Ako postoji neka tema oko koje se ovdašnja društva sukobljavaju i koja je zapravo u izvoru svih problema i pitanja državnog uređenja, onda je to odnos prema traumatičnoj prošlosti. Istina, puno više prema ratovima iz devedesetih godina, nego prema Drugom svjetskom ratu, no činjenica jeste da je opet u središtu svih ideoloških prijepora i nasljeđa na ovim prostorima, koji su umnogome utjecali i na posljednje ratove, odnos prema Drugom svjetskom ratu i prema partizanima i kolaboracionistima.
Istovremeno, ono što, osim sveprisutnog revizionizma, karakterizira sva postjugoslavenska društva, to je prvobitna akumulacija kapitala i privatizacija skoro svega javnoga što se moglo privatizirati i što bi u nekim normalnim okolnostima i u društvu s ozbiljnom razinom građanske svijesti bilo nezamislivo.
I upravo je iz ova dva razloga bitan i poučan dokumentarni film Aleksandra Reljića o pretvaranju otočića Mamule i tamošnje tvrđave u kojoj je bio talijanski zatvor za crnogorske civile u luksuzni hotel, a koji je premijerno prikazan na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu. Poučan je jer pokazuje ponajprije kako je sve postalo podložno kapitalu, pa čak i vlastita memorija, a potom i kako se tokom godina razbija otpor aktivista i antifašista, među kojima mnogi na kraju završe kao saveznici projekta koji im je inicijalno bio nezamisliv.
U filmu, koji je sniman nekoliko godina, pratimo priču o izgradnji tvrđave, pa o tome što se zapravo dogodilo na Mamuli tokom okupacije i kako su ti ljudi uhapšeni te kakve su im bile sudbine. Pratimo potom prve komemoracije na otočiću i nevjericu logoraša i antifašista oko projekta pretvaranja tvrđave u hotel. Vidimo potom kako je tvrđava svejedno prodana investitorima, uz apsolutnu podršku lokalnih i državnih vlasti, pratimo kako je čelni čovjek saveza antifašista kroz nekoliko godina posve promijenio stav o ovom pitanju i na kraju počeo hvaliti investitore, zatim kako su se mladi aktivisti i usamljeni glavni junak zapravo izgubili u svom otporu. Tu je i promjena stava nekadašnjeg opozicionara, a potom novog premijera Crne Gore, koji sada podržava projekt, da bi sve to dovelo do rezignacije, gotovo privatiziranog otočića te kao vrhunac, do potpuno sumanute i provedene ideje o memorijalnoj sobi, u kojoj će biti postavljena priča o prošlosti Mamule i koja će kao biti otvorena za kompletnu javnost i za okupljanja antifašista.
Priča o Mamuli zapravo je priča o tome koliko smo kao društvo, a to vrijedi za sva ova naša postjugoslavenska društva, potonuli, izgubili svako samopoštovanje i pristali da nenormalne stvari postanu normalne, tj. da javna dobra postanu privatna, a traumatična prošlost samo još jedna roba s kojom se trguje. I doista ne treba imati nikakvih iluzija o tome da je ovdje riječ o specifično crnogorskom slučaju koji se ne može ponoviti i u Bosni i Hercegovini.
Stoga bi bilo ljekovito da film „Mamula: all inclusive“ bude prikazan na nekoj od gledanijih televizija, ali i da se osvijesti još nešto, presudno za budući odnos prema antifašističkoj baštini.
Naime, ne postoji ništa pogubnije po ideju antifašizma i tradiciju partizanske borbe od toga da se očuvanje te baštine danas svede samo na prigodne govore i karanfile prilikom obilježavanja ovih ili onih godišnjica. Puno bitnija od toga je ideja otpora i bratstva među jugoslavenskim narodima koja je bila u temeljima partizanske borbe, a od koje smo danas udaljeniji nego ikad. Da taj otpor nije bio samo otpor okupatorima nego da je i nosio ideju solidarnosti i zajedništva, od čega smo također udaljeni svjetlosnim godinama, suvišno je i napominjati.
Da otpora pak nema bez samosvijesti i samopoštovanja, također je suvišno napominjati, zbog čega Reljićev film ponajprije može poslužiti kao opomena, zahvaljujući sretnim okolnostima da ga je toliko dugo snimao i uspio uhvatiti proces kojim su kapital i politika razbili otpor među ljudima.
Oslobođenje, 01.09.2023.
Peščanik.net, 02.09.2023.
JUGOSLAVIJA