Savski trg u oktobru 2019, foto: Peščanik
Savski trg u oktobru 2019, foto: Peščanik

Podizanje javnih spomenika predstavlja složen proces koji uključuje veliki broj činilaca – pokretače inicijative, pronalaženje finansijskih sredstava, odabir autora i rešenja, izvođače radova i čin otkrivanja. U demokratskim društvima celokupni proces je javan, transparentan i podložan svim vidovima kritike. Javni spomenik tako ne može i ne sme da narušava arhitektonsko-urbanističko okruženje, njegovo finansiranje mora da bude transparentno, umetničko rešenje treba da bude prihvaćeno od savremene likovne kritike, a ikonografija da ne bude u suprotnosti sa postojećim istorijskim saznanjima o nekoj ličnosti ili događaju. Proces podizanja spomenika Stefanu Nemanji na Savskom trgu u Beogradu upravo predstavlja obratan primer i demonstrira uspostavljanjе javne memorije na nedemokratski način i brutalnu intervenciju vlasti u gradskom prostoru.

O izgradnji spomenika Stefanu Nemanji javnost nije potpuno obaveštena. Nagađale su se tačne dimenzije, nepoznati su finansijeri i troškovi izrade i postavljanja, dok je delimično poznata njegova skaredna ikonografija. Projektna rešenja i predviđene dimenzije ovog spomenika, rad ruskog vajara Aleksandra Rukavišnjikova, bili su mnogo puta kritikovani u javnosti. Uprkos tome i krizi izazvanoj korona virusom, aktuelna SNS vlast nije odustala od svoje namere, pa je najavljeno da će 4. avgusta započeti radovi na njegovom montiranju, a da će se okončati do sredine oktobra 2020.

U najnovijim izjavama o spomeniku navodi se da je njegov položaj malo izmešten u odnosu na prvobitnu zamisao, kao i da će u prostoru postamenta u obliku vizantijskog šlema biti postavljeni reljefi sa prikazima najznačajnijih događaja srpske istorije iz Nemanjinog vremena, takođe u izvedbi Rukavišnjikova. Konačno je otkriveno i ko je najzaslužniji za njegovo podizanje: „Spomenika ne bi bilo, a ni uređenja Savskog trga, da to nije bila izričita želja predsednika Vučića, koji se ne bori samo za budućnost Srbije već i za to da sačuvamo slavnu prošlost“. Na politički uticaj na izbor spomeničkog rešenja ukazivao je i vajar Miodrag Živković, autor memorijalnih celina u Šumaricama, na Tjentištu i Kadinjači. On je u maju 2018. dao ostavku na članstvo u komisiji za izbor spomenika Nemanji i ukazao na premoć politike i presudan uticaj predsednika žirija Nikole Selakovića. Spomenik Stefanu Nemanji tako se može precizno identifikovati kao materijalizacija fantazmagorija vrha aktuelne srpske vlasti, pa se u njemu ogledaju i iz njega reflektuju sve njene karakteristike. U prvom redu to su megalomanija, mitomanija i potreba za stvaranjem atrakcija.

Megalomanske dimenzije figuralnog spomenika u visini sedmospratnice (oko 23 m) nemaju nikakvog uporišta u spomeničkoj praksi i kulturi Srbije, kao ni u mogućnostima beogradskog urbanog prostora. Opredeljenje za monumentalizam, danas prvenstveno primenjivan u ruskoj i različitim azijskim spomeničkim praksama, može da se razume samo kao deo konstantnih „takmičarskih“ nastojanja vrha vlasti. Nema razlike u potrebi da se podigne „najveći spomenik u istoriji Srbije“ od htenja da se bude prvi uvek i svuda (da se organizuje najposećeniji miting, ostvari najubedljivija izborna pobeda, postigne najveći rast BDP-a…).

Važan segment spomenika Stefanu Nemanji je njegova mitomanska projekcija i ikonografija. On je u srpskoj kulturi memorisan prvenstveno kroz njegov monaški i svetiteljski lik Svetog Simeona Mirotočivog, o čemu svedoči veliki broj likovnih predstava. Rukavišnjikovljev monumentalni Nemanja je svojom figurom prvenstveno moćan svetovan epski vladar. Ovakvo razumevanje Stefana Nemanje strano je srpskoj istoriografiji. Ista nepoznanica ostaje i ikonografska osnova spomenika. Postavljanje nekog objekta ili figure pod noge neke ličnosti, kao što je ovde napukli vizantijski šlem, uvek označava dominaciju nad podređenim. Predstavljanje Nemanje kako stoji nad napuklim vizantijskim šlemom tumači se kao „kontinuitet srpske kulture koja se rodila iz vizantijske“, iako je upravo u to doba, kako pokazuje arhitektura manastira Studenice, Raška bila kulturno povezana i sa jadranskim primorjem i sa Vizantijom, dok je Nemanjin sin Stefan Prvovenčani primio krunu od rimskog pape.

Rukavišnjikov je verovatno gradio lik Stefana Nemanje na slobodnim interpretacijama predstava Svetog Simeona Mirotočivog. Na pojedinim grafičkim listovima iz 18. veka Sveti Simeon je predstavljen kako stoji u monaškoj odeždi, dok su ispred njegovih nogu na zemlji odbačeni kruna i skiptar. Ovakva ikonografija označavala je da je Sveti Simeon napustio vladarski tron i uzeo monaški lik. Deluje da je koncept skulpture Rukavišnjikova zasnovan na pogrešnom tumačenju ove predstave, pa je odbačena kruna postala vizantijski šlem, dok je skiptar Nemanjino žezlo koje se rađa iz pobeđene Vizantije.

Uspon mitomanskog tumačenja uloge Stefana Nemanje deo je očiglednog trenda u manipulisanju srpskom istorijom u političke svrhe. Uočljivo je da se izbegavaju sve teme koje mogu biti problematične i shvaćene kao velikosrpske u međunarodnoj javnosti, poput kneza Lazara, Kosovskog boja i cara Dušana. Istovremeno, predsednik Srbije očigledno ima izraženu sklonost da sebe vidi kao ličnost svrstanu u nizu srpskih monarha. Zanimljivo je da je on kao građanin predložio gradskim vlastima da se podigne spomenik njegovom imenjaku kralju Aleksandru Karađorđeviću, što je usvojeno, pa je odlučeno da se on postavi između Generalnog sekretarijata predsednika Republike i Skupštine Beograda. Kada izabrani predsednik republike svoju funkciju povezuje sa monarhističkim vladarima, on time jasno pokazuje autokratske tendencije, kao i mitomansku projekciju sopstvenog značaja.

Sve aktivnosti koje aktuelna vlast izvodi u Beogradu najčešće se objašnjavaju potrebom za atraktivnim prostorima, koji će privući bezbrojne turiste. Zabavni park Beograd je tako dobio fontanu koja peva, pristan u Zemunu, uništeni Trg republike, a u planu su gondole koje ruše istorijsku celinu Beogradske tvrđave. Potreba za atrakcijom i adaptacijom prestonice Srbije u turistički raj nužno zahteva „privlačne“ prostore i objekte. Postojeća arhitektura Beograda i savremena arhitektonsko-urbanistička rešenja ne odgovaraju ovim potrebama, pa je kič sasvim prirodno i jedino moguće opredeljenje trenutnih vladara. Spomenik Stefanu Nemanji svojim izgledom i bizarnom ikonografijom upravo je najeksplicitniji primer kiča. On odstupa od poetika modernog umetničkog izražavanja i nudi neku ulepšanu sliku moćne Srbije iz 12. veka. Time ovaj spomenik u potpunosti odgovara mitomanskoj i kič interpretaciji prošlosti, koju promoviše i zastupa aktuelna vlast, što je već viđeno tokom prošle godine kada su širom Beograda bile postavljene kičaste slike srpske istorije Nebojše Đuranovića u okviru kampanje Slava Beogradu, Slava Srbiji, ili na spomeniku despotu Stefanu otkrivenom na Vidovdan ove godine u Kruševcu, čije je idejno rešenje razradio Boris Stajkovac. (Đuranović je inače bio i član komisije koja je prihvatila Rukavišnjikovljevo rešenje spomenika Stefanu Nemanji.)

Kontekst u kome započinje postavljanje spomenika Stefanu Nemanji pokazuje svu besmislenost ovakvog poduhvata. U trenutku dok traje epidemija korona virusa i dok nam svakodnevno stižu žalosne i zabrinjavajuće vesti i potresne slike, ovaj spomenik apsolutno ne komunicira sa realnošću. Paraistorijsko zaluđivanje nacionalnom prošlošću malo koga zanima. Beograd se uništava pretvaranjem u zabavni park, a sredstva građana troše na materijalizaciju fantazmagorija vlasti Srbije.

Autor je profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Peščanik.net, 06.08.2020.

BEOGRAD NA VODI
SPOMENIK STEFANU NEMANJI