„Suosjećanje je nešto što ovom svijetu jako treba, bez suosjećanja prestajemo biti ljudi… Mislim da možemo osjetiti i razumjeti bol drugih samo kroz vlastitu bol… Svi smo u stanju suosjećati, ali razlikujemo se po tome da li neki od nas odluče s tim nešto napraviti ili ne… Mi tu emociju imamo kodiranu negdje u sebi, pitanje je što ćemo s njom uraditi… Moramo se potruditi da bol drugih prestane… Pravo vrijeme za priču o boli bilo je jučer.“
Ovo su izjave umjetnika i kustosa izložbe „Bol drugih“ u praškoj galeriji DOX.
Projekt je potaknut ratom u Ukrajini, ali to nije tema izložbe, kao ni politika, ni ideologija. Kustosi su htjeli dotaknuti univerzalno ljudsko iskustvo i sposobnost da se preko umjetnosti povežemo s boli i patnjom drugih.
U svojoj posljednjoj knjizi-eseju iz 2003, Regarding the Pain of Others (Povodom bola drugih) Susan Sontag postavila je pitanje: kako prenijeti patnju drugih onima koji je sami nisu iskusili i kojima je takav užas nezamisliv. Da li smo zaista sposobni preko umjetnosti stvoriti odnos prema tuđoj boli i patnji?
Upravo je njezin tekst, u svjetlu aktualnih događaja u Ukrajini, naveo Leoša Válku, direktora DOX centra, zajedno s drugim kustosima na ideju o održavanju izložbe o sposobnosti osjećanja patnje drugih uzrokovanoj ratom, ali ne kroz medije, već kroz umjetnost.
Izložene su slike, fotografije, crteži, videa i instalacije 40 umjetnika iz različitih zemalja, među kojima su Andreas Serrano, Christian Boltanski, Gerhard Richter, Nikita Kadan. Zanimljivo je uključenje starijih umjetničkih djela, na primer Goyin ciklus „Strahote rata“, drastičan podsjetnik na brutalnost koja je pratila španjolsku borbu za neovisnost u 19. stoljeću. Preko njih nam kustosi postavljaju pitanje da li na nas ova djela utječu na isti način na koji to rade ratne slike sadašnjih sukoba. Može li umjetnost donijeti razumijevanje za patnje i bol i onih koji su napadači? Je li umjetnost drugačija od racionalnih analiza svojstvenih drugim pristupima?
U jednom kutu stoji zvučnik na kojem se čuju zvukovi rata pomiješani s ukrajinskom uspavankom, zajednički rad ruske i ukrajinske umjetnice.
Neki od ukrajinskih umjetnika htjeli su povući svoje radove kad su čuli da će na izložbi u Pragu biti zastupljeni i ruski umjetnici. Odustali su od povlačenja nakon informacije da se, među ostalim, radi o „Partiji mrtvih“ (Партия мёртвых), projektu ruskih umjetnika osnovanog 2017. od strane Maxima Evstropova, uz riječi upućene telefonom jednom od kustosa: „pa to su naši prijatelji“.
Pretužna je ova rečenica i podsjeća koliko je tanka i krhka granica koja razdvaja ljude na prijatelje i neprijatelje.
Od prvog dana rata ruski aktivisti iz ove skupine kontinuirano sudjeluju u antiratnom prosvjedu. Lica su im skrivena pod maskama u vidu lubanja, za njih rat ne donosi ništa osim smrti, mora ga se zaustaviti. Njihova prva akcija održana je na groblju Piskaryovskoye u Sankt Peterburgu, gdje su pokopane žrtve opsade Lenjingrada. Držali su natpise „Mrtvima ne treba rat“, „Zar nema dovoljno leševa?“, „Ruska moć će rasti na grobljima“. Zbog svojih antiratnih aktivnosti morali su napustiti Rusiju, ali iz emigracije nastavljaju s radom.
Jedan od 5 kustosa izložbe, Tomáš Glanc, izjavio je kako bi im bilo nezamislivo isključiti rusku umjetnost, koja se također vrlo intenzivno bavi zločinima počinjenima u Ukrajini. „To je otpor ljudskosti i kreativnosti agresivnom, ubojitom zlu. Rekao bih da mnoga umjetnička djela pod tim pritiskom kao da su oslobođena suptilnih intelektualnih eskapada koje su ponekad smetnja u suvremenoj umjetnosti. Na izložbi je puno izravnih umjetničkih iskaza u kojima umjetnost kao da propituje upitno bogatstvo koje je akumulirala proteklih desetljeća.“
„Naš rat“ (raspad Jugoslavije) nije zastupljen. Jedan od organizatora je izjavio da su razmišljali o tome, ali su odustali jer bi to povuklo zastupljenost mnogih drugih sukoba i rasplinulo koncept. Čovjeka uhvati morbidno razmišljanje zašto i naše strahote i boli nisu zastupljene, kao da tamo ne zaslužuju biti, kao da su toliko besmislene i nebitne, što je naravno čisti subjektivni osjećaj i nema nikakve veze s namjerama organizatora.
Jeziv dojam izaziva ogromna plastična skulptura visoka 5 metara od crnih plastičnih vreća i žice pod nazivom Casting a Dark Democracy, britanskog umjetnika Tima Shawa koja parafrazira fotografiju zatvorenika pokrivene glave, mučenog od strane američkih snaga u iračkom zatvoru Abu Ghraib, objavljenu 2004. godine. Izložena je i jedna od najpotresnijih ratnih fotografija autora Nicka Uta, The Napalm Girl iz Vijetnama 1972.
Kustosima su neki zamjerali da uvrštavanjem spomenute skulpture i fotografije relativiziraju rat u Ukrajini, što su oni odlučno odbili ponavljajući da tema izložbe nije ni politika ni ideologija, već ljudska patnja i bol koje su u svakom ratu iste.
Irački fotograf i umjetnik Ali Arkady svjedočio je najgorim ratnim zvjerstvima. Zbog objave svojih fotografija morao se dugo skrivati i pobjeći u Evropu. Za izložbu u praškom DOX-u pripremio je video instalaciju koja prikazuje izbjegličke kolone iz dva različita ratna sukoba – u Iraku i Ukrajini. Njegov rad postavlja pitanje koliko je slična situacija ljudi koji bježe od ratnih strahota.
Češki umjetnik František Novák svoje iskustvo rada u centru za beskućnike pretočio je u kartonsku instalaciju „Dolasci“, prikazujući skupinu ljudi koji su ostali bez doma iz različitih razloga. Tu su ratne izbjeglice, migranti i beskućnici. Razlozi različiti, patnja ista.
U sredini jedne prostorije stoji takozvani jež, čelična protutenkovska prepreka izumljena u Čehoslovačkoj prije Drugog svjetskog rata. Ali ovaj je napravljen od cijevi za orgulje. Posjetitelj izložbe može na njima zasvirati, ali neće čuti milozvučnu melodiju. Izložena je i jedna od prvih ratnih fotografija. Scenu nazvanu „Dolina sjene smrti“ snimio je Englez Roger Fenton na Krimu 1855. godine, tokom sukoba između carske Rusije i Osmanskog carstva.
Na jednom zidu izvješeni su crteži poznatog ukrajinskog umjetnika Nikite Kadana pod nazivom „Vertikalne figure“: tijela bez lica koja ne stoje, ne leže, za koje ne znate jesu li mrtva ili živa. A odmah pored posebnu nelagodu izaziva polovica plastične lutke, djelo njemačkog umjetnika Hans-Petera Alvermanna pod nazivom „Čekanje na Nirnberg II“ koje je poklonio Memorijalu Lidice. Lidice je češko selo kojeg su nacisti sravnili sa zemljom 1942. i ubili 340 stanovnika nakon atentata na Reinharda Heydricha, šefa češkog protektorata, bliskog Hitlerovog suradnika, idejnog tvorca tzv. konačnog rješenja. Selo je odabrano kao meta odmazde, jer su njegovi stanovnici bili osumnjičeni za pružanje utočište sudionicima pokreta otpora, te su lažno povezani s pomaganjem članovima tima „Operacije Anthropoid“, kodno ime za atentat na Heydricha.
Lutki nedostaje polovica torza, stopala, na jednom dijelu tijela vidljiva je krv, tijelo je nasilno ozlijeđeno. Nije jasno radi li se o ženi ili muškarcu, lutka nosi vojničku kacigu, a između nogu je umjesto spolovila ogromno oštro sječivo.
Alvermann je darujući memorijalu Lidice svoje djelo izjavio kako je svjestan da to čudovište može izazvati kontraverzu, ali da je to izuzetno dobro smišljen dar. Istaknuo je da njemu ništa ne znače spomenici žrtvama sličnih zločina, da on želi obilježiti dželate. „Da jučerašnje žrtve ne budu uzaludne, i u njihovom i našem interesu moraju biti obilježene današnje ubojice.“
Zanimljivo je i uvrštavanje još jednog eksponata iz Lidica na praškoj izložbi, slike „Ujak Rudi“ jednog od najpoznatijih živućih umjetnika, Gerharda Richtera. Trideset petogodišnji i tada gotovo nepoznati Richter je 1967. posvetio sliku novonastaloj zbirci spomen područja u Lidicama.
Misteriozno mutan, ali tehnički savršen portret vojnika Wehrmachta, slikarovog ujaka, dugo je trenirao živce stanovnike Lidica. Shvatili su, međutim, da se Richter preko slike suočava s obiteljskom poviješću i da je slika simbol nastojanja mlade generacije njemačkih umjetnika da se nose s ostavštinom svojih roditelja.
Danas je „Ujak Rudi“ među najvrjednijim platnima u Češkoj. Kada ga je Nacionalna galerija izložila prije 6 godina, procijenila je njegovu osiguravajuću vrijednost na devet milijuna eura. Dox je, naravno, izložio kopiju.
Direktor DOX-a Leoš Válka podsjeća da je ratova oduvijek bilo, ali da se ratni užasi ranije nisu prikazivali u umjetnosti, jer to nije bila dovoljno herojski i plemenito. „Prikaz boli i tragedije civila bio je nešto novo u umjetnosti. Danas smo pak tako daleko odmakli da nam mediji rat prikazuju u realnom vremenu. Međutim, naše su misli toliko ispresijecane gomilom slika da često ne možemo reagirati drugačije nego površno. Preći ćemo čak i preko strašnih prizora, jer nemamo kapacitet da ih osvijestimo. Možda je to paradoksalno, ali tradicionalne slikarske tehnike bile su u tome uspješnije. Čovjek je jednostavno morao pogledati sliku ispred sebe. Znao je da mu neće pobjeći niti da će je druga slika u trenu prekriti. Percepcija je bila intenzivnija.“
O boli i patnji govori svaki eksponat praške izložbe, ali vrlo različitim jezikom i formom. Bohdan Sokur, 27-ogodišnji slikar i tattoo majstor iz Kijeva poslao je seriju skica iz svog ratnog dnevnika. Podsjećaju na naivno slikarstvo, formu su diktirale okolnosti. „Najgora je neprijateljska avijacija iznad glave“, telefonirao je Sokur novinaru češkog portala Aktualne.cz dodajući kako je shvatio da je umjetnost nužna tokom rata.
„Moj prijatelj je našao vrijeme za slikanje iako se borio kod Bachmuta. Teško mi je, ipak, sada gledati svijet u oblicima i bojama. Razmišljati o umjetnosti. Najteže mi je raditi sa značenjima i simbolima. Za to je potrebno razmišljanje za koje nemam ni snage ni vremena. Zato slikam samo ono što vidim na površini“, opravdava Sokur sadržaj svojih naizgled prostih skica: vojničke čizme, mitraljez, zgrade, portreti. Ispod svakog crteža je nešto napisano. „Sve ćemo vas pobiti“ stoji ispod teške cokule. „Stradala u aprilu. Izgorjela u stanu. Kraljevstvo nebesko“ čitamo uz portret crnokose žene.
Nemaju sve slike mladog ukrajinskog umjetnika okus smrti i patnje. Na jednom od 20 listova Sokurovog bloka slika je stambene zgrade ispod koje stoji: „Poezija nakon Mariupolja je moguća.“
Autorica je novinarka i književnica koja živi u Pragu.
Peščanik.net, 20.02.2023.
KULTURA MIRA I NENASILJAUKRAJINA
