Srpski stil, foto: Slavica Miletić
Srpski stil, foto: Slavica Miletić

Nije bilo potrebno mnogo, ni nepunih deset godina od 2012, a u susednim zemljama samo što nisu buknuli novi ratni požari. Ako je suditi prema vestima, Crna Gora se trese i cepa po donedavno nezamislivoj etničkoj liniji razdvajanja između „Srba“ i „Crnogoraca“. Bosna i Hercegovina samo što se ne raspadne najavljenim izlaskom jednog entiteta iz nje. A na vlasti u Srbiji su novoradikali, dakle isti oni koji su bez ijednog dobrog razloga brutalno i zločinački razbili prethodnu saveznu državu.

Stvarno treba živeti na Marsu ili biti mamlaz iz Evropske unije ili Sjedinjenih Država pa davati podršku piromanima u Srbiji da se predstavljaju kao vatrogasci. Region gori, a Vučićevom režimu i dalje stiže podrška pod izgovorom besmislene koncepcije stabilokratije. „Samo da rata ne bude“, ponavlja naivno refren dečji hor u nekada popularnoj Balaševićevoj pesmi, u koji su se sada nepozvani ugurali i nedozreli političari opsednuti iluzijom „stabilnosti regiona“.

A region iz sve snage ljulja upravo režim iz Beograda. Dok se tobože rešava pitanje Kosova, a izvesno je da ga ovakav „Beograd“ (navodnici stoje za metonimiju režima, kao što, recimo, „Priština“ stoji umesto Kosova) nikada neće rešiti, slaže se lomača u Crnoj Gori i u Bosni i Hercegovini. Pozivati se sad na nedavnu prošlost, objašnjavati koliko je ljudi izginulo, koliko ih je bilo proterano da se nikada ne vrate – kome? Onima koji su ih ubijali i pokrali njihovu imovinu? Onima koji za to nisu kažnjeni?

Zašto bi se tekući režim plašio novog haosa? Umesto kazne za svoja zlodela, oni su ponovo ugrabili vlast. Sopstveno iskustvo ih uči da se kriminal isplati. Da se rat isplati. Kako takvim osobama objasniti da je zlo kada ljudi ginu ili se pljačka njihova imovina, kada oni iz svega toga izvlače samo korist. Dve decenije vrtimo se u vrzinom kolu. Odbijamo da zvanično priznamo istinu o devedesetima iako je apsolutno svi znamo.

Odbijanje nam se obija o glavu. Jer ciklično ulazimo u nove krugove razaranja. Kad kažem – obija nam se o glavu, ne mislim pod „mi“ i na režim. Oni čvrsto veruju da im se ni ovaj put ništa loše neće dogoditi dok tlače susede i svoje neistomišljenike. Mislim na sve ostale koji u tišini i pokorno trpe u nadi da će ih bar još ovaj put zaobići nesreća. Pri tom zaboravljaju da već decenijama, s kratkim predasima, živimo nesreću, zaokupljeni sitnim kalkulacijama preživljavanja.

Čitalac umoran od crnih slutnji reći će – sve je to režirano, izazivanje krize pa njeno smirivanje osnova je stabilokratije. Čitalac naravno greši. Ne zato što neko vidovit pouzdano zna da će ishod biti loš, nego zato što svi znamo, videli smo već, kako se ovakvo kalkulantsko izazivanje pa smirivanje kriza završava. Ovoga časa bi svaki žitelj Srbije morao da izađe na ulicu i zajedno sa drugima kaže ovom režimu: marš! Nevolja je što bi glava režima to automatski shvatila kao poziv: marš u rat. Jer drugačije ne ume da misli.

Peščanik.net, 15.02.2020.

KULTURA MIRA I NENASILJA

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)