Šta se njima, u stvari, dogodilo? Ovo je pitanje koje se odnosi na sudbinu ovdašnje vlasti, koja je bila spremna da produži nadmeni trubački trijumf. I da tako uz rasipanje obilne prostote seiri pred krotkim i poniženim građanstvom. Mehanizam loše vladavine je kakva-takva veština opstanka uprkos svemu, umeće diktature je isto to, ali uz potpunu bezočnost i bezobzirnost.

Šta ova vlast, inače nedorasla samoj suštini svoga posla, legalna ali ne i legitimna, šta dakle ona (njeni umovi) ili trustovi kokošjih mozgova, misle o razuđenom polju svoga delovanja? Veruju li još da smo svi mi obične budale, veće čak i od njihovih ikona, i da je beskrajno pristajanje na sve što plitki umovi zamisle, u suštini, ključna vrlina ponosnog naroda.

U stvari, nedoumica je u tome jesmo li mi ona vrsta dresiranih vernika vlasti, koja svoj ponos čuva samo za istoriju? Naknadni bunt je uglavnom biografija mrtvih. Verovatno ovaj režim nema kolektivni um koji sam pre par rečenica rasporedio među lošijom sortom pernate živine, nego se naš društveni život projektuje iz jednog mozga, nemoćnog da rukovodi ni svojim vlasnikom.

Uz pomoć one trivijalne parafraze iz doba nacional-romantičarskog uspona Miloševića, rekao bih da se ovoj vlasti „dogodila pobuna“, i to iz sfere koju su oni smatrali nevažnom. Protesti su izazvali erupciju nekontrolisane gluposti ministarske klike, koja je iz svoje oskudne pameti optužila dečake i devojčice na protestima da su izdajnici i strani plaćenici, rušioci države.

Podržali su ih uslužni mediji, a pobunu prećutali svi oni koji su dobili mućkove, prezir i još nešto mnogo gore u oktobru 2000. godine. Ne bih rekao da je atmosfera identična, ali sličnosti ima, i to više nego što se može zamisliti. Milošević je želeo da krivotvori izbore, ali su ga uhvatili, pa je priznao. Ovaj je brutalno varao i lagao, ali ne priznaje da su ga uhvatili. Identična su lica, svi su tu osim onih koji su mrtvi: Vučić, Nikolić, Dačić, Šešelj, dakle portparoli ili stvorenja nastala iz Šešeljevog legla.

Ovi mladi ljudi su pre 17 godina tek propuzali, ali sada hodaju čvrstim korakom. Zanimljivo, a možda i nije, ali uplašeni vladari ne znaju šta je vlast, šta država a šta društvo. Davno su poistovetili vođu sa državom, a on je iz te pozicije zauzeo društvo. Ova država je proizvod mafijaško-političke simbioze a ne servis građana. Ona je korporativno, koruptivno utočište oligarhijskog spama a ne naroda, pa svaki nagoveštaj rušenja bilo čega izaziva strah političkog i realnog podzemlja od razaranja mafijaške države.

Inače je režim nedorađen za odbranu od protesta, čak i da je dovoljno moćan da pripreti sredstvima legitimna prinude (policija, vojska). Ali za to nije moćan. Stabilnost države ne podrazumeva latentnu silu, nego demokratski ambijent, koji je, sa svim svojim odlikama, činilac te homogenosti. Zbog negacije takvog stanja i najave otvorene tiranije, upravo je režim izazivač nestabilnosti i nemira.

Ambijent subverzivnog svevlašća, i personalno uspostavljanje srpske verzije Kaligule, sklepan je po sterilnom ali perverznom modelu, pa je taj pokušaj ispao čisti politički pobačaj.

Uz sve ovo, srećemo se sa sindromom „glupog diktatora“, koji je zbog plutokratskog namirivanja svojih nesposobnih i odurnih epigona, potpuno devastirao socijalni život vojske i policije. Tako da su danas u protestu i oni koji bi bili zaduženi da mu čuvaju vlast. Mada on to neće pokušati iz dva razloga: ne sme, jer bi to bilo priznanje pada, ne može jer ga niko neće poslušati. Osim ministra policije bez značaja u policiji, i nosioca džakova u Šapcu, generala bez značaja u vojsci.

I ovakva se satrapska vlast može čuvati po svaku cenu, pod uslovom da Kaligulina klika razume koja je to cena. Oni će se uvek pozivati na demokratske izbore koje su sproveli autokratski, na rušioce države, iako su to već uradili sami, na podršku sa strane, iako optužuju studente da oni imaju podršku sa strane. I naravno, ostaje im rezervno opravdanje, koje uporno koristi svaka njihova ambiciozna budala, „da nam sve to radi Soros“.

Na tom nivou bi priča o neprijateljima sa strane mogla da bude okončana, jer je i državni agitprop izgubio elan; to što oni proizvode ne može više da prođe zbog višeslojnih naslaga tuposti. Na tom nivou pobuna postaje okršaj između sveže budućnosti i ustajalog smrada propasti. Energija pobune se čita tek na njenom kraju, strah režima neće prestati.

Sećam se naslova jedne knjige iz 80-ih godina prošlog veka. Neka mi oprosti autor, mislim da se prezivao Ćebić. A taj naslov doslovce glasi: „Zar je moguće drugovi da smo svi mi volovi?“

Ne znam šta da kažem na ovu literarnu nedoumicu jednog nesrećnog podanika toga doba. Nismo valjda svi takvi danas, pouzdano znam da nismo, ali uvek se nađe dovoljno tih upotrebljivih božjih stvorenja.Ta mirna, sterilisana, rezignirana domaća marva, poslušna i krotka, nikada ne postavlja pitanja, ništa ne traži ako joj se ne da, i ne pruža otpor.

Da li nas je, možda, upravo takvima on video iz svoje despotske lože?

A na protestima sam pročitao očajnički, folkorni psovački testament, sliku nemuštog krika, kao mučnu poruku odnarođenom talogu: „Jebem vam mater!“

Nisu njihove majke krive. Takva sorta se razmnožava sama sa sobom, u svim prilikama, bez ikakvog srama, na razne načine. Ali nijedan od njih nije svojstven ljudima.

Peščanik.net, 08.04.2017.

Srodni linkovi:

Srđan Milošević – Zid i palača

Miloš Janković – Vučiću Šrederu

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)