Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Tokom vikenda, predsednik Srbije je najavio da će u ponedeljak protiv njega i njegovog brata Andreja Vučića krivičnu prijavu zbog slučaja „Jovanjica“ podneti gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević. Podsetimo, vlast koja se već nedeljama susreće sa ozbiljnim optužbama za zloupotrebu javnih resursa, funkcija i međunarodni šverc oružja, sada se nenadano bori za opstanak na još jednom polju. Pokušava da dokaže da je na poljoprivrednom gazdinstvu Jovanjica, koje je vrh vlasti posećivao, promovisao i kreditirao, preko 6.000 stabljika marihuane niklo bez njihovog znanja i podrške. Bes predsednika dodatno je pojačan tvrdnjom da ovaj slučaj danima nije završio u medijima, jer je uhapšeni uzgajivač droge za podršku u nevolji pozvao upravo njegovog brata Andreja Vučića.

Došao je i taj dan – ponedeljak. Ne znamo da li su krivične prijave dopremljene u tužilaštvo (doduše – ni pošte ne rade jer su u štrajku), ali moramo da se zapitamo zbog čega predsednik smatra da bilo ko mora da podnese krivičnu prijavu da bi tužilaštvo proverilo njegovu i umešanost njegovog brata u slučaj uzgajanja marihuane. Tužilac nije dužan da svojim postupcima kormilari na osnovu krivičnih prijava, a posebno ne da to čini na osnovu dirigovanih krivičnih prijava (to je upravo ovaj slučaj – kada predsednik nekome naloži da ga prijavi tužilaštvu). Tužilac krivični postupak započinje svojom prvom procesnom radnjom, potpuno nezavisno od prijava koje će stići ili neće stići na njegovu adresu. Prijave će u nekim slučajevima pomoći, ali one nisu nužne.

U konkretnom slučaju, jasno je da je krivični postupak u toku – tužilaštvo i policija već uveliko postupaju. Međutim, i dalje je otvoreno u kom pravcu će se postupak dalje kretati. Nadležni tužilac ima dužnost, ali i sasvim dovoljno procesnih mehanizama, da ispita dodatne navode koji su se o ovom slučaju pojavili u javnosti, uključujući i onaj da su državni organi i porodica Vučić štitili uhapšenog vlasnika plantaže marihuane.

Imajući to u vidu, nije jasno zbog čega predsednik ima potrebu da se tužilaštvu i javnosti obrati na novi i pomalo originalni način. Pretpostavke bi mogle ići u sledećem pravcu: do sada je bilo dovoljno reći kriv je – nije kriv – prošao je poligraf – ne dam ga – ovo je politički napad i da tužilaštvo (a neretko i sud) lako protumače šta je ono što predsednik želi da ove službe urade, odnosno ne urade.

Međutim, kako se u slučaju o kome je reč sam predsednik, odnosno njegova porodica našla u središtu optužbe (a ne neko iz njegovog bližeg okruženja), bilo je jako nezgodno uporno tvrditi (predsednik kaže „nema smisla 500 puta ponavljati“) – moj brat i ja nismo podržavali i organizovali proizvodnju droge. To bi, istina, bilo dovoljno instruktivno za nadležne organe, ali bi režim nepovratno uveo u defanzivni pristup problemu. Ta defanziva bi, uz sve druge društvene i političke okolnosti, režim mogla dodatno približiti političkom kraju.

Takođe, nije jasno zašto se braća Vučić, nakon navoda iznetih u medijima, nisu sami obratili tužilaštvu sa informacijama o navodima koji su, kako oni sada tvrde, potpuno izmišljeni. Ako već tužilaštvo ne sme da ih pozove na razgovor, neka se ovi hrabri građani sami izlože ispitivanju. Umesto toga, u zaplet ulazi sasvim sporedni lik – izvesni Miloš Vučević.

Miloš Vučević je gradonačelnik Novog Sada i advokat, ali mu to ne dodaje mnogo na važnosti u ovoj priči. Jedino je, možda baš zato što je advokat, trebalo da posavetuje predsednika da se sam obrati tužilaštvu, s obzirom na to da je postupak u slučaju Jovanjica već u toku. Umesto toga, Vučević je poltronski izjavio da ćemo nakon prijave „to da isteramo do kraja“. Time je dao i direktno uputstvo tužilaštvu – „izvolite, krenite i proverite činjenice“ i „obavestite javnost šta je tačno“. Advokat Vučević bi morao znati da tužilaštvo mora i treba da proveri navedene činjenice i o njima obavesti javnost. Takođe bi morao znati i da mu je, kao predstavniku izvršne vlasti, zabranjeno da izdaje ovakve instrukcije.

Isto tako, Vučević bi morao biti svestan i svoje potencijalne odgovornosti za krivično delo protiv pravosuđa – lažno prijavljivanje iz člana 334 Krivičnog zakonika. Ukoliko je Vučević, kao što nam se čini, uveren da njegov šef i šefov brat sasvim sigurno nisu umešani u narko aferu, onda bi komotno mogao odgovarati za to što je Vučiće prijavio da su učinili krivično delo koje se goni po službenoj dužnosti, a znao je da oni nisu učinioci tog dela. Kao što je u medijima već razložno objašnjeno, za lažno prijavljivanje je zaprećena kazna zatvora od tri meseca do tri godine. Druga mogućnost, koja bi isključila krivičnu odgovornost Vučevića, jeste ona da on zaista veruje da su braća Vučić umešani u ovaj slučaj, što otvorenim ostavlja pitanje njegovog ostanka u jednoj kriminalnoj strukturi. I tako nas nevidljiva ruka pravnog sistema dovodi do samo jednog zaključka – u svim varijantama, neko bi za nešto mogao (i morao) odgovarati.

Da zaključimo – umesto da se sam, zajedno sa svojim bratom, obrati tužilaštvu i kaže šta ima o slučaju Jovanjica, predsednik dirigovanom krivičnom prijavom, na jedan sasvim drugačiji način od onih koje smo do sada viđali, pravosuđu poručuje da u ovo pitanje ne dira.

Na kraju, ali sasvim povezano sa prethodnim, predsednik je istog dana kada je najavio dirigovanu prijavu, suprotno svim svojim prethodnim tvrdnjama, priznao da je otac ministra unutrašnjih poslova Nebojše Stefanovića ipak imao veze sa firmom GIM i međunarodnom trgovinom oružjem, odnosno da je pravni savetnik ove firme, iako je po struci ekonomista.

„Pa šta ako je bio, ne razumem. Da li je to neko krivično delo?“, zapitao se predsednik. Sem što ne čita Krivični zakonik (konkretno član 342), predsednik očigledno ne čita redovno ni Peščanik. Mi smo ovde već pisali o tome da nadripisarstvo jeste krivično delo i da se njime bavi onaj ko neovlašćeno i uz naknadu pruža pravnu pomoć. Ova osoba se za izvršenje dela može kazniti novčano ili kaznom zatvora do dve godine.

Iako je pitanje nadripisarstva gotovo marginalno, imajući u vidu druge aktivnosti Branka Stefanovića u slučaju Krušik, ono dobro prikazuje kako vrh vlasti udara u prepreke kao muva u zatvorenoj tegli. Kao i svakoj prosečnoj muvi i dalje im se čini da mogu da probiju staklo, ali u tom pokušaju više ne znaju ni šta rade, ni gde biju, ni šta pričaju. Možda je konačno prošao naprednjački medeni mesec, možda mu se približio i kraj – ali ovakvo svakodnevno profesionalno brukanje najboljeg studenta prava u istoriji pravnog fakulteta ne može da se objasni čak ni opsesivnim strahom od gubitka vlasti.

Peščanik.net, 09.12.2019.

JOVANJICA

The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)