U petak 12. decembra 2008. godine u beogradskom predgrađu Ledine, na mestu gde je tokom nacističke okupacije Srbije streljana veća grupa beogradskih Jevreja, održana je svečana komemoracija u organizaciji Sektora za boračko-invalidsku zaštitu Ministarstva rada i socijalne politike. Komemoracija je organizovana povodom obnavljanja spomen obeležja koje je na ovom mestu podignuto još 1964. godine, ali je zbog nemara nadležnih organa u poslednje dve decenije bilo zapostavljeno i prepušteno zubu vremena.

U okviru programa obnove ovog obeležja, koji je iniciralo Ministarstvo rada i socijalne politike, a sproveli ga Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda i JKP Gradsko zelenilo, sa ove su lokacije uklonjeni smeće i otpad, raskrčeno divlje rastinje, posađene nove sadnice, postavljene dve klupe i doterana prilazna staza. Na obeležje je postavljena i nova spomen ploča, identična onoj koju je 1964, u okviru proslave dvadesete godišnjice od oslobođenja Beograda, na istom mestu, otkrilo Udruženje boraca Novog Beograda. Na spomen ploči tada je, a i sada, ispisan sledeći tekst:

“Na ovom mestu, februara 1942. godine, okupator je streljao 350 rodoljuba Jevreja. Među streljanima je najviše žena i dece, koji su pali kao žrtve fašističkog zločina. Udruženje boračkih organizacija NOR-a Opštine Novi Beograd, 20. oktobar 1964.”

Nije čest slučaj da se u Beogradu obnavljaju spomen obeležja vezana za događaje iz Drugog svetskog rata, i u tom smislu nastojanje da se renovira zapušteni spomenik u Ledinama zaslužuje pohvalu javnosti. Međutim, kada se ova akcija podrobnije analizira, dolazi se do zaključka da su nadležni organi u ovom slučaju propustili dobru priliku da učine i nešto više, tj. da na jedan naizgled mali, ali veoma simboličan način, unaprede kulturu sećanja u srpskom društvu.

Povod za ovo reagovanje je tekst koji se nalazi na obnovljenoj spomen ploči spomenika u Ledinama. U tom tekstu se kaže da je u Ledinama stradalo 350 ljudi, da je medu stradalima bilo “najviše žena i dece”, kao i da je streljanje na ovoj lokaciji izvršeno u februaru 1942. godine. Ni za jedan od ovih podataka ne postoje verodostojni dokazi. Više je onih koji ih osporavaju, te tako doslovno reprodukovanje teksta uklesanog u ploču 1964. godine umanjuje vrednost dobronamernog poduhvata obnove ovog spomenika.

Činjenice govore da je, neposredno nakon oslobođenja Beograda, na lokaciji Trostruki surduk izmedu Bežanije i Surčina – na mestu gde se danas nalazi spomen obeležje o kome je reč, pronađena masovna grobnica. U martu 1945. specijalna Anketna komisija koja je u okviru Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača istraživala zločine počinjene u logoru na Sajmištu, izvršila je uviđaj i obavila ekshumaciju leševa. Prema zapisniku koji je predsednik ove komisije, sudija Milan Gavrić, načinio 17. marta 1945. godine, na ovom mestu ekshumirani su ostaci 240 lica, “uglavnom ljudi srednjih godina”. U zapisniku se ne spominje da su u grobnici pronađeni posmrtni ostaci osoba ženskog pola, a spominje se samo jedno dete, “detinji leš jednog dečaka od oko 10-12 godina”. U okviru istraživanja ovog zločina anketna komisija prikupljala je i svedočenja lokalnog stanovništva, na osnovu kojih je utvrđeno da u pitanju nisu žrtve logora Sajmište – kako se isprva mislilo – već taoci koji su streljani na tom mestu “1941. godine, koncem septembra”. Komisija je takođe konstatovala da identitet žrtava nije mogao biti utvrden, ali da je jedan seljak neposredno nakon ovog zločina, u blizini grobnice pronašao cedulju na kojoj  je bilo zapisano “Jakob Kojen, Dositejeva ulica br. 12, Beograd”. Na osnovu ovog podatka, a i proceni svedoka da su žrtve bile “po izgledu” Jevreji, zaključeno je da se radi o “beogradskim Jevrejima koji su sa Tašmajdana gde su bili u logoru dovedeni tu od strane nemačke vojske i streljani”. S obzirom da na Tašmajdanu nije postojao logor, ovaj zaključak se najverovatnije odnosio na zatočenike logora Topovske šupe, u kojem je u jesen 1941. bilo internirano muško jevrejsko stanovništvo (starije od 14 godina), i iz kojeg su grupe talaca svakodnevno odvođene na streljanje. Prema tome, Anketna komisija zaključuje da je na ovom mestu stradalo 240, uglavnom odraslih muškaraca, dok se iz svedočenja ocevidaca da zaključiti da se radilo o Jevrejima koji su streljani u jesen 1941. godine.

Iako zapisnik Anketne komisije iz marta 1945. predstavlja jedini zvanični dokument o zločinu u Trostrukom surduku i njegovim žrtvama, njegov sadržaj se u kasnijim inicijativama da se to mesto obeleži u potpunosti ignoriše. Na primer, u aprilu 1957. godine Komisija za obilazak grobova streljanih rodoljuba Gradskog odbora Saveza boraca Beograda obišla je stratište u Ledinama, prilikom kojeg je konstatovala da je grobnica “potpuno zapuštena” i da su u njoj čak “lisice iskopale jamu i kroz nju izbacuju delove kostura nesrećnih žrtava”. U saopštenju ove Komisije, u kojoj je iznešena prva inicijativa da se ovo mesto stradanja obeleži, naveden je podatak da su tu sahranjeni “starci, žene i deca pohvatanih Jevreja za nekakvu odmazdu u oktobru 1941. godine” i da “ukupan broj” sahranjenih na ovom mestu iznosi ne 240, vec “oko 450”. Mada se za ove podatke u saopštenju tvrdi da su “provereni”, očigledno je da članovi Komisije nisu konsultovali dokumentaciju Državne komisije za istraživanje zločina okupatora kao ni zapisnik sa ekshumacije.

Kada je početkom šezdesetih godina doneta odluka da se na Ledinama izgradi spomen obeležje, inicijator ove akcije, Udruženje boračkih organizacija NOR-a Opštine Novi Beograd takođe nije preuzeo zaključke Državne komisije za utvđivanje zločina okupatora, a ni podatke o žrtvama koje je, samo nekoliko godina ranije, izneo Gradski odbor Saveza boraca Bograda. Umesto toga, na spomen ploču uklesane su potpuno nove tvrdnje, da je kod Trostrukog surduka streljano 350 Jevreja, “najviše žena i dece”, i to “u februaru 1942.”. U dosadašnjem istraživanju nisam uspeo da utvrdim izvor za ovu tvrdnje, ali to svakako nije bio ni prvi ni poslednji put da se licitira brojem, poreklom i sudbinom žrtava Drugog svetskog rata i da se iznose proizvoljni podaci bez bilo kakvog nastojanja da se istorijsko sećanje bazira na dokumentovanim činjenicama i materijalnim dokazima. Nije isključeno da je broj od 350 usvojen kao broj koji se nalazi između 240 i 450, da je podatak o “ženama i deci” preuzet iz nalaza Komisije Saveza boraca, a da je datum izmenjen da bi se uspostavila veza izmedu streljanja u Ledinama i obližnjeg logora Staro sajmište, gde su od decembra 1941. do maja 1942. bile zatočene Jevrejke i njihova deca. Iz svega ovoga proizilazi da su materijalni dokazi izvedeni iz ekshumacije 1945. ignorisani, a podaci urezani u spomen ploču 1964. bazirani na pukom nagađanju.

Ono što je posebno važno istaći je to da su dve institucije koje su  poslednjih godina bile direktno uključene u renovaciju spomen obeležja u Ledinama – Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda i Sektor za boračko-invalidsku zaštitu Ministarstva rada i socijalne politike – bile upoznate sa činjenicom da je tekst na originalnoj spomen ploči, najblaže rečeno, sporan. Naime, u arhivi Zavoda za zaštitu spomenika, pohranjen je izveštaj Dr Danila Radojevića od pre petnaestak godina, u kome se analizira spomen obeležje u Ledinama i konstatuje da je na njemu potrebno “upisati stvarni broj ubijenih gradana: 240”. Štaviše, 1992. godine Skupština grada Beograda je prilikom dopune odluke o proglašenju “Jevrejskog groblja na Ledinama” za kulturno dobro, ovo mesto okarakterisala kao “jedno od prvih stratišta Jevreja na području okupiranog Beograda u Drugom svetskom ratu” svodeći bilans žrtava na 240 i navodeći “kraj septembra 1941.” kao vreme zločina. O netačnosti podataka na spomen ploči sam svojevremeno i lično obavestio Sektor za boračko-invalidsku zaštitu Ministarstva rada i socijalne politike, nakon čega su na sajtu ovog sektora (www.bastinaratnika.rs), u delu posvećenom memorijalu u Ledinama, unesene sugerisane izmene. Ipak, ni Zavod za zaštitu spomenika, ni Ministarstvo rada i socijalne politike nisu ove činjenice uzeli u obzir i iskoristili priliku da na novu spomen ploču upišu istinite podatke, a izostave one za koje ne postoje relevantni materijalni ili istorijski dokazi.

Sasvim je izvesno da razlog zbog čega to nije učinjeno leži pre svega u tome što su nadležne institucije projektu obnove memorijala u Ledinama pristupile kao restauraciji spomenika, nastojeći da obeležju iz 1964. vrate prvobitni izgled. Ovakvim pristupom je međutim promašena poenta obnove, koja nikako nije trebalo da bude usredsređena na formu spomenika, već pre svega na njegovusuštinu, a to je memorijalizacija žrtava koje su stradale na tom mestu. Takvom shvatanju u prilog ide i činjenica da je renovaciju obeležja u Ledinama delimično finansirala i Radna grupa za međunarodnu saradnju u oblasti obrazovanja, sećanja i istraživanja Holokausta, u kojoj Republika Srbija za sada ima status države-posmatrača. Pretpostavljam da uključivanje Srbije u aktivnosti Radne grupe (i korišćenje njenih fondova) nije bilo motivisano željom da se restauriraju spomen obeležja kao takva, da bi se sačuvao njihov izgled, pogotovo ne obeležja poput onog u Ledinama, koji je lišen bilo kakve umetničke ili arhitektonske vrednosti. Pretpostavljam da se pre svega radilo o iskrenom nastojanju da se uz pomoć međunarodnih institucija u srpskom društvu izgradi nova kultura sećanja na Holokaust i njegove, prethodnih decenija dosledno marginalizovane, žrtve. Ako je zaista tako, pri obnovi spomen obeležja u Ledinama propuštena je dobra prilika da se ovo mesto stradanja konačno adekvatno istraži: da se prikupe postojeći podaci i obavi neophodno arhivsko i terensko istraživanje. I tek pošto se utvrdi prava istina o zločinu kod Trostrukog surduka i njegovim žrtvama, pristupi obnavljanju spomen obeležja.

Nasporno je da je Srbiji preko potrebna nova kultura sećanja na Holokaust. Međutim, nju neće biti moguće stvoriti ako se, kao u slučaju Ledina, slepo preuzimaju greške prethodnih generacija, a umesto sećanja na žrtve, obnavljaju spomenici.

Peščanik.net, 17.12.2008.

HOLOKAUST
REVIZIJA ISTORIJE