Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Više puta sam pisao o frilenserima, njihovim normativnim mukama, kao i odličnom izveštaju Fairwork Serbia 2022. Kuriri i vozači koji rade putem platformi imaju problem – nemaju „opipljivog“ poslodavca, odnosno u očima zakona ili pripadaju nekoj nedefinisanoj egzotičnoj kategoriji radnika, ili kategoriji nabeđenih samozaposlenih (koji to nisu). U Srbiji ne postoji ni začetak radnog zakonodavstva kojim bi bili regulisani ovi oblici rada, a očigledno da za to nema ni političke volje (prosto je neverovatno da donosioci odluka ne vide ogromnu rupu koja zjapi u zakonodavstvu, tako da je verovatnije da su iz samo njima znanih razloga rešili da zanemare ovaj problem). Evropa u međuvremenu ne čeka sporovozne kvazi države ogrezle u diktaturu kapitala da joj se priključe, već napreduje svojim uglavnom sporim ali sigurnim koracima. Niz direktiva koje je Evropska unija usvojila prethodnih godina nisu ni na vidiku naših aktuelnih vlasti. Verujem da će uspešno ignorisati i jednu koja se priprema, a odnosi se na platformske radnike. Kako god, trebalo bi videti šta propuštamo kada se opredelimo za trku do dna.

Tekst direktive još nije definitivno utvrđen. Postoji nekoliko verzija kroz koje smo mogli hronološki pratiti tok usaglašavanja (da ne kažem lobiranja) konačnog sadržaja ovog dokumenta. Ovde obrađujem predlog sa obrazloženjem iz decembra 2021. koji je Evropski parlament komentarisao i dopunio u decembru 2022. Iako je jasno da konačan izgled teksta nije utvrđen, jer su mogući dalji amandmani u postupku njegovog usvajanja, osvrnuću se na nekoliko detalja koji će svakako ostati u njemu a posebno su važni u normiranju položaja platformskih radnika.

Najpre, direktivom se uvodi minimum prava radnika na platformama. Države članice mogu usvojiti (neke su već usvojile) i širi obim i veći kvalitet ovih prava.

Potom, dobijamo jasnu definiciju platformskog rada: to je svaki rad koji je organizovan preko digitalne radne platforme koji se obavlja u Evropskoj uniji, koji se zasniva na ugovornom odnosu između digitalne platforme i pojedinca, bez obzira da li postoji ugovorni odnos između pojedinca i primaoca usluge. Važno je dakle napomenuti da je potrebno da postoji digitalna platforma putem koje se dobijaju radni zadaci. Nije od značaja gde se platforma nalazi (ni fizički, u kojoj zemlji je njena baza pohranjena na računarima, a ni u kojoj državi je registrovana kompanija koja iza nje stoji). Važno je samo da se putem platforme organizuje rad na teritoriji Evropske unije. Ovo rešenje značajno povećava obuhvat radnika i onemogućuje platformama izbegavanje primene direktive.

Dalje, postavlja se pitanje šta je to digitalna radna platforma? Prema definiciji iz radnog teksta direktive, u pitanju je fizičko ili pravno lice koje nudi komercijalnu uslugu koja obuhvata sledeća tri elementa:

– pruža se u celini ili delimično na daljinu, putem elektronskih sredstava kao što je veb stranica ili mobilna aplikacija;

– pruža se na zahtev primaoca usluge;

– uključuje organizaciju poslova koje obavljaju pojedinci, bez obzira da li se taj posao obavlja onlajn ili na određenoj lokaciji, i bez obzira na ugovornu prirodu odnosa između tog pojedinca i fizičkog ili pravnog lica koje pruža uslugu.

Jasno je da u ovu kategoriju bez ikakve sumnje spadaju platforme za dostavljanje hrane i prevoz putnika. Moguće je da i neke druge platforme koje su se pojavile mogu da potpadnu pod ovu definiciju.

Iako direktiva razlikuje „radnika koji obavlja rad putem platforme“ od „platformskog radnika“, ovo razlikovanje postoji samo zbog činjenice da je potrebno razlikovati radnike koji rade pod nekim drugim ugovorom (ili bez ugovora) i samozaposlene radnike, od radnika koji rade za platformu u radnom odnosu. Na sve njih se podjednako odnose rešenja koja su sadržana u direktivi. Na osnovu izmene koju je predložio Evropski parlament tokom konsultacija, postoji mogućnost da će se ova direktiva primenjivati i na ustupljene radnike putem agencija za privremeno zapošljavanje, što je naravno za svaku pohvalu.

Direktiva dalje daje odgovor na izuzetno važno pitanje koje je predmet teorijskih i praktičnih (naročito sudskih) rasprava celu deceniju unazad: kada će se smatrati da između radnika i platforme postoji radni odnos, bez obzira na to šta platforma pokušava da prikaže kao formalni odnos? Tvorci direktive krenuli su od pravne pretpostavke da se svi platformski radnici nalaze u radnom odnosu. Ovo je i logično jer, nasuprot onome što aktuelna vlast u Srbiji pokušava da nam podvali, radni odnos jeste i biće centar radnog prava i uređenja svih prava radnika. U tom smislu je od izuzetne važnost za platformskog radnika da će biti prepoznat kao radnik u radnom odnosu, a da platforma može da dokazuje suprotno ako to želi. Ovime se stavlja tačka na raspravu o radnopravnom statusu platformskih radnika.

Ali kako se neko kvalifikuje da bude platformski radnik? U početnom tekstu direktive stajalo je da će se platformskim radnikom (u radnom odnosu) smatrati lice koje ispunjava bar dva od pet ponuđenih kriterijuma. Evropski parlament je zauzeo nomotehnički drugačiju poziciju i u tekstu se nakon tih intervencija navodi da će se svaki platformski radnik smatrati ili „zaista samozaposlenim“, ili u radnom odnosu sa platformom. Osim kriterijuma kada će se neko smatrati samozaposlenim, u ovoj verziji teksta stoje i kriterijumi kada se neko smatra zaposlenim licem. Broj tih kriterijuma je međutim uvećan u odnosu na predlog Evropske komisije. Ukoliko oni postoje, smatraće se da postoji kontrola platforme nad radnikom i da je taj radnik zaposleno lice. Ukoliko ne postoje, radiće se o samozaposlenom licu. Trećeg rešenja nema. Kriterijumi kontrole su sledeći:

– efektivno određivanje ili postavljanje gornjih granica za nivo zarade, ili periodične isplate zarade;

– efektivno utvrđivanje ili kontrola uslova rada, uključujući ograničavanje vremenskog rasporeda i dužine radnog vremena, ili sprovođenje rada, uključujući kroz kazne ili podsticaje, ograničavanje pristupa poslu, ili korišćenje sistema ocenjivanja kao instrumenta kontrole i osnove za kazne i kao sredstvo za raspodelu radnih zadataka;

– efektivno sprečavanje osobe koja obavlja poslove na platformi da razvija poslovne kontakte sa potencijalnim klijentima, uključujući kontrolu ili ograničavanje komunikacije između osobe koja obavlja rad na platformi i primaoca robe ili usluga tokom ili nakon obavljanja posla;

– praćenje ili nadgledanje osobe koja obavlja rad na platformi tokom izvođenja radova;

– zahtevanje od osobe koja obavlja rad na platformi da se pridržava posebnih pravila u pogledu izgleda, ponašanja prema primaocu usluge ili obavljanja posla;

– efektivno ograničavanje korišćenja podizvođača ili zamenika za obavljanje posla;

– efektivno ograničavanje mogućnosti lica koje obavlja poslove na platformi da obavlja posao za bilo koju treću stranu, uključujući konkurente digitalnih platformi rada;

– ograničavanje slobode osobe koja radi na platformi da izabere socijalnu zaštitu, osiguranje od nesrećnog slučaja, penzijski plan ili druge oblike osiguranja.

Nedostatak predloga Evropskog parlamenta je svakako u tome što se kaže da će se navedeni kriterijumi „uzeti u obzir“ prilikom odlučivanja, a ne da će se neko lice smatrati zaposlenim ako je određeni broj kriterijuma ispunjen. Na ovaj način ostavljena je mogućnost diskrecione procene sudovima ili administrativnim telima koja odlučuju o radnopravnom statusu platformskog radnika, što možda nomotehnički izgleda dobro, ali će samo praksa (ukoliko se tekst direktive usvoji u ovom obliku) pokazati da li će se kriterijumi pravilno ceniti u svim državama i da li će postojati (pogrešna) tumačenja da svi kriterijumi moraju biti ispunjeni kumulativno, iako je jasno da je već pojava dva ili tri kriterijuma jasna odrednica da lice nije samostalno u svom radu i da se ne može smatrati samozaposlenim.

Konačno, trebalo bi napomenuti da se direktiva ne bavi samo utvrđivanjem radnog odnosa platformskog radnika sa platformom, već reguliše i pitanje uslova rada, doduše posredno, kroz regulisanje takozvanog algoritamskog menadžmenta, koji muči mnoge platformske radnike širom sveta (pa i u Srbiji). Do sada je platforma uglavnom zadržavala za sebe podatke koji se odnose na način dodeljivanja zadataka, određivanja uslova izvršenja dodeljenih zadataka, pa čak i nagrađivanja za njih. Prema rešenju iz direktive, a u skladu sa činjenicom da su platformski radnici u radnom odnosu, postoji njihovo nesumnjivo pravo da se pravilno i potpuno informišu o svim uslovima rada koje im je poslodavac nametnuo, a mogu i da utiču na njihovu izmenu. Algoritamski menadžment u direktivi odnosi se kako na nadzor nad radom platformskih radnika, tako i na donošenje odluka algoritama bez učešća ljudskog faktora. Ljudski nadzor nad donošenjem takvih odluka i mogućnost žalbe ljudskom biću na ove odluke, prava su koja se dodeljuju radnicima i ona nisu nova, jer je Španija ta prava već razradila u svom zakonodavstvu, a i u mnogim drugim državama Evrope su prepoznata kako kroz sudsku praksu tako kroz pripreme za usvajanje odgovarajuće legislative.

Nedavno smo imali proteste radnika Wolta, kojima su se izgleda pridružile još neke kolege kuriri sa drugih platformi. Oni protestuju ne zbog nerešenog zakonskog statusa, već zbog pogoršanja uslova rada (delimični razlog nezadovoljstva je upravo netransparentnost algoritma kojim se obračunavaju naknade). Jedno od drugog naravno zavisi, i samo je pitanje dana (i stepena njihove frustracije) kada će oni svoje zahteve artikulisati i prema državi. Dosta inspiracije za to mogu naći u ovoj analizi teksta direktive. Videćemo da li će to učiniti ili će ostati nedorečeni kao frilenserska udruženja, koja su se zadovoljila dobijanjem (određenog stepena) pravne sigurnosti i povoljnim načinom oporezivanja prihoda, a da se pri tome nisu zapitali šta tačno dobijaju za novac koji daju, kao ni da li su mogli da dobiju više. U oba slučaja se može reći da nije kasno i da borba za kvalitetno zakonsko rešenje (ako tako budu želeli) tek predstoji. Ako se ove dve grupe prepoznaju – a trebalo bi da to učine – imaćemo još veći broj radnika odlučnih da nateraju državu da uvaži propise Evropske unije. U suprotnom, opšti je utisak da će uskoro kurire iz Srbije zameniti kuriri iz drugih – uglavnom azijskih – država, koji će pristati i na taj nezahvalan (i nezakonit) radnopravni položaj. A crna rupa u zakonu će ostati da zjapi i guta sve vrste radnika koji joj se približe.

Peščanik.net, 25.05.2023.


The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)