Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Kultura sećanja predstavlja jedan od najvažnijih aspekata kako privatnog tako i svakog organizovanog društvenog i državnog života. Kako i čega se sećamo određuje ne samo odnos prema prošlosti, već mnogo više našu stvarnost. Stabilnost privatnog života, kao i društvenih i državnih sistema, zasnovane su i na utvrđenim tačkama privatnih i kolektivnih memorija. Kultura sećanja nije statična, pa njene promene prati opšti tok privatnog i javnog života. Ratovi, revolucije i radikalne promene političkih sistema dovode do naglih prekida i ekstremnih transformacija. Savremena kultura sećanja u Srbiji pokazuje neuobičajenu dinamiku, manipulativne aktivnosti i promene izazvane politikom sadašnje vlasti. To jasno pokazuju odnos prema mestima sećanja – javnim spomenicima, odabir i politika praznika.

Najava ozbiljnih promena u kulturi sećanja Srbije nagoveštena je najkasnije još 2014. U julu te godine, odbornici Skupštine grada Beograda doneli su odluke da se izmesti spomenik Dimitriju Tucoviću sa centralnog položaja na Slaviji i postavi na plato Dimitrija Tucovića, između Slavije i ulice kralja Milutina, da se 10. maj obeležava kao Dan sećanja na žrtve holokausta, kao i da se na Kalemegdanu, u blizini Savskog šetališta, podigne Spomenik ruskim i srpskim vojnicima poginulim u Prvom svetskom ratu. Spomenik zajedno sa Tucovićevim zemnim ostacima izmešten je 2016. i na njegovo mesto postavljena je kič fontana, sa kolorističkim i zvučnim efektima. Dimitrije Tucović je tako po šesti put izmešten i sahranjen na Novom groblju, dok je spomenik 2018. postavljen na platou ispred zgrade Narodne banke. Na taj način, spomenik Dimitriju Tucović završio je između „moderne muzičke fontane“ i banke, u nekakvom međuprostoru – nemestu, kao potpuno nebitan sadržaj i kulisa celokupnog prostora glavnog beogradskog trga. Možda slučajno, ali svakako jasno položaj spomenika pokazuje i beznačajno mesto socijalističkih ideja u Srbiji i postaje kao i državne proslave praznika rada 1. maja samo nužno zlo u funkciji simulacije prisustva ideja socijalne pravde. Izmeštanjem spomenika, kultura sećanja na Dimitrija Tucovića je umanjena i skrajnuta, a na njeno mesto ustanovljeno je novo simboličko obeležje, „spomenik“ sadašnje vlasti i oznaka Beograda kao zabavnog parka.

Snažna destrukcija kulture sećanja zbila se pri organizovanju Dana oslobođenja Beograda 2014. i Dana pobede 2019. Dan oslobođenja Beograda obeležen je vojnom paradom 16. oktobra 2014, četiri dana pre zvaničnog Dana oslobođenja 20. oktobra. Osnovni razlog za pomeranje praznične manifestacije bili su itinerer i obaveze predsednika Rusije Vladimira Putina. Odstupajući od višedecenijske prakse vlast SNS-a Beograda i Srbije je u želji da se dodvori ruskom predsedniku poništila svoju sopstvenu tradiciju i narušila praznični kalendar. Možda se sva besmislenost ovog čina pokazala organizovanjem parade, koja nije obeležavala spomen na oslobođenje Beograda, već je to prvenstveno bio čin dodvoravanja predsedniku Rusije. Možda su „najimpresivniji“ utisak ostavili predsednik Srbije i srpska vlada koji su iskisnuli a da nisu ni pokušali da se sklone od jakog pljuska, dok je predsednik Rusije bio pod kišobranom. Na taj način je snažno podvučena linija između moćnog i suvog predsednika Rusije i snishodljive i pokisle vlasti Srbije.

Do potpunog poremećaja kulture sećanja u Srbiji došlo je u proleće tekuće 2019. godine. Vlast je najavila da će povodom obeležavanja dvadeset godina od početka bombardovanja Srbije da se održi vojna parada u Nišu. Za ove potrebe odmah je započeto prilagođavanje/proširivanje niškog Bulevara Nikole Tesle za potrebe vojnog defilea. Ideja da se vojnom paradom obeleži početak ratnih dešavanja, okončanih porazom i Kumanovskim sporazumom verovatno je nastala u sklopu najnovije reinterpretacije NATO bombardovanja iz 1999. Čini se da je ponovo obnovljena retorika iz vremena Miloševićeve vlasti da je Srbija pobedila NATO, pa se sve češe naglašavaju pobede u pojedinim bitkama, a potpuno zanemaruju činjenice o uzrocima, dešavanjima i okončanju sukoba na području Kosova i Metohije. Od parade se ipak odustalo bez dodatnih objašnjenja, pa je ona pomerena za proslavu Dana pobede 9. maja. Međutim, proslava Dana pobede nad fašizmom u Drugom svetskom ratu, koji je ujedno i Dan Evrope, dobila je u Srbiji neočekivani tok. Dan pobede vlast Srbije proslavila je uvođenjem nove ruske proslave – maršom Besmrtnog puka u Beogradu, Nišu i Novom Sadu. Marš Besmrtnog puka je osmišljen kao javna manifestacija sećanja na učesnike Drugog svetskog rata, u kojoj potomci marširaju noseći slike svojih predaka, koji su ratovali protiv fašizma. Ova prvobitno privatno inicirana manifestacija, pokrenuta u Tomsku 2011, dobila je formu ruske državne akcije. U srpskom slučaju, uz podsećanja na borce iz Drugog svetskog rata inicirano je nošenje i slika učesnika ratova iz 1990-ih, a povorku u Nišu čak je i predvodio haški osuđenik general Vladimir Lazarević. Na taj način formirana je svojevrsna hibridna rusko-srpska proslava, u kojoj je obeleženo sećanje na žrtve Drugog svetskog rata, ali su i posebno naglašene borbe na Kosovu i Metohiji i rat protiv NATO-a, što je u zvaničnom programu proslave u Beogradu dodatno naglašeno i emitovanjem filma Balkanska međa.

Centralna proslava Dana pobede sa vojno-policijskom paradom zbog zauzetosti predsednika Srbije održana je 10. maja – na ranije utvrđeni Dan sećanja na žrtve holokausta. Na taj način je Republika Srbija potpuno odstupila od evropske kulture sećanja. Ne obeleživši pobedu nad fašizmom 9. maja, koji je upravo Dan Evrope, ponovo je demonstrirala autokratsku moć predsednika Srbije – da u potpunosti relativizuje praznični kalendar, odstupi od važnih datuma u evropskoj kulturi sećanja i privatizuje državne proslave.

Majske transformacije kulture sećanja u Srbiji nastavljene su i 16. maja, kada je vlada Srbije proglasila novi državni praznik Dan slovenske pismenosti, na praznik svetih Ćirila i Metodija 24. maja. Proslava svetih Ćirila i Metodija ima višestruko značenje u zavisnosti od sredine koja ga proslavlja. U Bugarskoj je to prvenstveno nacionalni praznik, koji se slavi od 19. veka. Proslava svetih Ćirila i Metodija uvedena je u rusku kulturu tokom druge polovine 19. veka i imala je snažno slavenofilsko značenje. U vreme Sovjetskog Saveza, na 1100. godišnjicu smrti Metodija, proslavljen je prvi put praznik slovenske kulture i pismenosti 24. maja. Od 1991. Ruska federacija uvela je kao zvanični državni praznik Dan slovenske kulture i pismenosti, koji se od 2010. centralno proslavlja u Moskvi. Proslavljanje tog praznika s vremenom dobija šire društveno značenje i tesno je povezano sa širenjem sfere uticaja ruske kulture i politike. U Srbiji, sveti Ćirilo i Metodije su crkveno proslavljani kao „ravnoapostolni“ – donosioci hrišćanstva i utemeljivači slovenske azbuke. Proglašenjem Dana slovenske pismenosti za državni praznik, Vlada Srbije je očigledno u javni život uvela savremeni ruski praznik, tesno povezan sa širenjem ruskog kulturnog i političkog uticaja.

Ovi primeri pokazuju da je u toku velika transformacija kulture sećanja u Srbiji. Jasno se prepoznaju neke od karakteristika te prakse – od samovolje do rusofilskog nastojanja aktuelne vlasti. Izmeštanjem spomenika Dimitriju Tucoviću i postavljanjem kičaste fontane jasno je obeležen diskontinuitet memorija u javnom prostoru Beograda. Pomeranjem praznovanja Dana oslobođenja Beograda 2014. i Dana pobede 2019. demonstrirana je samovolja vlasti i njena autokratska priroda. Po svojoj snazi izdvaja se rusofilsko delovanje. Parada za Putina, Marš Besmrtnog puka, Dan slovenske pismenosti, odluka da se podigne spomenik ruskim i srpskim vojnicima poginulim u Prvom svetskom ratu, kao i počeci realizacije spomenika Stefanu Nemanji pokazuju tendenciju ka saobražavanju srpske kulture sećanja ruskoj. Tako se Srbija još udaljila od izgradnje zajedničkog evropskog identiteta, što je potvrđeno i potpunim izostankom obeležavanja stogodišnjice Prvog svetskog rata u duhu evropskog pomirenja. Umesto državne proslave Dana pobede/Dana Evrope održan je proruski marš Besmrtnog puka. Sve to jasno pokazuje ne samo okretanje od Evrope, već izgleda kao oživljavanje ideja iz 1990-ih o Srbiji kao ruskoj guberniji.

Autor je profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Peščanik.net, 20.05.2019.

REVIZIJA ISTORIJE