Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Pre dva meseca (23. juna), privatna vojna grupacija Vagner krenula je na Moskvu. Bio je to pokušaj osuđen da propadne, mada je vlasnik te vojske, Jevgenij Prigožin, zapretio ministarstvu odbrane i „nesposobnom vojnom vrhu Rusije“ neposrednim svrgavanjem.

Oko Moskve su kopani rovovi, čak je navodno i Putin odleteo na sigurnu lokaciju. Prigožin je proglašen izdajnikom u ambijentu surove ali traljave imperijalne agresije, gde je izdajnika bilo na sve strane. Takva odrednica je u međusobnim optužbama u zločinu pre svega odbrana od nesposobnosti. Nemoć vojske mogla je samo donekle da bude pokrivena masovnim razaranjima.

Vagner je (bio) sačinjen od oslobođenih robijaša i zločinaca, neonacista i ekstremnih desničara – ljudi sumnjivih svojstava i razorene etike, kojima je ratovanje uz pljačku moglo da bude jedina mogućnost za povratak u neki oblik slobode. U trenucima koncepcijskog raspada ruske vojne organizacije u Ukrajini, izgledalo je da jedino Vagner ume da ratuje po svojim borbenim pravilima i tako donekle zataška relativni slom regularnih trupa.

Kremlj nije imao mnogo saosećanja za teške gubitke Prigožinove grupacije u Bahmutu, a njen vođa je optužio vodeće generale za ležernu nesposobnost i tražio municiju koja mu izgleda nikada nije dostavljena. Na toj razmeđi između razumevanja ciljeva rata i mogućnosti da se on i dobije, merene su zasluge i krivice, i na toj tački je došlo do neprirodnog, ili možda logičnog saglasja između Prigožina i najsurovijeg Putinovog generala Sergeja Surovikina.

Surovikin nije ispunio velika očekivanja u komandovanju razuđenim ruskim snagama, videvši da se strategija koju je izradio štab Sergeja Šojgua kosi sa potencijalima i pravilima operativne upotrebe trupa. Smenjen je samo dan ranije pre nego što se avion sa Prigožinom i njegovim komandantima srušio u blizini Moskve.

Prigožin još nije zvanično proglašen mrtvim, iako je bio na spisku putnika u srušenoj letilici. Jednom je već „ginuo“ 2019, bio otpisan i prežaljen, ali se tri dana kasnije odnekud pojavio zdrav i čitav.

Malo je nade za njegove pristalice da se čudo ponovi i ove, 2023. Izgleda da je Prigožin ponovo poginuo, ali da je sada zaista mrtav. Neko je pronašao njegov telefon blizu olupine kad su tela stradalih već bila odneta sa mesta nesreće.

Vest o pogibiji „Putinovog kuvara“ imala je moć da odjekne svetom, ali nikoga nije iznenadila. Mnogi tvrde da znaju kako se to dogodilo, i da je posle marša na Moskvu, snažnog udara na Putinovu sujetu i „izdaje zajedničke stvari“, epilog potpuno logičan.

Pred svojevremenim pohodom na Kremlj, govorilo se da je Putin nesiguran u svoju bezbednost. Tada se nije znalo, a i sada se ne zna koji se sve od generala odrekao ideje o potpunoj odanosti pomahnitalom imperatoru, pa se nije moglo znati ni koji će od njih da bude na strani Prigožina kad ovaj stigne do Kremlja, ako stigne. Ma kako Vagner bio neznatan u poređenju sa formalno moćnim grupacijama ruske vojske, pretili su puč i rasulo, slom i raspad Rusije iznutra, pored prilično konfuznih Šojgua i Gerasimova i od realnosti otuđenog cara.

Iznenadna odluka Prigožina da okrene svoju nastupajuću kolonu prema Belorusiji, pomogla je Putinu da se povrati od strepnje i odahne. Ali ne i od poniženja zbog skoro skrušene defanzive pred svojim kuvarom, u čijim se petrogradskim restoranima gostio u davnim vremenima.

Tada je svakako bila određena sudbina Prigožina. Poduhvat koji je on pokušao završava se samo na dva načina: pobedom, koja je zamisliva u apokaliptičnom raspletu i imploziji velike imperije, ili smrću pobunjenika. Pokazalo se da on nije bio ni blizu moći za tako veliki prevrat, ali kazna je bila neizbežna.

Poduhvat „kuvara“ bio je suviše opasan kao primer iznenadne subverzije da bi mogao da bude zataškan. Živ Prigožin pored živog Putina – to na duže vreme nije bilo moguće.

Inače su mnogi politički protivnici Putina skončali tako da možda i namerno nisu ostavljene nedoumice o mogućim razlozima za presude. Trovanja litijumom su bili omiljeni atentati na odmetnute početkom veka. Nekolicini je pružena pomoć da skoče kroz prozor bolnica, hotela ili poslovnih zgrada. Neki su ućutkani vatrenim oružjem. Oni najbogatiji osuđeni su na drakonske kazne robijanjem.

Kazna za Prigožina je ipak bila pokazna i na neki surov način spektakularna. Nije ostavljen ni trag sumnje zašto se ovo dogodilo i zašto baš sada. Agresija na Ukrajinu je postala dugotrajni sukob. Rusija ne sme da ga izgubi, Ukrajina ne može da ga dobije. Klasični (pozicioni) rat sa poznatim linijama fronta i pozadine tamo nije ni vođen, i to sada postaje manevarski nedinamični sukob posle više desetina hiljada mrtvih na obe strane.

Slede meseci „uštede žive supstance“, svako na svojoj strani, uz masivne vatrene udare na daljinu. Nema koncepcije za razuman izlaz iz tog gliba, i ukrajinska tragedija postaje smrtonosna konstanta, hronični rat. Rusija namerava da i dalje ubija život i volju za njim, Ukrajina potpuno iscrpljena pokušava da opstane vraćajući udare i zadajući po neki, uz pomoć sa strane bez koje otpor više ne bi bio moguć.

U takvom odnosu snaga, koji može da bude nejasan čak i posle detaljnijeg uvida u stanje stvari, Vagner je već postao zastarela legija okorelih robijaša i drugog socijalnog otpada, razmeštena u mnogim delovima sveta u nemoći da bude isplativa bilo kome. Misli se da je pogibijom Prigožina – ako zaista jeste mrtav – ta paravojna i paradržavna avantura okončana.

Neki pripadnici te formacije, odmah posle avionske katastrofe, uputili su odnekud video pretnje Moskvi. U smislu, mi dolazimo, čekajte nas. Ali takav pohod bio je moguć samo jednom.

Peščanik.net, 25.08.2023.

UKRAJINA

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)