Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Vlasti u australijskoj državi Viktorija otpustiće preko 40 policajaca ako se ne vakcinišu do petka. Vlasti u Srbiji pravdaju se da ne mogu uvesti obaveznu vakcinaciju za državne službenike i to ne za sve, nego recimo za lekare, policajce i nastavnike jer – šta će ako ljudi daju otkaz zato što neće da se vakcinišu? Da, zaista, šta će? Ista ta vlast deli otkaze državnim službenicima šakom i kapom ako ljudi na izborima odbiju da glasaju za nju. Režim u Srbiji održava se na glasovima državnih službenika. Državni službenici (dakle i policajci) jesu plaćenička – ako hoćete: izdajnička – vojska režima.

Uzmimo, na primer, jadnog policajca u civilu u nedelju u Negotinu. On je došao da privede jednog od kontrolora Narodne stranke na izborima za gradsku skupštinu i tako ga skloni sa biračkog mesta. Policajca su na delu snimili i sa njim razgovarali funkcioneri i aktivisti Narodne stranke. Jasno su mu rekli da će, privede li kontrolora, prekršiti zakon. Nismo čuli policajca da kaže zašto je krenuo da gazi po zakonu. Čovek je čak izgledao dobroćudno, pomalo zbunjeno. Možemo spekulisati: ucenjen je poslom i platom da prekrši zakon. Između gubitka posla i kršenja zakona, izabrao je drugo.

Apsurd je naravno u tome što mu je posao da štiti zakon. Ali, pustimo policajca s njegovim apsurdima. Ostavimo ovaj put po strani i izbore. Fokusirajmo se na vlast i podsetimo se australijskog slučaja s početka teksta. Vlasti u Australiji praktično su ucenile otkazom policajce da se vakcinišu. Opravdanje za ucenu je tako jako da „ucena“ u stvari uopšte nije prikladna reč na ovom mestu. Vakcinacijom se štite i životi policajaca i životi ostalih žitelja Australije. Vlasti u Srbiji ucenjuju policajce i navode ih da krše zakon. Ucena ili pretnja ovde jesu prikladne reči, jer se ucenom brani jedino „život“ režima, svi ostali su ugroženi.

Zamislimo sad da je policajac u Negotinu odbio da privede kontrolora. Da li bi dobio otkaz ili bi ga premestili na lošije plaćeni posao? Sva je prilika da policajac čvrsto veruje da bi trpeo neku vrstu odmazde. Kada se policajcima zadaju „nepristojni“ zadaci niko iz režima ni ne posumnja da li će morati da deli otkaze neposlušnima. Otkazi se naprosto podrazumevaju: da nije tako, pretnja ne bi bila uverljiva. Vidite šta se događa inspektoru u slučaju Jovanjica. U vrhu režima nema straha od pobune, niko se nije ni za trenutak zabrinuo – šta ćemo ako nam taj čovek ode iz policije?

Neka ide, i treba da ide, verujem da redom misle zvaničnici režima. Nema straha od mogućeg manjka ljudi kada državne službenike treba prisiliti da čine zlodela za račun režima. Vakcinacija je nešto drugo. Obaveznom vakcinacijom se čuvaju životi službenika i drugih žitelja Srbije. Ali njihova dobrobit nije i dobrobit tekućeg režima. Režim ne haje za živote i zdravlje ljudi u Srbiji. Pošto mu to nije bitno – ljudi slobodno biraju hoće li ili neće da prime vakcinu. Oči u oči s bolešću, žitelji Srbije su neustrašivi. Neće vakcinu po cenu života. U otporu virusu pokazuju se kao beskompromisni borci za slobodu izbora.

Kakvi se pak pokazuju u odnosu prema režimu? Koliko slobode je ostalo državnim službenicima u Srbiji pod ovim režimom? Može li se reći ne režimu kao što se govori ne vakcini? Ako se vakcina nudi pod pretnjom potencijalne smrti od bolesti, šta tu pretnju čini manje strašnom od pretnje kojom se državni službenici prisiljavaju da budu apsolutno poslušni i krše zakone? Drugim rečima, zašto se žitelji Srbije više plaše režima nego kovida 19? Pitanje se može i obrnuti: zašto se režim ne plaši da uceni državne službenike da pokradu izbore, ali se ustručava da im nametne obavezu da se vakcinišu?

Za kakvu je to igru straha i ucene Srbija poligon? Svetom kruži bauk, bauk – lignje. Jeste, mislim na seriju „Squid [lignja] game“, iliti „Dečja igra“. Čitalac je već morao negde čuti za novu južnokorejsku priču strave i užasa u nastavcima, gde odrasli igraju dečje igre na život i smrt. Sama priča, neka mi oprosti čitalac ako se ne slaže sa mnom, kao kritika savremenog (kapitalističkog) društva šuplja je, recimo, kao i priča iz čuvenog filma „Parazit“ iz iste zemlje. Fascinantna je pak globalna gledanost i popularnost serije. Kritičari s pravom kažu da je serija gledana ne zato što je priča dobra, nego zato što ljude privlače prizori patnje i stradanja.

Ali, tu treba podići i jednu ogradu: ljude zanimaju prizori pratnje i stradanja pod uslovom da su ravnodušni prema žrtvama. To jest, samo kada izostane identifikacija sa žrtvom, njena patnja i stradanje postaju zanimljivi za gledanje. Inače, bili bi nepodnošljivi za gledanje u nastavcima (kao što je na primer u jednom trenutku nepodnošljiva postala „Sluškinjina priča“). Gledanost i popularnost serije stoje na ovoj nesposobnosti da se saoseća i identifikuje s njenim junacima. Što bi onda moglo da znači da su stvari globalno još gore nego što na to ukazuju kritičari. Na zapadu već kreće moralna panika: škole od roditelja traže da deci zabrane da gledaju seriju. Umesto da o njenim slabostima s decom razgovaraju u školi.

Ali, pustimo škole na zapadu, da bismo primetili kako se žitelji Srbije ponašaju kao gledaoci serije: političku borbu oni vide kao dečju igru odraslih na život i smrt. I pošto je na život i smrt, u toj igri/borbi, veruju gledaoci, sve je dozvoljeno. Analogno, i borbu protiv zaraze oni vide kao igru – na život i smrt. I u toj igri/borbi sve je dozvoljeno, pa i to da se iz neznanja umre. I prema toj drugoj igri oni se postavljaju kao i prema prvoj – kao puki posmatrači. Kao da ih se ni jedno ni drugo egzistencijalno ne tiče, ravnodušni ne prema protagonistima igre, nego prema samima sebi. Čitava Srbija kao šerpica punjenih lignji u sosu.

Peščanik.net, 19.10.2021.

KORONA

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)