Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Magarac iz naslova je Vučić. Bliže određenje je – Buridanov magarac. Kao taj proverbijalni magarac, Vučić treba da izabere između dve za njega podjednako primamljive opcije da kinji žitelje Srbije. S jedne strane, odobrivši im da ponovo rade, otvara mu se mogućnost da iz napola ili sasvim mrtvih poslova cedi poreze. Za ovih mesec i po dana koliko sve stoji, država/Vučić nisu ukinuli nijednu finansijsku obavezu; za neke su samo odložili rokove. Kada se ponovo sve otvori, nestaje formalni razlog za odlaganje iako i dalje ne postoje uslovi za normalan rad. Recimo, ako nema gradskog prevoza u punom kapacitetu, kako će se ići na posao ili odlaziti u kupovinu? Ništa se zadugo neće vratiti na staro, ali sve obaveze prema državi/Vučiću ostaju iste: to jeste iživljavanje nad žiteljima Srbije i Vučić u tome uživa.

S druge strane, za njega je izvor zadovoljstva i držanje ljudi pod ključem. Ima li za autokratu veće sreće od ukidanja zagarantovanih prava i sloboda, od pretvaranja slobodnih ljudi u pokorne podanike? Od samog početka nije postojao nijedan razlog za zabranu kretanja. Ali, ovde su se Vučić i struka zajedno sa njim uporno pravili idioti i odbijali da razumeju/naprave razliku između zabrane okupljanja i zabrane kretanja. Na tom namernom preklapanju dve suštinski različite mere počiva čitav mehanizam maltretiranja žitelja Srbije u proteklih šest nedelja. Ne smeju su zaboraviti brutalnost i sladostrašće sa kojima je Vučić najavljivao, realizovao i odbijao, zajedno sa strukom, da obrazloži višednevne zabrane kretanja. Međutim, zabrana kretanja i otvaranje posla međusobno se isključuju.

Pa se magarac dosetio: radnim danima, u radno vreme, kretanje će biti dozvoljeno zarad posla. (I plaćanja poreza!) U slobodno vreme i neradnim danima, kretanje je i dalje zabranjeno, kako bi se žiteljima Srbije jasno demonstriralo da su njihove slobode stvar milosti vladara, a ne osnovno pravo. Umesto da ga vodi, magarca poslušno prati struka, naprežući se da objasni neobjašnjivo: koja to zaraza miruje radnim danima i u radno vreme, a razgoropadi se u slobodno vreme i preko vikenda? Struka bi morala da objasni i kako se dogodilo da srazmerno najveći broj žrtava bolesti stiže upravo iz državnih ustanova ili iz ustanova pod direktnim njenim staranjem. Ako se za lekare i bolnice to može razumeti, neobjašnjivo je za staračke domove pod neposrednom zaštitom vojske, gde ljudi pred zarazom padaju kao snoplje.

Kao što u glavi (Buridanovog) magarca idu zajedno porezi i ukidanje sloboda, tako su se u glavama lekara nekako pomirili izolacija i sticanje kolektivnog imuniteta. Ovako lekarka: „Apelujem da se strpimo još malo, da imamo još malo da izdržimo, da se ponašamo kao prethodnih dana, jer vidimo kraj ovakvog epidemijskog toka i da uđemo sa što boljim kolektivnim imunitetom“. Ako čitalac ne razume, objasnićemo. Kada kaže „da izdržimo“, lekarka misli na višednevnu zabranu kretanja, to jest na izolaciju po stanovima i kućama. Kada kaže „da uđemo“, lekarka misli na život posle ukidanja vanrednih mera. U tom kontekstu, pak, „što bolji kolektivni imunitet“ ostaje neobjašnjiv. Stvar je elementarne pameti da imunitet, pa još kolektivni, ne može da se stiče u izolaciji.

Ista ta lekarka je nedavno tražila da deca preko leta idu u školu, upravo zarad jačanja kolektivnog imuniteta. Što znači da i ona zna (u njenu kompetenciju nema razloga da sumnjamo; sumnjiv je njen moralni sklop) da se imunitet može sticati samo u kontaktu sa zarazom. Da sada ne komentarišemo neshvatljivo: epidemiolozi se osećaju pozvanim da školskim vlastima zadaju do kada će i zašto deca ići u školu. Vrlo je verovatno, mada i dalje neshvatljivo, da je i u tom slučaju kroz njih progovorio magarac. Ministarstvo prosvete sa Šarčevićem na čelu treba podržati: oni i dalje ove nesuvisle predloge rezolutno odbacuju. Pošto smo to rekli, vratimo se na temu: kako osoba koja traži da se deca zbog imuniteta vrate u školu preko leta, može istovremeno da zagovara zabranu kretanja iz istog razloga – imuniteta?

Imamo rasturenu i nesposobnu državu. Na čelu te države imamo osobu koja uživa da kinji ljude. Iza te osobe stoji struka koja bezuspešno nastoji da opravda apsurdne mere zaštite/tlačenja. Tako izgleda Srbija u jutro pred prvo zasedanje parlamenta od proglašenja vanrednog stanja. U taj parlament ući će osobe koje će spremno podići ruku za sve što padne na pamet (Buridanovom) magarcu. Parlament tu ima istu ulogu kao i struka. Stoga su sve kritike o marginalizaciji parlamenta u vanrednom stanju bile u nekom smislu suvišne: zar iko očekuje da parlament u ovom sastavu radi svoj posao i kontroliše vlast? Ako smo od lekara i očekivali da im kompetencije budu iznad slepe poslušnosti, pa su nas oni nažalost neprijatno iznenadili, od parlamenta – što bismo se zavaravali – ne očekujemo apsolutno ništa.

Ilustrujmo to na kraju jednim bezazlenim primerom. Od naredne nedelje, odmah posle višednevne zabrane kretanja, počeće – u smanjenom obimu! – da radi gradski prevoz. Da, naglasak je na smanjenom obimu. Čitalac zna da je gradski prevoz i u punom kapacitetu u smanjenom obimu u odnosu na realne potrebe. Sada će se to još više smanjiti, to jest gužve će se povećati, ako je to uopšte moguće – mislim, povećati gužvu u domaćem gradskom prevozu. Iz ugla zaraze, to je već besmisao u punom kapacitetu. Ali, nije kraj. Kako bi se napravio privid da se uzima u obzir situacija sa zarazom, predloženo je sledeće: „Držanje razmaka od dva metra između putnika na stanici, a po mogućstvu i u vozilima“. To je već razobručeni besmisao.

Kakva je svrha da ljudi drže odstojanje na stanici ako će ležati jedni drugima na leđima u autobusu? Kapacitet autobusa, a ne kapacitet stanice, jeste mera mogućeg i smislenog. Ponašanje na stanici je nebitno, jer ga potire situacija u autobusu. Ali, ne i za naše magarce. Za njih je dva metra na stanici isto što i zabrana kretanja vikendom. Situacija u autobusu je ravna odlasku na posao radnim danima. Iz ugla struke, stanica je jednaka izolaciji i treba je izdržati; autobus je – čitalac sad već zna – imunitet. Sve vrišti od besmisla. Ali, ako magarac kaže: dva metra između putnika na stanici, a po mogućstvu i u vozilima – da li iko očekuje da ovaj parlament to ne izglasa kao uredbu, zakon, šta god. Dakle, kao meru smisla života u Srbiji.

Peščanik.net, 28.04.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)