Foto: Neda Radulović-Viswanatha
Foto: Neda Radulović-Viswanatha

Snimak kandidata koji polaže prijemni ispit na Pravosudnoj akademiji tako što čita unapred pripremljene i napisane odgovore Roboljub Šabić je pravilno nazvao snimkom mizerije. Pre njega, profesorka Vesna Rakić Vodinelić je skrenula pažnju da bi tužilac koji je reagovao na sumnjivo polaganje ispita – inače tužilac za organizovani kriminal – morao da podnese krivičnu prijavu protiv odgovornih lica i da nije dovoljno da izrazi neformalni protest protiv takvog načina polaganja. Prosečnom poznavaocu prilika u Srbiji sve je delovalo relativno razjašenjeno. Ali onda je u večernjem dnevniku nastupio direktor Pravosudne akademije Nenad Vujić.

Šta kaže direktor? Ukratko, tvrdi da je kandidat njegovom (direktorovom) greškom došao u posed odgovora sa prijemnog ispita, te da stoga nema razloga za brigu. Kandidat nažalost – tako kaže direktor – nije prijavio da je dobio kovertu sa pitanjima i odgovorima. On je diskvalifikovan iz prijemnog procesa, a integritet ispita je očuvan. Drugim rečima, sve ono što smo videli i u čemu tužilac Nenadić nije želeo da učestvuje, nije korupcija i nije prevara. To je samo nesretan splet okolnosti.

Ovakve izjave ne bi zavređivale komentar da nisu od medija shvaćene krajnje ozbiljno, kao moguća verzija događaja, sasvim ravnopravna sa onom koruptivnom. Juče je Vujić nastavio svoju medijsku ofanzivu, pa smo mogli da pročitamo njegovu izjavu da su pretpostavke o ispitnim neregularnostima „zlonamerne insinuacije“ i da Pravosudna akademija stalno radi na unapređenju transparentnosti i bezbednosti procesa(?!).

Ipak, krijući se iza floskula o savršeno regularnom procesu, Vujić je javnosti i nekom potencijalnom tužiocu u ovom slučaju rekao sasvim dovoljno. Pre svega, priznao je svoju umešanost na više nivoa. Priznao je da se kod njega nalaze ispitna pitanja, iako direktor Pravosudne akademije po zakonu ima isključivo upravljačke nadležnosti i nadležnosti zastupanja institucije.1 Prijemni ispit se polaže pred komisijom koju čine sudije i tužioci i koja, prema zakonu i Pravilniku o polaganju prijemnog ispita, ne bi smela da bude protočni bojler za tuđa (pa ni direktorova) prethodno pripremljena pitanja. U konkretnom slučaju i prema izjavi Vujića komisija ili nije samostalno pripremila pitanja, već je to umesto nje uradio Vujić ili je komisija pripremila pitanja pa ih je mimo pravila učinila dostupnim direktoru koji je njima dalje neovlašćeno raspolagao. Obe mogućnosti bi predstavljale povredu ispitnog postupka, čak i da nije bilo tzv. sumnjivog kandidata.

Posebno je zanimljiv podatak da se uz pitanja tj. zadatak, prema rečima Vujića, Komisiji dostavlja nacrt odgovora na pitanja. Zbog čega bi kompetentnoj pravosudnoj komisiji bilo potrebno da ima takve odgovore, posebno odgovore na pitanja koja je sama osmislila? U svom nastupu Vujić ovu okolnost nije umeo da objasni, već je nemušto ukazao da su odgovori tu kako sudije i tužioci ne bi po zakonima tražili tačne odgovore. Da nije tužno, bilo bi smešno.

Na kraju, Vujić kaže da je kandidat koji je recitovao odgovor sa papira – diskvalifikovan. Zbog čega bi Akademija tako nešto učinila, ukoliko je došlo do puke tehničke greške? Odluka o diskvalifikaciji bila bi nepravična prema kandidatu koji je, ni kriv ni dužan, bar tako kaže Vujić, došao u posed ispitnih pitanja. Akadamija se odlučila da posledice javne blamaže snosi samo kandidat, ali tako da sa sobom ne povuče druge. Jer, ili je kandidat potpuno nedužan (pa zato zaslužuje izvinjenje zbog diskvalifikacije) ili je učinio nešto nedozvoljeno – ali to svakako nije mogao učiniti sam. Treće opcije nema.

Sve navedeno deluje krajnje sumnjivo sa stanovišta regularnosti ispita i bilo bi neophodno da bude ispitano. Međutim, direktor u svom nastupu kaže – ja sam kriv i tu se priča završava. Ko smatra da treba, može tužilaštvu da podnese krivičnu prijavu.

Drugim rečima, Vujić je sam sebe amnestirao, sklapajući svojevrsni sporazum o priznanju u medijima u kojima se inače ne pojavljuje (kao ni njegove druge kolege na javnim funkcijama). Taj sporazum glasi ovako – ja ću doći kod vas i udostojiću vas odgovora, jer je to vama važno. Vi ćete se zauzvrat praviti da sve ovo što kažem ima smisla. Primetićete da sam ja transparentni direktor, a ne neko za koga postoji sumnja da trguje ispitnim zadacima. Čak i ako sam vam to probranim rečima javno potvrdio.

U suštini, direktor Nenad Vujić nam je, bez da mu je zadrhtao glas objasnio – on je kriv, ali će odgovarati kandidat. Javnost treba da bude zadovoljna što kandidat sumnjivog morala neće postati sudija ili tužilac. Vujićevim predlogom da se ovaj medijski sporazum o priznanju obori krivičnom prijavom, tužiocu Mladenu Nenadiću bačena je rukavica u lice. Jer, oni koji malo bolje pamte, mogu da se sete načina na koji je Nenadić izabran za tužioca za organizovani kriminal 2015. godine. Ukratko, skupštinska većina ga je izabrala na funkciju zahvaljujući sumnjivom testu koji je Nenadić polagao i uprkos činjenici da je Miljko Radisavljević, njegov protivkandidat, imao dugogodišnje iskustvo u postupanju u predmetima organizovanog kriminala. Rukavica je bačena ali zna Vujić, kao što znamo i mi – Nenadić neće moći da osporava izbor koji u bitnim elementima neregularnosti liči na izbor u kome je i sam izabran na funkciju. To je odlična slika institucionalizacije korupcije u Srbiji.

Peščanik.net, 21.09.2023.

Srodni linkovi:

Vesna Rakić Vodinelić – Pristojnost ćutanja

Rodoljub Šabić – Snimak mizerije

Vesna Rakić Vodinelić – „Neću da učestvujem“

REFORMA PRAVOSUĐA

________________

  1. Član 14 Zakona o pravosudnoj akademiji – Direktor predstavlja i zastupa Akademiju; izvršava odluke Upravnog odbora i Programskog saveta; koordinira i organizuje rad Akademije; učestvuje u radu Upravnog odbora i Programskog saveta; podnosi godišnji izveštaj o radu Upravnom odboru; donosi akt o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji radnih mesta u Akademiji, uz saglasnost Upravnog odbora; rukovodi stručnom i tehničkom službom Akademije; obavlja i druge poslove u skladu sa zakonom, Statutom i drugim aktima.
The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)