pre završetka rata, sedeći u emigraciji dok se u zemlji još uvek ginulo, funkcije i sinekure koje će zaposesti kada se vrate u Jugoslaviju. Taj maroderski račun bio im je pokvaren porazom Mihailovića.

Ono što se nije dogodilo 1945. počelo je da se događa od kraja osamdesetih godina i traje još i danas. Sa rehabilitacijom Dragoljuba Mihailovića zaokružuje se simbolički i kontrarevolucionarna tranzicija u Srbiji. Rezultat te tranzicije je upravo ovo što danas imamo u privredi, kulturi, socijalnoj sferi, kulturi sećanja, identitetu. Nestaju i poslednji tragovi tekovina koje su, u socijalnoj sferi pre svega, ostvarene u posleratnom razvoju. Upravo je Draža zajedno sa čitavom pitoresknom antikomunističkom “galerijom likova” potreban kao ideološka barijera koja će sprečiti da se te tekovine prepoznaju kao ciljevi za koje se opet vredi boriti. Rehabilitacija Mihailovića indukuje antikomunističko i uopšte antilevičarsko raspoloženje onih slojeva kojima bi danas upravo levica bila neophodna, baš kao što je to bila pre više decenija. To je platforma na kojoj i “antitotalitarna”, antikomunistička Evropa vidi razlog za sopstvenu ravnodušnost u vezi sa ovim pitanjem, ostavljajući Srbiju, pa i čitav region, da posrće u sve većoj socijalnoj bedi, sa lažnim i savršeno bezrazložnim osećanjem takozvanog “nacionalnog ponosa”, nakostrešenog prema svemu što ima predznak levice i jalovog pred animalnom eksploatacijom u uslovima državno-tajkunskog kapitalizma. Ovakva društveno-ekonomska tranziciona formacija zahteva, u Srbiji danas, Dražu kao ideološku i identitetsku vertikalu, kao što će ideološko “nadraživanje” Srbije savršeno odgovarati sličnim procesima drugde u regionu. Armija nezaposlenih i izrabljivanih nikada neće uspešno artikulisati svoje nezadovoljstvo dok se identitetski poistovećuje sa “đeneralovom” armijom, “jugoslovenskom” po imenu i po potrebi, šovinističkom po suštini i učinku.

Sa druge strane, nagonska mržnja prema liberalizmu (identifikovanom sa zapadom), koja u ovom društvu takođe postoji, uz histerični antikomunizam, stvara nužno dezorijentaciju i sužava izbor strategija u pogledu načina borbe protiv sve većih i većih socijalnih problema. Nacionalizovani antikomunizam i isti takav antiliberalizam, zahtevi za “etnički/rasno omeđenom socijalnom pravdom”, čoporativno jurišanje umesto solidarne akcije, u radikalizujućim socijalnim okolnostima, vode samo u jednom mogućem pravcu – ka fašizaciji društva. Draža je tu, razume se, najmanje važan kao ličnost: on je relevantan kao plemenski antikomunistički totem, kao magijski zaštitnik “nas”, kao simbol čija je, inače suštinska veza sa svime što danas predstavlja restauraciju totalne bede društva uporedivu sa društvenim beznađem s kraja 30-ih godina 20. veka, uspešno skrivena pod maskom navodne subverzivnosti opredeljenja “za Dražu”. Naime, savremena vladajuća elita, ali i deo liberalne opozicije, i dalje širi fobiju da je tu tobože i dalje neki “Tito” koji faraonski vlada, preteći da uništi Srpstvo, pravoslavlje, tržište i “privatnu inicijativu”. Oko Draže se okupio taj savez paranoidnih antititoističkih, pročetničkih elita i masa, kao i opsesivno (neo)liberalnih serklova, svako iz svojih računa i razloga izmišljajući prošlost i umivajući krvavu četničku istoriju. Izvesnu pažnju zaslužuju i pseudolevičari, koji se tobože ne slažu sa rehabilitacijom Draže, ali se u tom neslaganju služe “dražinskom” taktikom: “ne mire” se sa okupacijom sećanja (rehabilitacijom), uz aktivnu kolaboraciju po svim drugim pitanjima sa okupatorima (rehabilitatorima). I to je slika i prilika “nacionalnog pomirenja” političke klase u njenom blagostanju i bedi društva.

Peščanik.net, 16.05.2015.

JUGOSLAVIJA
REHABILITACIJE U SRBIJI

The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.