Fotografije čitalaca, Miodrag Ćakić

Fotografije čitalaca, Miodrag Ćakić

Iako je Tanja Simić Berclaz na dosta dobar način definisala BusPlus kao tehnologiju, ipak je napravila kardinalnu grešku kada je tu kategoriju iskoristila kao vrednosno neutralnu. Omanula je i oko fenomena ludista koji je rabila u naslovu. Naime, ludisti su bili protivnici ne tehnologije, već njene zloupotrebe, a kada su razbijali mašine razbijali su ih selektivno, nikako bez plana, i sa preciznom agendom: razvaljivali su samo mašine onih kapitalista koji su ih koristili na posebno surov način. Jer, ne postoje vrednosno neutralne tehnologije i one nikad nisu samo tehnologije – one se uvek već nalaze u službi ovog ili onog socijalnog inženjeringa. To naravno ne znači i da su one nužno loše, jer to zavisi prvenstveno od konteksta u kojem se koriste i, pre svega, cilja tog inženjeringa.

Pošto se u gravitacionom dometu savremenog kapitalizma nove tehnologije koriste uglavnom za antiemancipaciju, onda se ispostavlja da je odnos (između ostalog i resantiman) prema njima uvek refleksija odnosa prema projektima koji stoje iza njihove implementacije. A pošto ni ludisti nisu bili neuki divljaci (naprotiv, oni su bili najobrazovaniji i najobučeniji deo radničke klase – danas bismo rekli stručnjaci/eksperti), već ozbiljan politički pokret sa ozbiljnom agendom i ozbiljnim ciljevima, onda ni resantiman prema BusPlusu, Apex-u ili disciplinskim mehanizmima poput komunalne policije nije ništa drugo do refleksna reakcija na tehnike i tehnologije sofisticiranog socijalnog rasizma.

U kontekstu podsećanja na istoriju i dijalektički1 odnos tehnologija i socijalnih projekata koje Tanja Simić Berclaz prenebregava (ili jednostavno ne vidi: agensi socijalnog inženjeringa svoje ideološke pozicije i ne mogu da vide, za to je potrebno naći se na drugoj strani batine),2 može se i odgovoriti na pitanje zbog čega BusPlus sistem naplate karata nije samo tehnologija već i integralni deo jednog socijalnog i klasnog projekta. Agresivna (i na izvestan način demagoška) kampanja za apsolutnu naplatu javnog prevoza je, tvrdim, deo projekta izgradnje izolovanog socijalno i klasno ekskluzivnog prostora u centru Beograda (čije središnje mesto svakako zauzima izgradnja Beograda na vodi). Socijalni i javni servisi, među njima i javni prevoz, transformišu se tako da usled previsoke cene prestaju biti dostupni svima, pa mogućnost da im se pristupi postaje dakle ekskluzivna, a mobilnost se pretvara u privilegiju, dok je ulazak u centar luksuz. U tom smislu i komunalna policija i nesnosno brbljivi aparati u autobusima postaju tehnologija proizvodnje klasne razlike (jer efektivno siromašnim građanima onemogućavaju pristup mehanizmu mobilnosti).

Moja sagovornica, zapravo, čini nešto sasvim očekivano: daje nam nekompletne informacije – jer i komunalnu i običnu policiju možete snimati uvek. Ona to čini ne bi li omogućila imaginaciju „bespomoćne komunalne policije koju razulareni građani budžiraju po gradu“. Ali, pošto se klasna estetika na ideološkom nivou reprodukuje kao zamišljeni red,3 onda je moguće da moja sagovornica zaista misli na sledeći način: nema te osobe pred koju je postavljen ovakav pravedni cilj, a koja sebe ne vidi kao žrtvu u ratu sa ružnim, prljavim i zlim. U našem slučaju – siromašnim, prljavim i zlim. Na taj način je moguće opravdati svako nasilje, jer se ono koristi za postizanje i održanje višeg cilja – utopijskog (distopijskog) reda. „Sasvim slučajna“ sinhronizacija mišljenja, govorenja i delovanja agensa privatnog korporativnog kapitala i političkih agenasa koji se o ovome oglašavaju, otkriva nam dubinsku tačku socijalnog inženjeringa: gradski budžet će obezbediti silu u vidu para (dakle, policijske snage), a privatni kapital visokotehnologizovanu potporu (za šta će odneti debeli profit iz jedne per se neproizvodne delatnosti) za teraformiranje habitata za vlasnike kapitala.

Poseban problem predstavlja pomenuto sporno snimanje komunalnih policajaca na „zadatku“. Naravno, to nije zabranjeno i naravno, smete da ih snimate (za sada); međutim, „nezgodna“ je činjenica što snimci često prikazuju kako komunalci radikalno zloupotrebljavaju ovlašćenja, kao što otkrivaju i nameru iza kreiranja ove parapolicijske snage. Reč je o želji da se stvori mehanizam projekcije sile kapitala-i-države na ulice. Od ključne je važnosti da taj mehanizam bude nedodiriv. Zato se komunalnoj policiji sve oprašta. Zato se insistira na njenoj zaštiti: ako je problem neki zakon, problema ćemo se rešiti. Konačno, za posao u komunalnoj policiji je potreban i poseban karakter: ilustrativan je primer komunalnog policajca koji je na svom fejsbuk nalogu iskazao duboki prezir prema građanima uputivši im prostačku (pardon: bespomoćnu) pretnju. On je svom imenu dodao i „Boyka“, u čast, pretpostavljam, Jurija Bojke, glumca u novijim karate filmovima koji je veoma popularan kod predtinejdžera. To je potrebno za komunalnu policiju: siledžija, neostvareni Brus Li-wannabe, živi-za-fajt, šta-oćeš/gledaš/snimaš karakter. Kombinacija adolescentskih osobina, plave uniforme i krstaškog zadatka da se dovede u red neposlušna stoka jeste recept za nekontrolisano nasilje.

Ako Saša Ilić nije želeo da se osvrne na pitanje plaćanja javnog prevoza, ja želim. Ono što se kroz kampanju za plaćanje javnog prevoza u Beogradu potura kao vrednosno neutralno i zdravorazumsko, zapravo je vrednosno veoma bremenito: plaćanje prevoza nije pitanje razmaženih građana, jer u situaciji radikalnog siromaštva, izbegavanje plaćanja prevoza je pitanje egzistencije. Ako je funkcija javnog prevoza redukcija razlike između centra i periferije, omogućavanje emancipacije kroz obrazovanje i zaposlenost, ako želite i snižavanje cene rada bez snižavanja cena nadnica,4 ne znači li to da je besplatni javni prevoz benefit za celo društvo? Možda jeste, ali u razobručenom kapitalizmu i u dometu njegove radijacije sve je kontraproduktivno. Siromaštvo možda ne opravdava divljaštvo, ali ga svakako uzrokuje. Usput: bara nije ništa drugo do voda kojoj nedostaje mobilnost. Bara se, drugim rečima, održava zaprečavanjem socijalne mobilnosti, a posredno i podržavanjem nekažnjivosti komunalaca i promovisanjem bahatosti u održavanju reda.

Peščanik.net 07.02.2015.

BUS PLUS

________________

  1. Jedna od ključnih grešaka savremene društvene nauke je potiskivanje dijalektičkog načina promišljanja stvarnosti zarad intelektualne jednostavnosti kauzalnog.
  2. Krajnje zanimljivim se uspostavlja i izbor lokacije koju nam autorka pruža za poređenje: ako postoji neka država koja za sebe pretpostavlja da je nekakаv (finansijski) centar Evrope i koja ekskluzivnost te pozicije održava gotovo potpunim administrativnim onemogućavanjem dobijanja državljanstva, to je ultrakonzervativna Švajcarska. Komotno možemo zanemariti i veoma problematične izvore bankarskog kapitala i njenog bogatstva.
  3. I to ne bilo kakav red: pravi red!
  4. Nije li ovo jedan od potencijalno plodnih mehanizama rešavanja nagomilanih globalnih problema: i ovce site i vukovi na broju.