Persepolis

Persepolis

Mardžan Satrapi crta i piše o skoro istim stvarima kao i Azar Nasifi (Čitanje Lolite u Teheranu). U oba slučaja, reč je o nekome gradu u kome kratak period normalnosti ponovo (zauvek?) prekine novi napad krvavoga ludila. Obe su autorke danas daleko od toga mesta, i najverovatnije se nikada neće vratiti: čak i kada bi bilo bolje, tamo odakle su otišle će uvek biti dovoljno onih koji smatraju da im ne treba dozvoliti povratak. Obe su živele u toplome gnezdu liberalne građanske porodice, sa knjigama, muzikom, humorom. Zastrašujući déjà vu: grad je zapravo Beograd. Da parafraziram jednu slavnu izjavu Žarane Papić, sve smo mi završile teheransku feminističku gimnaziju. Smatramo da je ateizam prirodan izbor, da su ženska prava nepovratno stečena, da je znanje jezika isto što i hodanje ili disanje, da nam niko ne može oteti pročitano, i kada se suočimo sa neznanjem opremljenim batinom, ono nam više ništa ne može.

Sa knjigom Azar Nasifi imam kolegijalnu prisnost; ali strip-roman Mardžan Satrapi je već nekoliko godina moja knjiga za uzglavlje. To je zato što je kombinacija sličica i teksta korozivnija u sublimno sarkastičnoj viziji, a istovremeno ima nežnu grafičku vezu sa uzorcima persijskih tekstila – ne vezenih, luksuznih, već “štampanih”. I zato što se nikada ne zaboravlja imaginarni čisti vazduh oko Kaspijskoga mora, i miris bakinih prsa, jer u grudnjak stavlja jasminove latice. Odgovara mi kako autorke napadaju savesne zapadne kritičarke, zamerajući im da su iz viših građanskih slojeva: kao, one takoreći dišu sa svojim radničkim klasama. Uz to su glupavo nezahvalne što obe autorke pišu svoja dela direktno na njihovim jezicima. Kulturni kolonijalizam ima i to lice, jedini izlaz je zaista u ironiji. Mala Mardžan preživi sve, i šaha i Homeinija, i rat i bombardovanje, a onda skoro umre na bečkim ulicama, jer ne može da se prilagodi licemernome sistemu prihvatanja i odgurkivanja u ritmu evropocentrične sebičnosti. Šta je to što je tako teško razumeti? Uglavnom to, da devojčica u nekome stanu u Teheranu može razmišljati o Marksu i bogu, jer to nije samo čitanje, već tema razgovora u porodici i sa porodičnim prijateljima. Elita duha nije nešto što bi se u kockastim glavama moglo povezati sa udaljenošću, drugošću, siromaštvom, rizikom: njima je uvek bilo teško da shvate drugu, donju, rapavu, nevidljivu stranu totalitarnih režima, bilo da je reč o subkulturi ili disidenciji. U kulturama iz kojih nam se na glave izliva lepljiva masa proizvoda sa božićnim porodičnim sretanjima i drugim sličnim porodičnim vrednosnim izlučevinama, teško je razumeti građansku porodicu koja patrijarhalnost koristi kao štit za zaštitu unutrašnjega života. Upravo ta tehnika mehura spasava teheranske devojčice – ne većinu – od grozota preko kućnog praga: koji i nije neka zaštita u tome svetu, uzgred budi rečeno. Tehnika mehura je u poslednjih dvadesetak godina spasavala i neke beogradske “porodice”, sa skoro istim rešenjem za omladinu: izbaciti ih u svet što se pre može. Stalno sam u očekivanju eksplozije sličnoga talenta.

U Persepolisu (sarkazam počinje sa naslovom) popularna svetska kultura dobija prave dimenzije: šta su ABBE, pank i Majkl Džekson ako njihova očita tupavost nije u stanju da na drugome kraju sveta izazove otpor? Ništa. Tek u Teheranu dobijaju smisao, dostojanstvo, razlog postojanja. Teheranska odnosno beogradska perspektiva je nužna za razumevanje sveta, ali je cena veoma visoka. Upravo zato ne želim da padam u plićak očajavanja zbog totalitarizma, i da time potcenim žrtve, a istovremeno sačuvam okamenjenu formulu po kojoj žrtva može govoriti samo mrtvo ozbiljno, sa što manje ambivalentnosti, obrta, izvesno nikada iz ironične prespektive. Sećam se dve kritike iz Amerike, na dve konferencije: jedna me je kritičarka pitala kako mogu da budem ironična ako dolazim iz “takve” zemlje, druga, ambiciozna trkačica po kurikulumu iz meni susedne kulture, da je moje razmišljanje “neobavezno misleno”. Plači, sestro, zabradi se u maramu, sa Balkana si! Zahvaljujući Persijankama, sada se na ovakve prigovore, koji se nisu izgubili, može odgovoriti teheranskim obrtom.

Persepolis nikako ne treba čitati kao povratnu univerzalnu liziku – kao eto, posvuda je isto biti u pubertetu, dlake rastu gde ne treba, “čak i tamo”: naprotiv, treba univerzalnu banalnost okrenuti kao rukavicu, i pogledati šavove: zašto bi univerzalna pubertetlijka umrla na drugome mestu i u drugoj kulturi, ako je sve isto? Zašto njene kulturne reference, plod njenoga znanja i sistema u kojem ga je dobila, moraju izazivati nelagodnost, premda su savršeno tačne i pravilno upotrebljene? Zašto skoro svako u kontaktu sa njom pokazuje želju da je iskoristi, udalji, ili bar prikrije njenu izuzetnost? Zato što treba da predstavlja stereotipizirani kolektiv, a ne sebe, jedinstvenu, zabavnu i talentovanu. Čitajući Persepolis “naopačke”, otvaramo ponor kulturnoga kolonijalizma, koji je, ne lezi vraže, agresivno univerzalizirajući.

Peščanik.net, 18.04.2009.

Srodni linkovi:

Fabrika knjiga je objavila Persepolis 1, 2, 3, 4.

Persepolis

FEMINIZAM

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)