Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Ovih dana od niza visokih zvaničnika i javnih ličnosti slušamo upozorenja o tome kako se kroz udžbenike i školske programe našoj deci nameću vrednosti protivne našoj tradiciji, čime se – protivno nacionalnom i dečijem interesu – teži nasilnom menjanju našeg društva i načina života. Patrijarh Porfirije tako, u svom Molebanu održanom ispred hrama Svetog Save pred desetinama hiljada građana, upozorava kako su „u udžbenike osnovnih i srednjih škola kod nas ispod žita, daleko od oka javnosti, unete lekcije koje propagiraju rodnu ideologiju“ i dodaje: „Mi ne možemo dozvoliti da ta ideologija menja model društva kojim naš narod živi otkad zna za sebe.“ Iz sličnog ugla oglašavali su se i Boško Obradović, Dveri i desničarski nastrojeni pojedinci i organizacije, tvrdeći u medijima kako se „našoj deci pod vidom poziva na toleranciju nameće učenje koje se najgrublje kosi sa našom tradicijom i verom“.

Čitaj kako je napisano

Recimo da se rečeni sadržaji zaista kose sa našom tradicijom. No, da li je to nužno loše? Po srpskoj tradiciji, žene su se porađale u vajatima, štalama ili u polju, živelo se u zadrugama i bratstvima od po nekoliko desetina članova, imovina se delila usmenom deobom između braće a žene su u velikoj meri bile isključene iz nasleđivanja, putovalo se malo i retko i to mahom peške ili na konju, smrtnost kod novorođenčadi bila je ogromna a prosečan životni vek bio je četrdesetak godina. Drugim rečima, porodilišta, bolnice, fakulteti, tapije, pisani sporazumi i vlasnički listovi, automobili, letenje avionom, letovanja, zimovanja, šopinzi, netfliksi, centralno grejanje, tekuća voda, kupatilo u sklopu kuće/stana, penzija, umiranje u poznoj starosti, itd. – sve su to moderne tekovine koje nisu u skladu s našom tradicijom, ali se Boško Obradović i dalje vozi, leti, nosi tople i udobne cipele a ne opanke i ne umire mlad i na konju sa sabljom u ruci na Kosovu kao Banović Strahinja, već ga po Kosovu ravnu voze limuzinom, nakon što kosovskim carinicima uredno pokaže lična dokumenta na Jarinju ili Merdaru.

Ova briga za tradiciju i našu decu, međutim, povlači za sobom i drugačije pitanje – ako tradicija sadrži i negativne elemente, da li mi u našem obrazovnom sistemu promovišemo i njene negativne vrednosti? Odgovor je nesumnjivo potvrdan. Recimo, rečeni Banović Strahinja, u istoimenoj pesmi, poziva ženu da odluči dvoboj, a ona bira Turčina umesto Srbina i svog muža udara mačem u glavu u nameri da ga ubije, što je u narodnoj pesmi praćeno stihom „žensku stranu lasno prevariti“. Na kraju pesme, čuvši za ovu izdaju, njen otac poziva sinove da povade noževe i zapoveda im „na komade kuju isecite“, što, međutim, sprečava sam Strahinja. Istovetno se žena naziva i u pesmi Ženidba kralja Vukašina, gde „kuja Vidosava“ izdaje svog muža, inače velikog junaka, kako bi ga zamenila Vukašinom, koji mu nije ni do pojasa.

Dalje, u narodnoj tradiciji odgovornost za ogromne napore koje je narod podneo za zidanje Smedereva pripisana je ženi Đurađa Brankovića, „prokletoj Jerini“, koja je navodno želela raskošne dvore. Istoričarima je, međutim, jasno da je despot Đurađ, suočen sa padom utvrđenih gradova na jugu pod Turke, grozničavim građenjem masivnih zidova u Smederevskoj tvrđavi pokušavao da sačuva vlast i državu. Ovaj slučaj nije usamljen, i ima više srednjovekovnih utvrđenja koja nose ime proklete Jerine, kao što je, recimo, Jerinin grad u Zvorniku. U Zidanju Skadra, na kraju pesme mladu Gojkovu ljubu, sa tek novorođenim detetom, zazidaju u zidine kako bi umilostivili vilu (dakle, opet ženu) koja sprečava gradnju, ostavivši joj samo rupe na dojkama kako bi odojče moglo da sisa mleko umiruće majke.

Najzad, već u nižim razredima osnovne škole, naša deca čitaju srpske bajke poput Nemuštog jezika, u kojoj se žena glavnog junaka prikazuje kao isuviše radoznala i sebična, jer insistira da joj muž oda tajnu, iako ju je on prethodno upozorio da će umreti ako joj je otkrije. Elem, ne mogući da se otrese radoznale žene, muž ti legne u kovčeg spreman da joj otkrije tajnu i umre, a onda čuje komentar svog petla:

„Pa nek umre kad je lud. U mene ima sto žena, pa ih svabim sve na jedno zrno proje kad gde nađem, a kad one dođu, ja ga prožderem; ako li se koja stane srditi, ja je odmah kljunom; a on nije vredan jednu da umiri. Kad to čovek čuje, on ustane iz sanduka, pa uzme batinu i dozove ženu u sobu: „Hodi, ženo, da ti kažem.“ Pa sve batinom po njoj: „Eto to je, ženo! Eto to je, ženo!“ I tako se žena smiri i nikad ga više ne zapita da joj kaže zašto se smejao.

I u samom Gorskom vijencu srećemo stihove kao što su „ženska ćud je smiješna rabota“; knez Janko kaže: „Kad me žena pita đe sam bio,/kazaću joj da sam so sijao./Kuku njojzi ako ne vjerova!“ (dakle, biće bijena!). U jednoj epizodi iz ovog speva, junaci dovode nekakvu babu koja je, praveći se da je veštica, nastojala da unese razdor među Crnogorce, i glavari jedva spreče njeno kamenovanje…

Prožimanje rodne ideologije i tradicije

Da ne navodim dalje, naša tradicija i udžbenici puni su rodnih stereotipa koji promovišu određenu rodnu ideologiju po kojoj su žene maloumne, lakoverne i nepouzdane i, takoreći, sadrže i pedagoški impuls da se slušaoci obuče kako ih treba tretirati i (pre)vaspitavati. U tom smislu, savremena prevrednovanja rodnih uloga odnosno tzv. rodna ideologija, kako je naziva patrijarh – shvaćena kao razmišljanje o, i prevrednovanje rodnih odnosa saobrazno našem duhu vremena – ovde predstavlja neophodnu protivtežu i korektiv zastarelim i prevaziđenim tradicionalnim predstavama. Držim da se Boško Obradović i ja kao roditelji u mnogočemu razlikujemo, ali da ni jedan ni drugi ne bismo prihvatili da nam zetovi tuku ćerke niti bismo ih familijarno klali za počinjene grehe, i da ogromna većina očeva želi da njihove ćerke u našem društvu rastu i budu tretirane ravnopravno kao i dečaci i muškarci.

No, rešenje isto tako nije ni odbacivanje i cenzurisanje tradicije iz naših udžbenika. Američki folklorista Albert Lord, veliki stručnjak za usmenu tradiciju uopšte i južnoslovensku usmenu tradiciju, kaže kako „tradicija obuhvata mnogo toga što nije lepo, mnogo toga što može biti prosečno, mnoštvo grubih elemenata“. Ove su narodne i umetničke tvorevine integralan deo naše tradicije, vredna, značenjski slojevita i kulturno relevantna umetnička dela, koja treba sagledavati u kontekstu vremena u kom su nastala i koristiti ih kako bi se naša deca učila sposobnostima kritičkog mišljenja, uobrazilje, empatije i raznovrsnog tumačenja i saobražavanja tradicionalnih sadržaja savremenom dobu. Insistirati na tradicionalnim rodnim ulogama i tezi da je tradicija nužno dobra, a sve što je novo i netradicionalno loše, nije nikakav nacionalni interes ni dobro za našu decu.

Autor je naučni saradnik na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu.

Peščanik.net, 21.09.2022.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU