oronula fasada kuće

Foto: Predrag Trokicić

Iako je sada već poznato da je Srbija prva u Evropi po broju siromašnih građana, iza prosečne stope siromaštva od 25% kriju se velike razlike između pojedinih delova zemlje. Gruba skica pokazuje da od ukupnog broja opština i gradova u Srbiji čak 70% ima stopu siromaštva iznad ove prosečne od 25%. Posmatrano po okruzima, Beogradski ima najniži procenat siromašnih građana, 10,5%, a pored njega jedino još Južnobački okrug ima stopu siromaštva ispod proseka za celu zemlju (21%). Ipak, razlike između pojedinih opština su najveće u okviru Beogradskog regiona jer se tu nalazi Novi Beograd, koji sa svega 4,8% siromašnih građana predstavlja ne samo najmanje siromašnu opštinu u glavnom gradu već i u celoj Srbiji, ali i Mladenovac i Sopot koji imaju izraženo siromaštvo sa stopama od 24% i 27%, respektivno.

Mapa siromaštva, publikacija sa istoimenim nazivom koju je Svetska banka izradila u saradnji sa Republičkim zavodom za statistiku,1 dalje pokazuje da je siromaštvo najviše zastupljeno u regionu Južne i Istočne Srbiji, jer se tri od četiri najsiromašnija okruga, sa stopama siromaštva iznad 40%, nalaze upravo tamo (Jablanički, Pčinjski i Toplički). Pored njih u najsiromašnije spada i Raški okrug, gde se ujedno nalazi i najsiromašnija opština u zemlji, Tutin, gde je čak 66,1% populacije siromašno. Preševo i Bojnik, kao najsiromašnije opštine okruga kojem pripadaju, obe sa stopama od po 63,5%, ne zaostaju mnogo za Tutinom.

Publikacija Mapa siromaštva se u jednom delu osvrće na faktore koji mogu da objasne ovako velike razlike u nivou životnog standarda između opština. Stanovništvo bez škole je najviše zastupljeno u oblastima na jugu zemlje, dok je koncentracija visokoobrazovanih lica najveća oko Beograda. Nivo obrazovanja utiče na radni status pa tako, opet, beogradske opštine imaju najveći broj osoba koje ostvaruju dohodak od rada dok jugoistok zemlje najviše zavisi od dohotka po osnovu penzija, a jug od socijalnih transfera u vidu dečijeg dodatka i novčane socijalne pomoći. Jug ima i najlošiji pristup uslugama poput vodovoda i kanalizacije. Najzad, četiri najsiromašnija okruga u Srbiji stvaraju najnižu bruto dodatu vrednost po glavi stanovnika u zemlji. Takođe, najniže zarade, one između 30 i 40 hiljada mesečno, najviše su zastupljene u ovim okruzima.

Nedavno završeno istraživanje mojih kolega sa Ekonomskog fakulteta2 lepo se nadovezuje na glavne nalaze mape siromaštva. Iako ih zanimaju migracije između regiona Srbije, sklonost ka emigriranju ne mora da bude ograničena samo na granice naše zemlje. Da bi izračunali potencijal nekog regiona za emigraciju ili sposobnost da privuče doseljavanje ljudi u njihove krajeve, autori posmatraju ekonomske indikatore i stanje na tržištu rada (dohodak po glavi stanovnika, stopu zaposlenosti i nezaposlenosti i prosečnu zaradu po radniku), zatim demografske promenjive poput udela mladih u ukupnoj populaciji, prosečnu starost populacije okruga, očekivano trajanje života i stopu urbanizacije. Najzad, na migracije utiče i stanje lokalne infastrukture, kao i raspoloživost obrazovnih i medicinskih usluga. Njihovo istraživanje pokazuje da Beogradski region ima snažan imigracioni potencijal. Sposobnost da privuče ljude ima i Južnobački okrug ali u slabijoj meri. Toplički i Pčinjski okrug imaju veoma izražen emigracioni potencijal.

Ovi nalazi su zabrinjavajući, jer pokazuju da su prostorni aspekti migratornih kretanja skoro nepromenjeni unazad nekoliko decenija. Naime, naši demografi su prateći trendove migracija još iz perioda bivše Jugoslavije uočili tri „vruće“ emigracione zone, odnosno oblasti koje imaju najviše udele emigrantske populacije u ukupnom broju stanovnika.3 Prva zona predstavlja tradicionalno emigraciono područje, gde su iseljavanja krenula još od 1960-ih godina i gde dominiraju opštine okruga istočne Srbije (Braničevski i Borski okrug). U većini opština iz ovog kraja udeo stanovništva u emigraciji uvek je bio visok, iznad 20%, i stalno je rastao. Drugu zonu čine opštine na jugu Srbije, pre svih Bujanovac i Preševo, gde je udeo stanovništva u inostranstvu još 1981. i 1991. bio primetno viši od republičkog proseka. Ipak, najveći talas odlaska iz ovih krajeva desio se tokom 90-ih, kada je broj emigranata više nego učetvorostručen. Slično je i sa trećom zonom „vrućih“ migracija, koju čini pet sandžačkih opština gde se broj emigranata povećao šest puta tokom 90-ih. Tako su prema popisu iz 2002. Tutin i Sjenica ušli u grupu opština s najvećim udelom lica na radu ili boravku u inostranstvu. Iseljavanja iz druge i treće zone, u kojima je većinsko albansko odnosno muslimansko stanovništvo, sugerišu da na migracije utiče i etnička struktura populacije. Takođe, veći broj dece čini ovu populaciju u proseku mlađom što povećava sklonost ka emigriranju. No, bez obzira da li u nečijoj odluci da napusti mesto stanovanja dominiraju ekonomski ili neki drugi razlozi, izražene emigracije iz određenih regiona samo povećavaju regionalne razlike u nivou životnog standarda, jer smanjuju raspoloživi ljudski kapital u nerazvijenim područjima i dodatno ih guraju u siromaštvo. Zato i ne iznenađuje da se tri zone izrazite emigracije umnogome preklapaju sa najsiromašnijim oblastima na mapi siromaštva.

Da li nam dosadašnji migratorni trendovi daju neke korisne smernice za budućnost, posebno u svetlu sasvim izvesnog pojačanog napuštanja zemlje u procesu približavanja Evropskoj uniji, kao što je to bio slučaj sa zemljama bivšeg komunističkog bloka nakon istočnog proširenja Unije 2004. godine? Da će dalji migratorni tokovi zavisiti od socio-ekonomske situacije u Srbiji, ali i od imigracione politike zemalja koje predstavljaju poželjne destinacije za iseljavanje, moglo bi da se nasluti iz dosadašnjeg iskustva Bora i Majdanpeka u ovom pogledu. Naime, uprkos tome što je region Istočne Srbije tradicionalno područje sa velikim učešćem emigranata u ukupnoj populaciji, Bor i Majdanpek su u dosadašnjem periodu bili izuzetak od ovog trenda jer su zbog razvijene rudarske industrije stvarali bolje ekonomsko okruženje od ostatka regiona i čak uspevali da postanu destinacija za doseljavanje iz drugih krajeva zemlje. Ipak, nakon ekonomskih poteškoća oba rudnika, broj iseljenika iz ova dva grada se povećava ali ne uspeva ni blizu da dostigne brojeve iz okolnih opština Istočne Srbije. Kako objašnjavaju demografi, to je zbog restrikcija koje su se u međuvremenu pojavile u zemljama koje su poželjne destinacije za migrante, kao i zbog nedovoljno izgrađenih mreža podrške u inostranstvu, recimo, od članova porodice koji se već nalaze tamo.

Dakle, pooštravanje uslova za boravak u inostranstvu može da predstavlja prepreku za dalje migracije iz naše zemlje ali, sustinški, taj proces je nemoguće zaustaviti i on ponajviše zavisi od kvaliteta života u Srbiji. Branko Milanović je to lepo objasnio kroz pojam lokacione premije. Naime, ako znate da 60% vašeg budućeg dohotka zavisi od mesta rođenja, 20% od pripadnosti porodice određenom društvenom staležu, a svega 20% od ličnog truda i rada, to znači da u situaciji kada vaša zemlja ne napreduje brzinom koju očekujete jedini izbor postaje „glasanje nogama“, odnosno emigracija.

Autorka je profesorka na Ekonomskom fakultetu u Beogradu.

Peščanik.net, 01.04.2019.


________________

  1. Mapa siromaštva u Srbiji. Metod i ključni nalazi. 2016. Republički zavod za statistiku i Svetska banka.
  2. Arandarenko, M., Corrente, S., Jandrić, M. i Stamenković, M. 2019. Multiple Criteria Approach to Interregional Migrations – the Case of Serbia.
  3. Penev, G. i Predojević Despić, J. 2012. Prostorni aspekti emigracije iz Srbije. Tri „vruće“ emigracione zone. Stanovništvo 2.