Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Ministarka pravde Nela Kuburović je tokom prošle nedelje obznanila da nije čula tako glasne zamerke na revidirani tekst amandmana na Ustav u oblasti pravosuđa. Podsetimo, ministarstvo pravde uputilo je Venecijanskoj komisiji Nacrt amandmana na Ustav i to pošto je neznatno revidiralo prethodni Radni tekst ustavnih amandmana. Kako su reakcije nakon objavljivanja revidiranog teksta bile naizgled manje burne nego posle objavljivanja Radnog teksta, ministarka je zaključila da su primedbe „utihnule“, da je to zato što „predlog poštuje sve evropske standarde“ i zato što je „veći broj primedbi iz javne rasprave usvojen“.

Međutim, stvarnost je – kako smo i navikli – sasvim drugačija. Prvo treba ukazati na taktiku iscrpljivanja kojom se ministarstvo pravde služi. Takozvani postupak promene Ustava je u svojoj petoj godini i to prema konzervativnijim procenama, računajući od osnivanja Radne grupe za izradu analize ustavnog okvira u novembru 2013. godine (stvarna agonija promene Ustava Srbije traje praktično od 2006, odnosno usvajanja Ustava koji je na snazi). Tokom ovog perioda, koji je kulminirao objavljivanjem Radnog teksta amandmana u januaru i Nacrta ustavnih amandmana u aprilu ove godine, stručna javnost uporno i saglasno upućuje iste sugestije i primedbe. One se podudaraju i sa primedbama koje dolaze sa međunarodnog nivoa i svode se na to da je potrebno uspostaviti podelu vlasti i omogućiti da se zakonodavna i izvršna vlast ne mešaju u rad pravosudnih organa. Odnosno, potrebno je uspostaviti sistem izbora sudija i tužilaca koji isključuje odlučivanje zakonodavne, izvršne vlasti i političkih stranaka o predlaganju i izboru na pravosudnu funkciju; potrebno je omogućiti samostalan i nezavisan rad najviših pravosudnih organa (Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca); ukinuti političke pritiske na sudije i tužioce u konkretnim predmetima. Ovo je ujedno i okosnica postupka evropskih integracija u koji je Srbija, makar deklarativno, dobrano zagazila.

S druge strane ovog postupka imamo ministarstvo pravde koje se, uz fascinantnu istrajnost, ponaša kao učenik koji ne odgovara na postavljeno pitanje, već priča ono što mu odgovara – ne bi li ispunio neprijatnu tišinu. U našem slučaju, umesto na pitanje o uspostavljanju nezavisnosti pravosuđa i podeli vlasti, ministarstvo odgovara na pitanja o pooštravanju disciplinske odgovornosti sudija i tužilaca, njihovoj nestručnosti, potrebi za unapređivanjem mehanizama za razrešenje zbog nezakonitog rada, itd. Paralelno sa tako promašenom temom, ministarstvo od stručne javnosti iznova zahteva nove sugestije i primedbe – usmene, pa pisane; čas u ovoj, čas u onoj formi. U poslednjih godinu dana su se posebno množili okrugli stolovi koje su predstavnici ministarstva nazivali javnom raspravom, a na kojima su vređali i ignorisali sagovornike. Sve se završava time da primedbe nisu razmatrane, da nisu smatrane važnim i da su služile isključivo tome da se protivnik iscrpi (i možda da simuliraju razmenu mišljenja). Ako postoji neko smetlište nepročitanih i neshvaćenih pravnih primedbi, onda na njemu sigurno leže one o promeni Ustava koje su uputile sudije, tužioci, advokati i uopšte pravnici Srbije. Na to smetlište su ih bacili Vlada i ministarstvo pravde, u svim svojim mandatima.

U opisanim okolnostima bile su sasvim predvidive dve stvari – da će oni koji upućuju primedbe konačno shvatiti da je besmisleno da po ko zna koji put pišu i govore isto, te da će ono malo medija koji o tim primedbama smeju profesionalno da izveštavaju prestati da zovu sagovornike koji iznova mogu da konstatuju da ministarstvo pravde podriva podelu vlasti i nezavisnost pravosuđa, da nikoga ne sluša i radi po svom. O tome da Srbiju očekuje oktroisani Ustav, nametnut samo voljom vladara, već je bilo reči na Peščaniku.

Dakle, to što ministarka po objavljivanju Nacrta amandmana nije čula tako glasne zamerke, nikako ne znači da je Nacrt ustavnih amandmana prihvatljiv. To samo znači da je višegodišnja taktika iscrpljivanja dala rezultate.

Osvrnimo se sada i na tekst Nacrta amandmana za koji ministarka tvrdi da uvažava veći broj prethodno upućenih primedbi. Tačnost ministarkine izjave najbolje možemo proveriti jednostavnom vežbom – poređenjem važećeg Ustava i mišljenja Venecijanske komisije o tom Ustavu iz 2007. godine, te Radnog teksta amandmana i Nacrta amandmana koji je nedavno poslat Venecijanskoj komisiji na ocenu. Slede dve ilustracije koje dovoljno govore o prihvatljivosti Nacrta u celini.

Izbor sudija i sudskog saveta

Važeći Ustav Srbije omogućava da Narodna skupština bira sudije na prvi (trogodišnji) mandat, a da izbor na trajnu sudijsku funkciju vrši Visoki savet sudstva. Takođe, predsednike sudova i predsednika Vrhovnog kasacionog suda bira Narodna skupština, koja ima i presudni uticaj na sastav Visokog saveta sudstva – Narodna skupština u Visoki savet delegira svih 11 članova (ministra za pravosuđe, predsednika skupštinskog odbora za pravosuđe, predsednika Vrhovnog kasacionog suda, 6 članova iz redova sudija i po jednog iz redova advokata i profesora).

Ovo rešenje je kritikovala Venecijanska komisija u mišljenju o Ustavu Srbije iz 2007, gde je zaključila da „uključivanje Skupštine u izbor sudija vodi politizaciji“ i da bi izbor sudija morao biti zasnovan „na objektivnim kriterijumima i pravednim sistemima odabira, a ne na političkim razmatranjima“, posebno imajući u vidu „da su odluke predstavničkog tela diskrecione prirode“.1 Kritikovan je pristup prema kome predstavnike pravnika različitih profila u savetu – sudije, advokate i profesore – ne biraju njihove kolege već upravo Skupština. Zbog toga je predloženo da izbor sudija ubuduće vrši nezavisno pravosudno telo, izmenjenog sastava. Sastav Visokog saveta sudstva Komisija je ocenila kao „manjkav“ i „samo prividno pluralistički jer sve njegove članove posredno ili neposredno bira Narodna skupština“. Začarani krug predlaganja sudija za izbor u prvi mandat i zatim njihov izbor u trajni mandat od strane tako politički kontrolisanog tela komisija je definisala kao „recept za politizaciju pravosuđa“.2

Prvi, Radni tekst ustavnih amandmana je izbor sudija izmestio u pravosudni organ – Visoki savet sudstva, po preporuci. Međutim, brojne kritike su upućene na sastav predloženog saveta u kome polovinu čine tzv. istaknuti pravnici koje bira Narodna skupština, dok drugu polovinu čine sudije koje biraju njihove kolege. Posebna meta kritika je bila zabrana izbora sudije za predsednika saveta kao i posedovanje duplog, odnosno odlučujućeg glasa predsednika u slučaju nerešenog glasanja (5:5). Time uloga Narodne skupštine u radu Visokog saveta nije svedena na deklarativnu, već je ostala suštinska. Takođe, istaknuti pravnici izabrani od vladajuće većine dobijaju mogućnost da suštinski kontrolišu postupak izbora sudija, ali i sve druge važnije odluke u sudstvu.

U drugom tekstu Nacrta amandmana, ministarstvo čini neverovatno – ukida kritikovani dupli (ili zlatni glas) i umesto povećanja broja članova organa na neparan, odlučuje se da zadrži odnos od pet sudija i pet istaknutih pravnika. Međutim, u slučaju nemogućnosti postizanja većine predviđa prestanak mandata svim članovima najvišeg sudskog tela. Dodatno, ukoliko u bilo kom krugu izbora članova saveta ne bi bilo većine za izbor istaknutih pravnika u Skupštini, njih bi birala petočlana komisija u čijem sastavu većinu imaju politički predstavnici. Ovakav predlog ne samo da potencijalno dovodi do mogućeg haosa i produbljivanja političkih pritisaka u funkcionisanju treće grane vlasti, već i najbolje ilustruje kako ministarstvo pravde postupa sa upućenim primedbama – tamo gde je moguće, loša rešenja zameniće još gorim.

Izbor tužilaca i tužilačkog saveta

Važeći Ustav Srbije omogućava da Republičkog javnog tužioca i sve druge javne tužioce (koji su mu podređeni i postupaju po njegovom nalogu) bira Narodna skupština većinom glasova svih narodnih poslanika, na predlog Vlade. Put razrešenja tužilaca je isti, dok javno tužilaštvo za svoj rad istovremeno odgovara Narodnoj skupštini.

Ovakvo rešenje je kritikovala Venecijanska komisija koja je konstatovala da navedeni izbor javnih tužilaca stvara rizik od „neopravdanog političkog uticaja na postupak izbora“,3 dok je odgovornost za rad javnog tužilaštva Narodnoj Skupštini komentarisala kao „uznemirujuće političko mešanje u krivično gonjenje“.4

Prvi, Radni tekst ustavnih amandmana je izbor Republičkog javnog tužioca (prema novom nazivu organa – Vrhovnog javnog tužioca) ipak zadržao u Narodnoj skupštini, dok je izbor drugih javnih tužilaca prepustio današnjem Državnom veću tužilaca (prema novom nazivu Visokom savetu tužilaca). Time je samo donekle ispunjen zahtev za izmeštanjem izbora iz Narodne skupštine. Stručna javnost je rešenje kritikovala zbog toga što u telu kome se poverava izbor tužilaca nesumnjivu većinu imaju članovi koje je izabrala Narodna skupština – tzv. istaknuti pravnici, zajedno sa ministrom pravde i Republičkim javnim tužiocem. Time je izigrana prvobitna namera izmeštanja izbora tužilaca iz ruku politike, jer je izbor svih tužilaca ostao u zoni direktnog ili indirektnog uticaja političke većine u Skupštini ili tužilačkom savetu. Takođe, tužiocima je zabranjeno članstvo u tužilačkom savetu, već je ono omogućeno tužilačkim zamenicima – što zajedno sa manjinskim prisustvom u savetu dovoljno govori o marionetskom položaju ovog organa.

Nakon brojnih negativnih komentara, ministarstvo objavljuje drugi tekst amandmana, odnosno njihov Nacrt, u kome ne samo da se ne otklanja problem političke dominacije u sastavu tela koje bira tužioce, već se izbor tužilaca ponovo vraća u Narodnu skupštinu. U oba teksta javno tužilaštvo je u celosti odgovorno Narodnoj skupštini, uprkos zaključcima Komisije.

Kada imamo u vidu ove jednostavne i proverljive činjenice – jedino možemo da zaključimo da ministarka laže kada govori da je „usvojen veći broj primedbi iz javne rasprave“, a naročito laže kada tvrdi da su ispunjeni svi evropski standardi u oblasti pravosuđa. Očigledno je da ni u prvom, a posebno ne u drugom tekstu amandmana, nisu ispunjeni čak ni minimalni zahtevi Venecijanske komisije iz 2007. godine. Istina je da izvršna vlast ne odustaje od namere da kontroliše izbor i ključne odluke u sudstvu, a posebno tužilaštvu.

Navodni pozitivni pomaci

Navodni pozitivni pomaci, na koje ministarka verovatno misli kada kaže da je usvojen „veći broj primedbi“, već spadaju u domen ne tako maestralnog političkog šibicarenja. Primera radi, kada jednom prilikom predložite da se iz važećeg teksta Ustava izbriše zabrana uticaja na sudiju u vršenju sudijske funkcije, a drugom prilikom predložite da se ovakva odredba ipak ne briše – da li se tako nešto može smatrati neslućenim pomakom? Ili ako u jednom tekstu predložite da sudije i tužioci ne mogu obavljati „privatne funkcije, zakonom određene delatnosti i poslove“, a drugim definiciju vratite u važeće ustavne okvire – da li je to taj veliki pomak koji očekuje srpsko pravosuđe? Ili kada ipak odustanete od toga da sudije premeštate kako vam se prohte bez njihove saglasnosti, pa rešite da premeštaj ostavite u važećim okvirima, ali „prošvercujete“ to da nije zabranjeno privremeno upućivanje sudije u drugi sud bez njegove saglasnosti? Koliko ste samo velikodušni kada ukinete pravo ministra pravde da pokreće disciplinske postupke i postupke razrešenja sudija, ali zadržite predlog da to isto čini tužiocima? Ovakvi „pozitivni pomaci“ teško da zaslužuju pažnju. O očekivanim pohvalama i da ne pričamo.

Na sve ovo treba dodati činjenice koje se očigledno i dalje moraju ponavljati kako se ministarka ne bi žalila da nema dovoljno ustavnih sparing partnera: za oba teksta koje je predložilo ministarstvo nisu ponuđena obrazloženja prema važećim propisima; ministarstvo pravde sprovodi postupak promene Ustava protivno samom Ustavu – jer nije ovlašćeni predlagač izmena, a Narodna skupština nije dvotrećinskom većinom donela odluku da Srbija pristupa promeni Ustava, što je neophodno za sve dalje radnje na ovom putu.

Sve rečeno će ministarka sigurno baciti na već pomenuto smetlište pravnih primedbi. U ovom trenutku je pak važno šta će sa njima uraditi Venecijanska komisija čije se mišljenje o poslatom tekstu očekuje u junu. Mišljenju će prethoditi majska poseta predstavnika Komisije Srbiji. Kakvu stranicu istorije, kako svoje tako i srpske, će ispisati – ostaje da se vidi. Zadržavanje solidno napumpanog autoriteta u srpskoj javnosti bi moglo da opstane ako se Komisija bude držala stavova o Srbiji koje je sama izrekla pre deset godina. Sve drugo bi bilo saučesništvo u cementiranju pravno-političkog puta Srbije na autoritarni istok.

Peščanik.net, 03.05.2018.

USTAV SRBIJE

________________

  1. Tačka 65 mišljenja VK.
  2. Tačka 70 mišljenja VK.
  3. Tačka 77 mišljenja VK.
  4. Tačka 78 mišljenja VK.
The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)